U posljednjih nekoliko stoljeća brojne su ličnosti svojim djelovanjem obilježile društveni, politički i kulturni život Gline i okolice, no među stotinama istaknutih osobnosti različitih nacionalnih i vjerskih pripadnosti te ideoloških i političkih orijentacija prevladavaju muškarci. Stoga je cilj ovoga članka bio istražiti i rekonstruirati biografije zanemarenih, slabo poznatih i gotovo zaboravljenih žena, čije su karijere u duljem vremenskom razdoblju, koje obuhvaća nekoliko velikih povijesnih prekretnica i lomova, pridonosile ne samo Glini i Hrvatskoj nego široj regiji. Istodobno, ovaj je tekst polazišna osnova budućeg sveobuhvatnog istraživanja životnih djela znamenitih žena porijeklom iz glinskoga kraja.
Glina je svijetu dala prosvjetiteljice – intelektualke Anku Drakulić, Milku Kovačić i Zoru Pricu, humanitarku Olgu Peleš, liječnicu Katarinu Jakšić, glumicu Nevenku Mikulić i prevoditeljicu Drenku Opalić Willen
Anka Drakulić rođena je 1850. u poznatoj srpskoj obitelji iz Gline. U rodnom je mjestu završila osnovnu školu, a nakon toga četverogodišnju Djevojačku učiteljsku školu milosrdnih sestara u Zagrebu. Stručni ispit položila je godinu kasnije, 1869., a potom, s obzirom na to da se nije uspjela zaposliti u državnoj službi, odlazi u Banju Luku podučavati kćeri trgovca Jove Pišteljića, jednog od viđenijih pripadnika tamošnje srpske zajednice. Poslije odlazi za Novi Sad, gdje osniva i upravlja privatnom osnovnom školom između 1877. i 1879. U Banju Luku se vraća kad je tamošnja Srpska crkvena opština bira za učiteljicu pravoslavne osnovne škole, u kojoj će raditi punih 35 godina, sve do 1914. i početka Prvoga svjetskoga rata kada je, na svoju molbu, umirovljena. Za vrijeme velikog svjetskog sukoba radila je s djecom srpske nacionalnosti po privatnim kućama, radi čega su je austrijske vlasti proganjale. Umrla je 13. prosinca 1933., o čemu je izvijestila i beogradska Politika. Budući da se nije udavala i imala potomaka, svoju je kuću oporučno ostavila Srpskoj crkvenoj opštini u Banjaluci, a imovinu u novcu Srpskom kulturno-prosvjetnom društvu Prosvjeta, u čijem je radu za života sudjelovala. Njezin orden ‘Srebrni venac’ završio je pak u fundusu tadašnjeg muzeja Vrbaske banovine. U kolektivnoj svijesti Banjalučana ostala je upamćena kao prva žena koja je u tom gradu imala klavir. Zbog dugogodišnjeg i predanog rada na opismenjavanju stanovništva, jedna od banjalučkih ulica i danas nosi njezino ime.
Milka Kovačić, djevojački Hajdin, rođena je 1858. kao kći velikogoričkog nadcestara Đure i žene mu Marije (rođene Vučinić), porijeklom iz Srpskih Moravica. Učiteljsku je školu pohađala u Zagrebu; 1878. udala se za poznatoga hrvatskog književnika i pravnika dr. Antu Kovačića, koji je u siječnju 1889. otvorio advokatsku kancelariju u Glini. Nakon iznenadne muževe smrti u prosincu 1889., Milka u Karlovcu upisuje Srpsku učiteljsku školu i ondje maturira 1890., ali u tom gradu ne uspijeva dobiti učiteljsko mjesto jer odbija zahtjev župnika Hegedušića da prijeđe na rimokatoličku vjeru. Godine 1891. postaje učiteljicom glinske pučke škole, gdje je na službi sve do 1909. Za vrijeme tzv. Veleizdajničkog procesa u Zagrebu, montiranog protiv 53 srpska političara, usmjerenog protiv javnosti sklone stvaranju zajedničke države Južnih Slavena, biva premještena u Satnicu kraj Đakova, a potom i Jakovo pored Zemuna. Umirovljena je prije vremena iz političkih razloga, pa je u Glini živjela sve do smrti 1931. Njezin i Antin sin Krešimir Kovačić bio je poznati novinar i predsjednik Jugoslavenskoga novinarskoga udruženja između 1923. i 1928. Zanimljivo je da je Milka od nasljednika poznate glinske porodice Peleš otkupila klavir na kojem je navodno prvi put odsvirana hrvatska himna koju je na tekst Antuna Mihanovića uglazbio Josif Runjanin; to je glazbalo ostalo u vlasništvu njezine kćeri Olge Kovačić, koja ga je 1950. poklonila Muzeju Srba u Hrvatskoj.
Olga Peleš rođena je u Glini 24. siječnja 1861., u obitelji oficira Jovana Peleša i Katarine rođene Jovičić; osnovnu je školu završila u rodnom gradu, a višu djevojačku i učiteljsku u Zagrebu. Učiteljevala je u Slavskom Polju i Glini, potom i u višoj djevojačkoj školi u Mostaru, gdje se 1897. udaje za natporučnika Josu Krnica koji, kažu povijesni izvori, ‘bijaše katolik i pređe u pravoslavlje’. Odatle je premještena na Trgovačku školu u Livno, pa u Trebinje, Sarajevo i, konačno, Zagreb, u kojem se od 1916. bavi nacionalnim i dobrotvornim radom, istovremeno pišući pjesme, pripovijetke i članke za cijeli niz tadašnjih listova. Po uspostavi Kraljevine SHS, Olgin brat Dušan dobiva utjecajan položaj ministra pravde, a ona postaje osnivačicom i predsjednicom zagrebačkog pododbora Društva ‘Kneginje Ljubica’, srpske patriotske, humanitarne i kulturno-prosvjetne organizacije. U rujnu 1929. prisustvovala je kao predsjednica Društva podizanju spomenika kralju Petru I. Karađorđeviću u Glini; tom je prigodom na kući u kojoj se budući kralj, pod imenom Petar Mrkonjić, skrivao za Bosanskog ustanka 1875/1876., postavljena i spomen-ploča, za što je velike zasluge, izvještavale su novine, imala upravo Olga. Njezin pjesnički rad objedinjen je u obimnoj zbirci nazvanoj ‘Bogu, kralju, rodu, otadžbini posvećene pjesme’, koja je na ćirilici tiskana u Zagrebu 1931. Olga Peleš-Krnic umrla je u glavnom gradu Hrvatske 30. listopada 1940.
Zora Prica rođena je 1878. u Senju, gdje je završila prva dva razreda osnovne škole; treći i četvrti pohađala je u Glini, gradu u kojem je njezin otac Danilo godinama bio prota i jedan od najaktivnijih ljudi u javnom životu tadašnje zajednice. Školovanje je nastavila u Somboru i Novom Sadu, a potom upisala zagrebački Ženski licej. Nakon mature odlazi u Švicarsku studirati modernu filologiju, odnosno njemački, engleski i francuski jezik na Sveučilištu u Zürichu. Usavršava se u Londonu i Ženevi sve dok je u tome ne prekine nagla očeva smrt 1904. Unatoč gubitku najvećeg moralnog i materijalnog oslonca, uspijeva doktorirati u Zürichu 1909. te potom proputovati Englesku, Irsku i Škotsku, posjećujući kasnije Pariz, Bon i Beč. Neko vrijeme radi na privatnim ženskim školama u Budimpešti i Münchenu, a 1910. zapošljava se u Ženskoj gimnaziji u Beogradu te s Marijom Magom Magazinović i uz podršku Jaše Prodanovića otvara Školu za recitaciju, estetičku gimnastiku i žive jezike. Inzistirala je na ženskoj emancipaciji kroz obrazovanje, rad, ponašanje i društvenu angažiranost, a bila je i suradnicom časopisa Ženski svet te članicom uređivačkog odbora knjige ‘Srpkinja: njezin život i rad, njezin kulturni razvitak i njezina narodna umjetnost do danas’, koja je izdana 1913. Nažalost, radi stalne borbe za egzistenciju nije se uspjela u željenoj mjeri posvetiti književnom radu. Prema nepotvrđenim podacima, dr. Zora Prica Krstić umrla je u Beogradu potkraj pedesetih prošlog stoljeća.
Katarina Jakšić rođena je u Glini 16. listopada 1884. Kći poznatoga glinskog obrtnika Sime Jakšića završava osmogodišnji Ženski licej u Zagrebu, pa na ciriškom Sveučilištu upisuje studij medicine, gdje diplomira 1908. Potom stažira u Sarajevu, ali nakon izbijanja Balkanskih ratova dobiva dozvolu austrougarskih vlasti da ode kao dobrovoljka u Srbiju; ondje je raspoređuju u rezervnu vojnu bolnicu u Kragujevcu gdje će biti liječnica tijekom Prvoga balkanskog rata, radi čega je 1913. odlikovana Ordenom sv. Save IV. reda. Potom se vraća u Sarajevo i radi u državnoj bolnici, a za Prvoga svjetskog rata bila je liječnica u zagrebačkoj bolnici Milosrdnih sestara. Po okončanju svjetskog sukoba, godinu dana se usavršavala na Medicinskom fakultetu u Parizu. Potom se udaje za dr. Milana Radulaškog, pa u Sarajevu ponovno radi u Gradskom fizikatu, odnosno glavnoj sanitarno-zdravstvenoj službi grada. Zalagala se za zdravstveno prosvjećivanje naroda, pa je u Sarajevu osnovala Materinsko udruženje i Materinski dom te bila članicom tamošnjega Udruženja liječnika, Kola srpskih sestara i Srpskoga crvenog krsta. Prema podacima iz 1940., prije Drugoga svjetskog rata u bosanskohercegovačkom glavnom gradu djelovalo je svega sedam liječnica, a jedna od njih bila je i Glinjanka Katarina, koja je od 1960. živjela je u Beogradu, gdje je i umrla 17. rujna 1975.
Nevenka Mikulić rodila se u Glini 11. veljače 1905. u porodici Nikole i Ane; ljubav prema glumi i kazalištu otkriva već u ranoj mladosti, kad njezin rodni grad posjećuju brojne srpske i vojvođanske teatarske trupe i družine, poput Pešićevog, Protićevog i Ćirićevog putujućeg pozorišta. U Zagrebu se 1920. zapošljava kao službenica Pošte u Jurišićevoj ulici, no amaterski se, bez većeg uspjeha, bavi glumom sve dok je njezin prijatelj i sugrađanin Bogdan Stanojević, bibliotekar u Sveučilišnoj knjižnici, ne preporuči tadašnjem intendantu HNK-a Juliju Benešiću, koji joj nakon audicije daje ugovor za statiranje te stipendiju za Glumačku školu. Tako ubrzo, nastupom u Vojnovićevu ‘Ekvinociju’, započinje profesionalnu glumačku karijeru, nastupajući najčešće u komedijama i dramama. Od 1927. angažirana je u Skoplju, a od 1928. do 1948. u Beogradskom narodnom pozorištu, potom i Jugoslavenskom dramskom; naslovnu ulogu u Nušićevoj ‘Gospođi ministarki’ odigrala je 49 puta, a šira je publika pamti i po roli popadije Perse u prvom jugoslovenskom igranom filmu u boji ‘Pop Ćira i pop Spira’ iz 1957. Nakon desetljeća usješne kazališne, filmske i televizijske karijere, Nevenka Mikulić Desimirović umire u Beogradu 3. svibnja 1981.
Drenka Opalić, rođena 31. srpnja 1929. od oca Marka i majke Marije (djevojački Tarabić), odrastala je mirno uz stariju djecu, sestru Nevenku i brata Strahinju, u viđenijoj trgovačkoj porodici čiji se dućan nalazio u glavnoj gradskoj ulici, točno nasuprot pravoslavne crkve, sve dok nisu, zločinačkom politikom NDH, dovedeni do ruba uništenja, pa i preko njega. Naime, u tragičnoj glinskoj noći s 12. na 13. svibanj1941., među više od četiri stotine Srba starijih od 16 godina ubijeni su Drenkin otac i brat, a ona je s majkom i sestrom nakon oduzimanja cjelokupne imovine protjerana u Srbiju, i to bez prava na povratak. Za vrijeme fašističke okupacije Srbije uči njemački, engleski i ruski jezik: kako je bila nadarena za to područje, Drenka nedugo nakon oslobođenja, 1949. godine, upisuje studij engleskog na Univerzitetu u Birminghamu, gdje diplomira 1953. godine. Nakon diplome, predaje na beogradskom Univerzitetu, a potom sa suprugom Amerikancem Paulom Willenom na poziv Williama Jovanovicha početkom šezdesetih odlazi u New York i započinje raditi u tamošnjoj izdavačkoj kući Harcourt, Brace & World. Istaknula se prijevodom knjige ‘Priča o vezirovom slonu’ jugoslavenskog nobelovca Ive Andrića, a potom i djela Mihaila Lalića, Dušana Radovića, Milovana Đilasa… Početkom 1980-ih surađuje s Umbertom Ecom, a dekadu poslije i s drugim književnim velikanima i nobelovcima: Günterom Grassom, Joséom Saramagom, Wisławom Szymborskom i Octaviom Pazom. Također, prevodila je ili uređivala knjige Amosa Oza, Gabriela Garcíje Márqueza, Ryszarda Kapuścińskoga, Stanisława Lema, Bohumila Hrabala, Danila Kiša… Dobitnica je više prestižnih nagrada, uz ostalo i one za životno djelo. Zajedno s pjesnikom Charlesom Simicem, imala je možda i presudnu ulogu da se 2013. u SAD-u pojavi englesko izdanje znamenite knjige Slavka Goldsteina ‘1941., godina koja se vraća’. U 89. godini i smatrana legendom američke izdavačke scene, Drenka Opalić i danas živi u New Yorku.
