Ne želim vas lagati, ali vam ne mogu reći istinu – izgovara pred naoružanim stražarima, u sumanutoj brzini između žlica vodene juhe, ispijeni Džemal. Tu čudesnu rečenicu novinari koji su upravo otkrili postojanje najvećeg koncentracijskog logora nakon Drugog svjetskog rata okamenjeno slušaju kao odgovor na svoje pitanje o uvjetima u logoru. Upravo prisustvuju kratkoj predstavi ‘dobrog tretmana opasnih zatvorenika’ u kantini rudnika Omarska, smještenoj između ogromnog hangara i male bijele kuće u koje im, naravno, nije dozvoljen pristup.

Vrućina pritišće razvučenu kolonu koja kroz prašinu rudnika polako prilazi divovskom hangaru i maloj ‘Bijeloj kući’. Organizator komemoracije suptilno izvlači emocije prisutnih puštajući ratni proglas Radio Prijedora

Dvadeset i pet godina kasnije ‘Bijela kuća’ prepuna je bijelih balona za koje su privezana imena ubijenih, spremna da ih put neba puste preživjeli i oni koji 6. kolovoza obilježavaju dan zatvaranja tog logora za nesrpsko stanovništvo, uspostavljenog u svibnju 1992. zajedno s logorima Keraterm i Trnopolje. Nad nekad ubavom, a danas od drugih i drugačijih ispražnjenom prijedorskom kotlinom, razlika između istine i laži i dalje je maglovita, a na toj manipulaciji bezbrižno živi politička elita.

Vrućina pritišće razvučenu kolonu koja kroz prašinu rudnika polako prilazi divovskom hangaru i maloj ‘Bijeloj kući’. Organizator komemoracije suptilno izvlači emocije prisutnih puštajući ratni proglas Radio Prijedora iz 1992. kojim se poziva Muslimane i Hrvate na predaju oružja. Iako su cijeli logor obilježile okrutnosti, ‘Bijela kuća’ nulta je točka zvjerstava. Svako jutro su se ispred nje, nakon brutalnih orgija, gomilale hrpe leševa. Na ‘Bijeloj kući’ ni ove godine neće biti postavljena spomen-ploča jer kompanija Arcelor Mittal, usprkos obećanju nakon kupovine rudnika 2004. godine, slijedi lokalne vlasti koje ne dopuštaju nikakvo obilježavanje, osim djelomično dopuštenog pristupa na ovaj dan.

Ni grad Prijedor ne dopušta postavljanje spomenika za 102 svoje djece ubijene tokom rata. Pod sumornom neonskom rasvjetom ciglenog hodnika, ispred ograđenih soba upravne zgrade, odsutno stoji Nusreta Sivac, jedna od 37 žena koje su u Omarskoj proživjele najstrašnija iživljavanja. Dotjerana i mirna, zuri u zabranjena vrata svojih noćnih mora, vrata iza kojih je provela tri mjeseca pakla. Nusreta, bivša prijedorska sutkinja, nakon proživljenih strahota svojim je zalaganjem doprinijela da se silovanje u ratu prizna kao ratni zločin.

‘U Omarskoj su se bestijalno iživljavali nad nama, ali meni je najteže padao taj osjećaj bespomoćnosti. Kao nekom tko se prije rata iskreno bavio pravom i pravdom, tu su mi se srušili svi snovi o tim pojmovima. Sa svojim traumama sam se nosila teško, ali sam nakon nekog vremena izabrala put da javno pričam o tome. S kolegicom i supatnicom Jadrankom Cigelj puno sam radila na tome da se silovanje u ratu uvede kao ratni zločin, što je i uspjelo. Ljudi su prepoznali moju borbu, prošli mjesec bila sam u Bundestagu gdje mi je uručena nagrada za ljudska prava i to mi je neka potvrda svega sto sam radila’, kaže.

Ljudi koji su proživjeli strahote umiru vjerujući da su im političari koji žive od njihove patnje prijatelji. Istupi političara na mjestima poput Omarske su uvijek i isključivo motivisani korišću – kaže Refik Hodžić

Iako većina ljudi gleda loše na rad Haškog tribunala, čija je kaznena politika nekad nejasna, a cijeli proces neće nikad zadovoljiti žrtve, Nusreta smatra da je on ipak odradio historijsku ulogu što se tiče zločina na prostoru bivše Jugoslavije.

Rasformiranje logora Omarska 6. kolovoza 1992., dan nakon posjeta novinara Penny Marshall i Eda Vulliamyja, potom i logora Keraterm i Trnopolje, označilo je i ulazak u završnu fazu progona nesrpskog stanovništva u Prijedoru. Preostali logoraši transportirani su dalje za Manjaču ili put Vlašića, gdje su mnogi i pobijeni. Rezultat provođenja genocidnog plana, koji će završetak imati u Srebrenici, na tom području je više od 53.000 protjeranih Hrvata i Bošnjaka. Popisano je 3176 imena ubijenih civila, dosad su pronađeni ostaci 2325 žrtava, a za stotinama se još traga. Za zločin nad nesrpskim stanovništvom u Prijedoru, najveći nakon Srebrenice, optuženo je više od stotinu osoba, a pravomoćno osuđeno njih 38, što Prijedor postavlja kao prvo mjesto po broju osuđenih ratnih zločinaca na planetu.

Novinarske snimke logora iz 1992. spasile su tada hiljade ljudi skrivenih u nepristupačnom hangaru Omarske. Te strašne slike potakle su i stvaranje Haškog tribunala 1993., kojem je prvi okrivljenik bio upravo Prijedorčanin Duško Tadić, uhapšen 1994. i osuđen za zločin protiv čovječnosti. Tek 8000 protjeranih vratilo se na ovo područje, ali sve manje ih ostaje jer se diskriminatorne politike i dalje provode, samo uz manje agresivne i vidljive metode.

U mjestima oko Prijedora ne postoji nitko tko nije nekoga izgubio. Tako je i u obližnjem Kozarcu, gdje protjerana, a danas već djelomično i uspješna dijaspora obnavlja nekadašnje domove kako bi samo nakratko, preko ljeta, četiri do pet puta povećala broj stanovnika. Svoj relativni mir ovdje je našao i logoraš Fikret Alić, koji je te 1992., izmučen i poput kostura ispijen, završio na naslovnici magazina ‘Time’, kad su novinari iz Omarske stigli do Trnopolja.

‘Nakon masakra u Keratermu mene su odabrali da tovarim mrtve, rekao sam da neću. Onda su mi polomili vilicu i šest rebara. Prebacili su me u Trnopolje, otkud smo izašli preko Vlašića u Travnik. Tamo sam od iscrpljenosti pao u komu’, priča Fikret, nastavljajući o svojoj borbi s nespavanjem, o vlastitim demonima nakon što je prebačen u Dansku, o tabletama koje troši, pa napokon zastane i razvuče još više svoj osmijeh dok s ponosom govori o četiri duluma zemlje u koju je nakon povratka posadio lješnjake.

Malo kasnije šećemo kroz nekadašnji logor Trnopolje. Gledamo novi veličanstveni spomenik srpskoj vojsci, podignut u samom centru nekadašnjeg logora.

‘Ništa iz prošlosti nismo naučili. I nikad nećemo’, kaže Fikret.

Večer prije tu je održana jedna sasvim drugačija komemoracija. I ove godine aktivisti prijedorskog Centra za mlade ‘Kvart’ organizirali su ‘Noć u Trnopolju’, alternativnu komemoraciju bez političara, sjećanje na 5. kolovoza 1992. kad je svjetska javnost saznala za postojanje koncentracijskih logora. Zaraslo nogometno igralište, osnovna škola i zgrada bivšeg doma kulture autentični su dijelovi nekadašnjeg logora za tisuće ljudi. Mladi sjede na tepisima pod mjesečinom, gledaju projekcije na zidu nekadašnje kulturne ustanove, spremaju hranu, druže se i sudjeluju na panelima. U opuštenoj atmosferi ispod zvijezda, uz sudjelovanje Srđana Sušnice, kulturologa iz Banje Luke, i aktivista i bivšeg logoraša Kemala Pervanića, ovogodišnji panel s mladima o kulturi sjećanja, solidarnosti i empatiji moderirao je Refik Hodžić, nekadašnji glasnogovornik Haškog tribunala, a danas direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu.

Nedavnom izjavom u povodu Dana bijelih traka, kad se obilježava dan na koji su vlasti bosanskih Srba u Prijedoru naredile nesrpskom stanovništvu da nosi bijele trake, Hodžić je izazvao bijes bošnjačke nacionalističke politike.

‘Da, izjavio sam da građani Sarajeva, ako nam uistinu žele pomoći, ne trebaju stavljati bijele trake, već mogu nazvati svog gradonačelnika i inzistirati da grad napravi spomenik žrtvama Kazana (srpskim civilima koje su ubili pripadnici Armije BiH, op.a.). Time će i nama i sebi najviše pomoći. Sarajevo bi tako pokazalo da je glavni grad koji brine, iz koga sve kreće, pa i pomirenje. Mi ovdje u Prijedoru prtimo kroz najdublji snijeg. Nažalost, nemaš nigdje situaciju poput ‘Noći u Trnopolju’ gdje mi prijedorskoj djeci svih nacionalnosti dajemo ruku. U situaciji kad nacionalističke stranke na vlasti nesmiljeno pljačkaju koristeći paralizu zarobljenosti u nacionalističkom diskursu i traumama rata, upravo je vrijeme za jedan ovakav novi iskorak’, kaže Hodžić.

On drži da su u srži ozdravljenja svakog društva nosioci vlasti koji bi bili spremni na iskren način baviti se onim što se dogodilo, jer vlast kreira kontekst u kojem živimo.

‘To nemamo i to nikad nismo imali. Postoji konstantna shizofrenija koja je hranjena ovakvim događajima kao što je Omarska danas, gdje ti, zadovoljan u svom kultu žrtve, igraš na njihovu muziku. I to je ono što me najviše frustrira, što taj sistem spojenih posuda funkcionira upravo fantastično. Ljudi koji su proživjeli strahote umiru vjerujući da su im političari koji žive od njihove patnje prijatelji i da ih štite. Istupi političara na mjestima poput Omarske su uvijek i isključivo motivisani vlastitom korišću. To je kao da istreseš cisternu govana na to mjesto i na te ljude’, priča Hodžić.

Dok u Omarskoj prije komemoracije temperature rastu, srpski policajci bježe od sunca i od kamera. Jedan čovjek velikih mirnih očiju staloženo na engleskom jeziku provodi skupinu mladih kroz sparni, pregrijani dio bivšeg logora. Kemal Pervanić, nekadašnji logoraš Omarske iz obližnjih Kevljana, autor knjige ‘The Killing Days’ i dokumentarca ‘Pretty Village’, tiho objašnjava svoju priču učesnicima ‘Mosta mira’, njegove dobrotvorne udruge. Njegova obnovljena kuća u Kevljanima ovih je dana puna mladih svih nacionalnosti.

‘U Omarskoj sam htio samo da preživim, ali tek kad sam izašao, krenuli su pravi problemi. Počneš da okrivljuješ i da mrziš. Na kraju sam zatražio psihološku pomoć i nakon duge terapije shvatio da ne mogu biti onaj koji sam bio prije, ali da sam u stanju da se nosim sa životom. Prije toga sam bio žrtva, mrzio sam i upirao prst. No shvatio sam da optuživati može svatko. Biti u stanju da pružiš otpor tome, to je nešto drugo. Za to treba raditi na sebi. Tako dođeš i do momenta gdje možeš da oprostiš i da kreneš dalje. Vratio sam se kako bih razumio što se desilo. Zanimalo me kako je moguće da je moj omiljeni školski profesor postao moj zločinac. Shvatio sam da unutar svakog ljudskog bića postoji zvijer koju je jako lako otpustiti u datoj situaciji. U Kevljane smo se počeli vraćati 2007. s idejom izgradnje mira i spajanja ljudi kroz umjetnost. Bilo je teško i svi su bježali od nas. Onda sam otišao u svoju bivšu školu da porazgovaram s direktorom, a to je bio moj bivši nastavnik i moj stražar u Omarskoj. On je ideju da kroz ples, predstave i radionice okupljamo svu djecu i da se sva djeca druže odmah prihvatio. Ovi mladi oko mene sada pričaju o prošlosti i tome kako ona utječe na sadašnjost i na identitet ljudi. Bez ovakvih stvari nema Bosne’, priča Kemal tiho.

Dok sunce nemilosrdno prži i ulazi u zenit, a ljudi se stišću u hladu što pod zidom ogromnog hangara postaje sve tanji, govori bivši logoraš Satko Mujagić: ‘Bosna je suživot od hiljadu godina. Nisu svi Srbi ubice, nisu svi Hrvati ubice, nisu svi Bošnjaci ubice. Zato pozivam Dodika da dođe i obilježi Omarsku, pozivam Čovića da obilježi Gabelu i pozivam Izetbegovića da obilježi Kazane.’ Pokušava dalje govoriti o suživotu, ali šačica glasnih tvrdolinijaša iz publike ga prekida: ‘Lažeš! To nije istina!’

U Omarskoj, usred nekad ubave, a danas ispražnjene prijedorske kotline, istina i laž magloviti su pojmovi. Odnoseći sa sobom neka imena, neka sjećanja i neke nade, ispred ‘Bijele kuće’ bijeli baloni odlaze u nebo.