Povodom neko vrijeme prisutne publikacije ‘Kako žive umjetnice?’, koja je već doživjela medijski odjek, o njoj i o drugim problemima na umjetničkoj sceni razgovarali smo s njezinim autoricama, dramaturginjom Ninom Gojić i izvedbenom umjetnicom Selmom Banich.

Kako se dogodilo da ste za ispitani uzorak izabrale umjetnice u Rijeci i okolini?

Gojić: Istraživanje se desilo kao nastavak suradnje koju Selma Banich već više godina ostvaruje s riječkom organizacijom Prostor Plus, koja se bavi promocijom nezavisne, većinom izvedbene umjetnosti. Tu su već održane dvije radionice ‘Kolažiranje grada’ i ‘Prema tjelovanju’, pa je ovo naše istraživanje ‘Kako žive umjetnice?’ neka treća faza. Željelo se ispitati, u kontekstu koji smo imale na raspolaganju, u kakvim radnim i životnim uvjetima žive umjetnice u Rijeci.

Banich: Ne bi trebalo misliti da se tu desila neka reproprijacija polja. Iako živim i radim u Zagrebu, od 2000. redovito surađujem s riječkim umjetnicima i organizacijama. Sve to je bio motiv da Nina i ja s Prostorom Plus krenemo u ovaj istraživački postupak. Činilo nam se da je Rijeka dobar uzorak, koji se može aplicirati na bilo koji drugi grad u Hrvatskoj i ne samo u njoj.

U našem istraživanju 83 posto ispitanica procjenjuje da im primanja u struci nisu dovoljna za podmirivanje realnih životnih potreba, pa to kompenziraju podrškom partnera i širih skrbnih zajednica, radom na crno, honorarnim i sezonskim poslovima…

Gojić: Zanimljiv nam je kontekst Evropske prijestolnice kulture 2020. godine (EPK 2020). Pokazuje se da se ti infrastrukturni pomaci, koje lokalne umjetnice i umjetnici očekuju, za sada još ne događaju. Ili barem ne u mjeri u kojoj su to oni očekivali. Zanimljivo je promatrati kako EPK formira ili ne formira uvjete za rad u polju kulture.

Banich: Našim ispitanicama je jasno da je bitno što će ostati od onoga što će biti stvoreno kao kulturni kapital u toku projekta EPK kad on završi. Pitanje je da li baza u Rijeci uopće postoji. Pritom mislim na materijalne i društvene uvjete za rad. EPK bi trebao biti servis za umjetnike, a ne obratno.

Mobbing je gotovo tabu

Puno je linija podjela koje ste istražile, no čini se kako je radni status ona dominanta koja se stalno vraća i utječe na sve drugo. Ono što su nekad bila dva položaja, jedan ‘konvencionalni’, biti stalno zaposlena na neodređeno vrijeme, i drugi ‘nekonvencionalni’, biti slobodnom umjetnicom, sada se umnaža u desetak različitih prekarnih pozicija?

Gojić: Za Rijeku je specifično postojanje dviju velikih institucija, a to su HNK Ivana pl. Zajca i Muzej moderne i suvremene umjetnosti, koje su mastodonti s puno zaposlenih. Tu postoje i najsigurniji oblici rada, često su to ugovori na neodređeno, na puno radno vrijeme, ali i na pola radnog vremena, pa takve osobe tu drugu polovicu kompenziraju raznim drugim angažmanima koji su više slobodnoumjetnički. U našem istraživanju se pokazalo da 83 posto ispitanica procjenjuje da primanja u njihovoj struci nisu dovoljna za podmirivanje realnih životnih potreba, pa su u upitniku navodile kako te nedostatke kompenziraju podrškom partnera i širih skrbnih zajednica, radom na crno, honorarnim poslovima koji nisu u struci, sezonskim poslovima jer je Rijeka turistički grad. Freelancerice rade po projektima, u prekarnim uvjetima. Ponekad su redovitiji izvori prihoda razne edukacije u vlastitom umjetničkom polju. Dosta ispitanica su i pedagoginje i onda je to sigurniji oblik rada, poput posla u školama. Puno je tu snalaženja i improvizacije.

Banich: Postoji velika razlika između rada za nadnicu i rada iz vlastitog umjetničkog i političkog interesa. To može biti rad u struci, ali i sasvim izvan nje. Takvih je primjera bilo u našem istraživanju. Takve prihode radnice u kulturi preusmjeruju u aktivnosti kojima se doista žele baviti. A takva vrsta rada je podfinancirana ili uključuje ulaganje vlastitih sredstava i resursa. Ako se to događa u kontinuitetu, onda govorimo i o samoeksploataciji, zatim eksploataciji suradnica i suradnika koji su u sličnoj situaciji ili koji prepoznaju važnost tog umjetničkog postupka.

Koji su najčešći oblici neplaćenog rada u kulturi na primjerima vaših ispitanica?

Gojić: Kao najčešće neplaćene poslove naše kazivačice su navele humanitarni rad, urednički rad, rad za kolege i prijatelje, savjetovanje, pisanje programa i projektne dokumentacije, prekovremeni rad, rad u udrugama, organizaciju izložbi, rad za vlastite autorske projekte i kućanski rad. Zanimljivo je da je i on ovdje istaknut. Meni je zanimljiva perspektiva slovenske teoretičarke Katje Praznik, koja je dovela u vezu ženski kućni neplaćeni rad i neplaćeni umjetnički rad. Za žene i za umjetnike i umjetnice kao da se podrazumijeva da je to nekakav viši cilj za koji se radi, svrha za koju su oni predodređeni. Onda će se žene svojoj umjetničkoj ulozi posvetiti spremno, kao i majčinstvu, jer to je navodno njihova funkcija. Prešutna pretpostavka je da bi umjetnici valjda trebali biti najsretniji kad se mogu baviti svojom umjetničkom praksom i stoga pristajati na bilo kakve uvjete rada, dok je pitanje neplaćenog i nevidljivog rada zapravo cijelo vrijeme i dalje neriješeno, i kao žensko i kao radničko.

Banich: Kad smo kod plaćenog i neplaćenog rada, 25 posto ispitanica dalo je do znanja da su za isti posao plaćene manje od svojih muških kolega. To je teško dokazati jer su iznosi honorara najčešće nedostupni uvidu i netransparentni. To je bio jedan od razloga zašto smo krenule u ovo istraživanje, ta neka vrsta stigmatizacije i srama, a s druge strane prešućivanje kako doista živimo, kako prihodujemo i možemo li od toga živjeti.

Dvadeset i pet posto ispitanica dalo je do znanja da su za isti posao plaćene manje od svojih muških kolega. To je teško dokazati jer su iznosi honorara najčešće netransparentni

Gojić: Baš u kulturnom polju ne postoje cjenici koji bi regulirali cijenu rada.

Banich: Ekonomsko nasilje povezano je sa svim drugim oblicima nasilja. Govoriti o mobbingu i rodnom uznemiravanju, a preskakati i ekonomski aspekt problema, znači često ostati nedorečenim.

Na umjetnice se gledalo kao na one zaposlene u kulturnim institucijama i na one slobodne. No status slobodnih umjetnika se jako mijenjao, a i ne ulaze sve osobe u njega iz iste ili slične situacije?

Banich: Status slobodne umjetnice povezuje se sa zasluženim položajem u kontekstu nacionalne kulture, što je prvo problematično mjesto. Drugo, izboriti taj status jako je različito od umjetnosti do umjetnosti. Za plesnu umjetnicu to je lakše nego za glazbenicu. Obaveza je ministarstva da donese novi zakon o umjetnicima. Tu se govorilo o nekoj vrsti centralizacije, osnivanju Hrvatskog umjetničkog centra pri Ministarstvu kulture, koji će dodatno kontrolirati parametre. Država vam regulira staž, mirovinsko i zdravstvenu zaštitu, no u pravilu je riječ o skromnim iznosima. Naše kolegice koje danas odlaze u mirovinu dobivaju između 1.800 i 2.300 kuna, ako je mirovina prijevremena, odnosno do 3.400 ako uspiju otići u starosnu. Tim statusom regulira se jedan aspekt, ali većina i dalje neće imati ni taj status ni stalno radno mjesto, sigurnu egzistenciju, plaćeno bolovanje, plaćeni godišnji odmor. Govorilo se i o financijskom minimumu i maksimumu, no taj institut nije mišljen kao prvenstveno onaj socijalne zaštite.

One institucije koje su zamišljene da štite umjetnice od zloupotreba na radnom mjestu – o kojima novinari izvještavaju samo kad te zloupotrebe zadobiju skandalozne razmjere – a to su etička povjerenstva, strukovne udruge, sindikati, ujedno su i one u koje umjetnice uglavnom ne vjeruju. Osim rodnih odnosa, još je načina da umjetnice budu maltretirane?

Banich: Naša sugovornice su spominjale da su bile diskriminirane na osnovi spola i rodnog identiteta, ali jedan dio i na osnovu rase, odnosno etničke pripadnosti kao pripadnice nacionalnih manjina. Problem je što se na neki način podrazumijeva da u institucionaliziranoj umjetničkoj praksi različiti oblici nasilja, mobbinga i diskriminacije imaju prolaz. Često se ne podvlači crta ondje gdje bi se trebala. Problem su razine povjerenja i lojalnosti, posebno u suradničkim odnosima. To se može prepoznati i u drugim praksama, no u polju umjetnosti se o diskriminaciji i nasilju rijetko govori.

Gojić: Nevjerojatno je, a to je moje iskustvo iz razgovora s kolegama, da je mobbing skoro pa tabu. O slučajevima mobbinga više se priča interno na kavama i pićima, a jako malo se s time ide u javnost, uz nekoliko iznimaka. Mobbing je i jako teško dokazati i često je nešto na što se već oguglalo u umjetničkim kontekstima. Podrazumijeva se da je normalno npr. ostati na probi sat vremena dulje jer je redatelj to tako zamislio, bez obzira na to što se doma treba pobrinuti za dijete ili nekoga drugoga. Uzroci mobbinga, nama ponuđeni u istraživanju, nisu bili samo rodni, nego i te vrste eksploatacije: zadržavanje na poslu, neplaćeni prekovremeni rad, prijetnje otkazom zbog čestih bolovanja, uskraćivanje pedagoških i umjetničkih sloboda.

Deset godina rezova

Ljudi se teško bune, naročito organizirano, jer im tuđa iskustva govore da je od toga više štete nego koristi. Tako je naročito u mojoj sferi kulture – novinarstvu. Svojedobni štrajk u Večernjem listu možda je donio neke kratkoročne koristi, no dugoročno su štrajkači i štrajkačice kažnjeni, nerijetko i otkazima. To je česta radnička situacija.

Gojić: Da, taj strah od gubitka posla i otkaza je vrlo prisutan i realan.

Banich: Zato je teško javno govoriti o diskriminaciji i mobbingu. Oni egzistencijalno najugroženiji najčešće internaliziraju krivnju i probleme. Postoji veza između egzistencijalnog konteksta i pobune koja bi trebala doći. Danas se gleda na svaki oblik organiziranja, a pogotovo samoorganiziranja radničke borbe kao na nešto što si mogu priuštiti samo privilegirani. Tako je bilo i u slučaju bojkota Zagrebačkog plesnog centra (ZPC), koji je trajao tri mjeseca. Neki od nas su bili tri mjeseca dosljedno u bojkotu, neki su i dalje, a neki su cijelo vrijeme koristili ZPC. Sad je pitanje je li to bilo stoga što nisu imali alternative, nisu je iznašli ili uopće nisu smatrali da treba nešto bojkotirati jer se politički ne osjećaju sukobljenima s gradskom upravom. Tu je važno ne antagonizirati se unutar sudionika plesne scene, nego razumjeti kako sistem uvjetuje tu podjelu.

To vrijedi i za recentne reakcije na ovogodišnje rezultate dodjele sredstava Ministarstva kulture nezavisnoj kulturi. Mislim na reakcije BLOK-a, udruge Domino i Eurokaza.

Banich: Kod blokica je to jasno. One svojim kontinuiranim djelovanjem i radom daju do znanja da se ti rezovi ne odnose samo na njihovu organizaciju, već da je to jedan domino-efekt koji osim njih pogađa i njihove suradnike i suradnice te cijelo društvo, za koje oni program rade. U druga dva primjera, nažalost, imam osjećaj da se tematizira samo osobna pogođenost rezovima, dok se ne promišlja što oni društveno stvaraju. Što ne opravdava učinjene rezove. Ali to nije ništa novo. Takve reakcije gledamo već više od desetljeća. Nažalost, možemo govoriti o deset godina dugom raslojavanju, koje se tiče javnih sredstava i rezova u njima, a onda i prema kome se oni i kako dešavaju. Još 2010. srezani su oni već tada sistemski marginalizirani, posebno u polju suvremene plesne umjetnosti, oni koji nisu bili dovoljno ‘afirmirani’ da bi aplicirali na EU fondove, već su ostali na lokalnom i nacionalnom javnom financiranju. To se posebno događalo u kontekstu nezavisne kulture, pa se onda širilo i na institucionalnu kulturu i programsko rezanje i unutar nje. Danas moramo razmišljati o svima, bili institucionalizirani ili ne, najprekarniji ili ne. Nedostaje politička svijest, ideja da svi sudjelujemo u umjetničkoj proizvodnji, a to je rezultat onoga kako su stvari već postavljene unutar sistemskih okvira. Ako su natječaji mišljeni tako da dijele, a ne povezuju, ako oni trebaju zamijeniti organizirano obrazovanje ili organiziranu socijalnu zaštitu, onda će nas i dalje oblikovati u individualističkim i kompetitivnim perspektivama. I kako će onda reakcija scene biti solidarna i drugarska, a ne samo iz perspektive vlastitog bitka?

Gojić: To je upravo bila jedna od namjera naše publikacije: istaknuti da različita umjetnička polja dijele vrlo slične strukturalne probleme. Nadamo se da će kulturne radnice i radnici kroz našu publikaciju prepoznati taj potencijal zajedničkog udruživanja, istupanja i traženja poboljšanja konkretnih radnih uvjeta.