Od svega što se posljednjih dana i tjedana zbiva oko vlasničke strukture Fortenove, odnosno nekadašnjeg Agrokora Ivice Todorića, najteže je objašnjiva nervoza i uznemirenost premijera Andreja Plenkovića i njegove vlade: u pogledu vlasništva, naime, Republika Hrvatska nema ništa s Fortenovom. Da, reći će netko, ali to je strateški važna kompanija za državu, jer zapošljava više od 40 hiljada radnika, raspolaže hiljadama hektara poljoprivrednog zemljišta i izvorima vode, a o toj kompaniji u velikoj mjeri ovise još brojne domaće firme – od malih obiteljskih gospodarstava do relativno velikih proizvodnih sustava. Pod egidom strateške važnosti te spašavanja radnih mjesta i cjelokupne hrvatske privrede, uostalom, Plenkovićeva je vlada prije pet i pol godina uvela izvanrednu upravu u Agrokor i potom blagoslovila novi vlasnički sastav tog koncerna s ogromnim udjelom ruske državne Sberbanke, glavnog Todorićevog kreditora. Sve je to tako, no sve to i dalje ne objašnjava i ne opravdava toliku premijerovu uključenost i Vladinu angažiranost u kreiranju – opet nove – vlasničke slike u Fortenovi. Plenković i Vlada, naime, ne pokazuju ni približno toliki interes za situaciju u tvrtkama koje uistinu jesu strateške za Republiku Hrvatsku i u kojima je država formalno vlasnik ili suvlasnik, poput – primjerice – Zrakoplovno-tehničkog centra i Državnih nekretnina.
Nakon što se doznalo da je Saif Alketbi, misteriozni investitor iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, kupio ili "kupio" od sankcionirane Sberbanke tvrtku koja posjeduje 43 posto udjela u Fortenovi, na noge su dignuti tajna služba, policija, Državno odvjetništvo, Hanfa i lojalni mediji sa zadanim ciljem da otkriju kriminal u rečenoj transakciji, ali i da otkriju sumnjivu pozadinu iznenadnog odustajanja AZ mirovinskog fonda od kupovine udjela Sberbanke. Sva pobrojana državna sredstva još se, doduše, bave odgonetanjem što bi, kako i zašto trebala otkrivati, s obzirom na to da se posao dogodio u Moskvi i Dubaiju, a da se trgovalo nečim što je registrirano u Nizozemskoj. "Sud u Nizozemskoj utvrdit će je li posao bio zakonit. Nema potrebe da se u Hrvatskoj histerizira. Ako nije sve u redu, moj klijent neće postati vlasnik Fortenove, i nemamo problem. Ako je sve u redu, onda ga ne možemo spriječiti, ako smo pristalice vladavine prava", rekao je Anto Nobilo, Alketbijev hrvatski odvjetnik.
Sam Alketbi i njegova uloga nisu ono što je primarno razljutilo Andreja Plenkovića. Na mjestu Alketbija – iza čijeg upadanja u priču o Fortenovi možda stoje pare i interesi nekog povezanog s Rusima, nekog tko ima razloga da sad bude skriven iza arapskog paravana – mogao je biti bilo tko, pa bi premijer opet bio jednako nezadovoljan. Bilo tko, izuzev četiri obavezna hrvatska mirovinska fonda, a to su Erste Plavi, PBZ Croatia osiguranje, Raiffeisen i AZ. Plenković je proteklih dana više puta izjavio da je sve već bilo dogovoreno, da su predstavnici spomenutih fondova i njemu, premijeru, izravno potvrdili svoje nakane u vezi s ulaganjem u Fortenovu, što je on podržao, i da su pribavljene sve dozvole, a da je onda – dva dana prije isteka EU-roka za zaključenje transakcija sa sankcioniranim ruskim tvrtkama – AZ fond neobjašnjivo odustao zbog toga što je dobio takav nalog iz minhenske centrale Allianza, suvlasnika AZ fonda. Prema premijerovoj želji, istražuju se motivi koji su naveli Allianz da se povuče, mada je sasvim jasno da postoji cijeli niz isključivo poslovnih argumenata za donošenje takve odluke, s tim da jest neuobičajeno naglo odustajanje par dana prije krajnjeg roka za realizaciju transakcije. Jedan od argumenata sigurno je i to što su mirovinski fondovi u vjerovničkoj nagodbi u Agrokoru ostali bez svojih udjela, to jest bez stotina milijuna kuna.
Zašto, međutim, Državno odvjetništvo, policija i svi ostali ne istražuju motive koji su mirovinske fondove nagnali da uopće krenu prema vlasništvu u Fortenovi te motive premijera Plenkovića da svom snagom podupre taj plan? Je li premijer zaista uvjeren, i – ako jest – na temelju čega jest, da se radi o investiciji lišenoj ozbiljnijeg rizika, a "mirovinci" se ne bi smjeli upuštati u kockarske avanture? Je li se ta ideja rodila u krugu šefova spomenutih mirovinskih fondova, koji barataju enormnim iznosima za penzije hrvatskih građana, ili se netko drugi dosjetio da bi bilo pametno da fondovi ulože 500 milijuna eura u Fortenovu? Je li taj netko Pavao Vujnovac, vlasnik blizu 30 posto udjela u Fortenovi i gazda Enna Grupe s Prvim plinarskim društvom kao ključnom sastavnicom? Najlogičnijom se čini pretpostavka da je riječ o Vujnovčevoj zamisli: da se dogodilo da su četiri fonda kupila 43 posto udjela u Fortenovi, svakom od njih pripalo bi otprilike po 11 posto vlasništva, što bi Vujnovca s njegovih 30 posto zadržalo na poziciji pojedinačno najvećeg suvlasnika, odnosno čovjeka koji presudno utječe na operativno poslovanje kompanije. Pritom valja znati da je Vujnovac u posljednje vrijeme razvio vrlo skladne poslovne odnose s nekim od mirovinskih fondova kao izdašnim izvorima novca i oni zasigurno ne bi bili prepreka realizaciji njegovih operacija u Fortenovi, operacija u kojima bi se, i više nego sad, našlo prostora za rast prihoda nekih drugih važnih Vujnovčevih firmi. Fabrisu Perušku, glavnom izvršnom direktoru, ta ideja morala se svidjeti, jer njemu se ne može ne dopasti ideja najvećeg suvlasnika, a Plenkovićevi razlozi za pristajanje na ovu soluciju, u najmanju ruku, tiču se snažnog upliva Vlade na poteze "mirovinaca", s obzirom na to kakva je struktura njihovih ulaganja, što znači očuvanje Fortenove u statusu paradržavnog koncerna.
Jesu li se, dakle, predsjednik Vlade i uprave domaćih mirovinskih fondova – penzionerskim novcem – upregli u pogodovanje Pavlu Vujnovcu, jednom od najmoćnijih i najbogatijih građana Hrvatske, a uzgred i biznismenu koji je izrastao na distribuciji Gazpromovog plina? To je pitanje kojim bi se, da je zdravog razuma i nezavisnosti, trebala pozabaviti istražna tijela, umjesto politički naloženog i paradno-osvetničkog bavljenja motivima koji su naveli menadžere Allianza u Münchenu da sruše plan koji je pouzdano išao u korist samo Vujnovcu.
