"Kako si? Hoće li ovaj rat sada utjecati i na Hrvatsku?", stiže u nedjelju zorom mejl od Jare, kolegice iz Bejruta. Poslala ga je tijekom jednog sata struje koji ima u danu, između slaganja zadataka za učenike kojima i dalje drži nastavu, iako nije dobila plaću mjesecima. Libanon se ne raspada, Libanon se raspao, konstatirala je još prije dvije godine. Jedini izbor koji još ima, kaže nam, jest onaj što da obuče iz dana u dan. Hranu ne može birati, struja i voda odavno su van njene kontrole. Napustiti zemlju također nije neka opcija – njen pasoš ne vrijedi ništa (kao ni njeno arapsko prezime i prazan novčanik), eventualno je garancija za nasilje i šikaniranje od granice do granice.
Dok ona u zatočeništvu tipka mejlove u osvit još jednog nepomičnog jutra, diljem Europe otvaraju se vrata izbjeglicama iz Ukrajine. Srdačno ih dozivaju čelnici Poljske, Mađarske, Bugarske, Moldavije, Rumunjske, Slovenije, Hrvatske. Podaci Europske komisije pokazuju da je više od tristo tisuća ukrajinskih izbjeglica već ušlo u EU, većina preko Poljske.
Poljske su vlasti objavile kako postavljaju osam prihvatnih centara u blizini različitih graničnih prijelaza. Oko milijun i pol Ukrajinaca već živi u Poljskoj, uglavnom zbog boljih mogućnosti zapošljavanja i rada. Poljska je vlada najavila da će "prihvatiti čak milijun ukrajinskih izbjeglica ako bude potrebno".
I ovaj rat je razotkrio licemjerje i institucionalni rasizam takozvanih zapadnih zemalja i vojno-političkih saveza, EU-a i država članica, uključujući i Hrvatsku – govori selma banich
Bilo bi to lijepo i pohvalno da Poljska već godinama ne provodi restriktivnu migracijsku politiku. Zemlja je to koja je odbila sudjelovati u prijašnjim (neslavnim i nedostatnim) naporima EU-a za raspodjelu i preseljenje tražitelja azila koji pristižu u zemlje članice unije. Dok se postavljaju prihvatni centri za izbjeglice iz Ukrajine, traje pobuna izbjeglica i migranta (većinom iz bliskoistočnih zemalja) koji se nalaze u detencijskim centrima u Poljskoj. U veljači su izbjeglice i migranti zatvoreni u detencijskom centru u Krosnu održali štrajk glađu, što je samo nastavak protestnih akcija koje se ondje odvijaju mjesecima s obzirom na to da su ljudi lišeni najosnovnijih prava. Strpani su u prenapučene ćelije, bez kontakta s obitelji i voljenima, bez informacija o postupku azila, u strahu od deportacije.
I u Mađarskoj se prema izbjeglicama iz Ukrajine primjenjuje drugačije metode u odnosu na dosadašnju praksu, pa je tako ovih dana donesena vladina uredba koja je izuzela sve koji pristižu iz Ukrajine od strogih mađarskih zakona o azilu, dajući im privremenu zaštitu. Građani su na graničnim prijelazima dočekivali izbjeglice uz zdjelice gulaša, ponudu besplatnog smještaja i prijevoza do Budimpešte. "Svatko tko bježi iz Ukrajine naći će prijatelja u mađarskoj državi", poručio je najednom gostoljubivi premijer Viktor Orbán. Isti je čovjek u prosincu poručio kako "neće nikoga pustiti unutra", komentirajući migrante i izbjeglice s Bliskog istoka i iz Sjeverne Afrike koji su pokušavali pronaći utočište unutar granica EU-a.
Na sličnom se tragu ovih dana javnosti obratio i bugarski premijer Kiril Petkov, koji je bez imalo glancanja narativa objasnio zašto će se Bugarska u ovoj situaciji postaviti drugačije. "Ovo nisu izbjeglice na koje smo navikli. Ti ljudi su Europljani… Ovi ljudi su inteligentni, oni su obrazovani. Ovo nije izbjeglički val na koji smo navikli, ljudi za koje nismo bili sigurni u njihov identitet, ljudi nejasne prošlosti, koji su mogli biti čak i teroristi", rekao je Petkov, dodavši kako "nema niti jedne europske zemlje koja se boji trenutnog vala izbjeglica".
Na službenom profilu slovenske vlade na ovu je pak temu objavljen tweet "ukrajinske izbjeglice dolaze iz okruženja koje je u kulturnom, vjerskom i historijskom smislu drugačije od okruženja iz kojeg dolaze izbjeglice iz Afganistana", ali je nakon kritika na društvenim mrežama obrisan. Slovenski ministar unutarnjih poslova Aleša Hojsa u međuvremenu je najavio da Slovenija ima kapacitet za smještaj između 180 i 200 tisuća izbjeglica, a za prihvat se priprema i Hrvatska.
"Od prvog dana početka agresije, sve sastavnice sustava domovinske sigurnosti su se aktivirale kako bi se osigurao sveobuhvatni pristup vezan za prihvat izbjeglica i daljnje potrebe. Organiziraju se i prihvatni centri u Osijeku, u Zagrebu te u Krapinskim Toplicama. Radi se o velikoj humanitarnoj krizi. Vlada je i dalje spremna pružati svu pomoć i primati ukrajinske izbjeglice", poručio je hrvatski ministar unutarnjih poslova Davor Božinović.
Kada europski čelnici spominju izbjeglice iz Ukrajine, fokus je na sigurnosti i brizi za njih, dok se prijašnjih godina o izbjeglicama i migrantima govorilo u kontekstu brige i sigurnosti od njih. Za komentar ovog, da budemo krajnje blagi, neujednačenog pristupa, javili smo se selmi banich, članici inicijativa Zagreb grad-utočište i Transbalkanska solidarnost.
- Reći ne ratu znači biti za transnacionalnu politiku mira i solidarnosti. S ovim ratom nisu prestali pušbekovi ljudi iz Hrvatske, Poljske, Mađarske ili Grčke. Rat nije zatvorio koncentracijske logore Međunarodne organizacije za migracije (IOM) u Bosni i Hercegovini ili ukinuo moderno ropstvo u Italiji i Španjolskoj. I ovaj rat je razotkrio licemjerje i institucionalni rasizam takozvanih zapadnih zemalja i vojno-političkih saveza, EU-a i država članica, uključujući i Hrvatsku – komentira nam banich.
Prisjećamo se i kako su ove zime izbjeglice i migranti umirali na ničijoj zemlji između Poljske i Bjelorusije, bez hrane i pitke vode, na temperaturama ispod ništice. Brojni europski političari (i mediji s njima pod ruku) predstavljali su ljude koji su praznih ruku čamili i crkavali među granicama kao "hibridni napad", kalkuliralo se tko ih je poslao kao svoje "oružje" i kako ih najlakše "ukloniti". Poljska je tada blokirala pristup granici humanitarnim organizacijama i novinarima, zatvorila granične prijelaze i na njih poslala vojnike.
- Bezuvjetnu dozvolu boravka, s mogućnošću rada i obrazovanja u EU-u, trebali bi imati svi ljudi u pokretu i sve druge izbjeglice, ne samo one iz Ukrajine kojima se planira omogućiti privremena zaštita bez ulaska u sustav azila. Odgovor na svaki rat trebao bi biti trenutna legalizacija svih egzistencija, svugdje i trajno, a ne daljnje rasno profiliranje ljudi. Od početka rata s granica stižu izvještaji o diskriminaciji ljudi na osnovu njihova porijekla i administrativnog statusa – govori banich.
Kako sve više ljudi pokušava pobjeći iz Ukrajine, tako se povećavaju i svjedočanstava o nejednakom tretmanu svih koji nisu bijeli Ukrajinci, od građana Indije i Libanona do onih iz Maroka i Nigerije. Nigerijska vlada osudila je ovih dana postupanje prema tisućama nigerijskih studenata i građana koji bježe od rata, a suočavaju se s diskriminacijom od strane sigurnosnih dužnosnika i mnogima je odbijen ulazak u susjedne zemlje. Brojne snimke objavljene na društvenim mrežama pokazuju diskriminaciju prema ljudima iz afričkih i azijskih zemalja dok bježe iz ukrajinskih gradova. Primjerice, videozapisi objavljeni pod heštegom #AfricansinUkraine prikazuju studente iz afričkih zemalja koji su zadržani od ukrcaja na vlakove kako bi se napravilo mjesta za Ukrajince.
- Ako pristanemo na dvostruke standarde, ishod ovog sukoba bit će još više nacionalizama i još više militarizacije posvuda – zaključuje naša sugovornica.
