Koncertna ponuda

Protjerivanje najvećeg hrvatskog muzičkog sina iz Knina trebalo bi, ako smo dobro shvatili, udariti završnu lakoglazbenu notu normalizacije aktualne državne vlasti: Thompson, znamo, ovogodišnju ‘Oluju’ obilježava nastupom u Slunju, pod kninskom će tvrđavom zasvirati nacionalno umjereniji Prljavci. Višednevna medijska nagađanja o basnoslovnom honoraru Marka Perkovića pritom su, pokazalo se, bila bez pokrića, ali to je ionako najmanje važno; čovjek koji je svojedobno dobivao goleme novce da ne pjeva može valjda tu i tamo zapjevati i bez novaca. Ono što je zanimljivije, privid je da ovogodišnja proslava označava konačni simbolički raskid s prethodnom epizodom političke radikalizacije društva pod vodstvom Tomislava Karamarka, s periodom dirigirane ustašizacije javnosti, s etapom koju je lokalni lijevoliberalni komentarijat združeno & zgroženo proglasio – sjetit ćete se – ‘povratkom u devedesete’.

Na stranu što se teza o historijskom rikvercu od početka ljuljala na klimavim nogama, funkcionirajući pomalo kao supstitut liberalnog razočarenja poraznim epilogom evrointegracijskih procesa, pomalo kao formula za zanemarivanje ekonomskog konteksta: njen promašaj – ne najmanji – bio je i u tome što je same devedesete svela na tijesnu, karikaturalnu mjeru vladavine zadrigle desnice, ustašoidnih kreatura i crnokošuljaša. A devedesete su – ma što o tome u nedavnim kolumnama piše – bile mnogo više. Dovoljno prostrane da pod istim barjakom okupe i krajnje desničare i nacionalno osviještene liberale, i pjevače domoljubnih songova i ergelu podobnih rokera, i režimsku radioteleviziju i tajkunski rasturene dnevne novine u kojima je tada, eto, pisala i poneka aktualna lijevoliberalna kolumnistička zvijezda. Toliko prostrane, napokon, da se u njima Thompson uspio skrasiti tek na estradnoj margini, kao autor jednog u nepreglednom nizu bizarnih militarističkih hitova; ako je mainstream tada nekome pripadao, onda je to bilo upravo Prljavo kazalište, skupa s mitskom turnejom krajem osamdesetih, masovnim koncertom na ondašnjem Trgu Republike, antologijskom ‘Ružom hrvatskom’ i onim albumom na kojem su lupali petama, ljubili zastavu i dali sve za Hrvatsku. Baš zato je šteta što je teza o povratku devedesetih tako brzo napuštena: sada, evo, nema nikoga da primijeti kako je koncertna ponuda u ljeto 2017. godine, početkom avgusta, na godišnjicu ‘Oluje’, njihova vjerna slika i replika. Na glavnoj sceni, dakle, Houra i društvo; Marko Perković kliče ‘Za dom spremni’ sa sigurne distance. To je, uostalom, prava zona Thompsona: zona nacionalnog komfora. Zona u kojoj je ZDS sklonjen u stranu, ali ima obilnu državnu potporu. Zona u kojoj se, naposljetku, skoro svi mediji danima bave pitanjem zašto jednog čovjeka neće biti na proslavi Dana pobjede, a baš nijedan zašto slavimo pobjedu nakon koje nema dvjesto hiljada ljudi.

Kontradikcije jedne fikcije

Zašto bi se i pitali, kada je odgovor unaprijed poznat: ‘Nitko ne može reći da su prisilno protjerani. To je bila njihova svojevoljna odluka’, objašnjava novinar Mario Nakić, a ukoliko njegovo mišljenje izdvajamo iz decenijskog taloga istih, onda je to zato što je Nakić istodobno pokretač i glavni urednik portala Liberal.hr. Odnedavno medijski razglašen kao središnja adresa ustreptalog hrvatskog libertarijanskog pokreta, Liberal.hr je specijaliziran ‘za slobodne ljude i slobodno tržište’ pa je utoliko – ako smo dobro shvatili – posebno upućen u problematiku slobode izbora i kretanja onih dvjesto hiljada nesretnica i nesretnika koji su nakon Oluje masovno napuštali svoje domove. Tekst ‘Hrvatska se zbog ‘Oluje’ nema što ispričavati’ – usmjeren protiv Inicijative mladih za ljudska prava, koja ove godine ponovno traži od Vlade RH da se ispriča civilnim žrtvama vojne akcije, obnavljajući time u Nakićevim očima ‘stare netrpeljivosti i nacionalizam’ – vrvi interesantnim argumentima posvećenima više-manje okrivljavanju žrtava i posrednoj ekskulpaciji Franje Tuđmana: preporučujemo ga čitati paralelno s drugim autorovim recentnijim radom, u kojem tumači kako ‘Kupovina novih borbenih aviona nije bacanje novca’, između ostalog i zato što se ‘Srbija (…) naoružava ‘kao da će sutra rat”. Lijep primjer mirotvorne retorike koja ne obnavlja stare netrpeljivosti i nacionalizam, zgodan pokazatelj granice na kojoj najednom posustaje libertarijanska opsesija smanjenjem proračunskih izdataka, precizan putokaz ka mjestu gdje se napokon spajaju ekonomska i politička desnica. I upečatljiva slika utopije skrojene prema libertarijanskom modelu: na slobodnom hrvatskom nebu slobodno lete hrvatski borbeni avioni, na slobodnoj hrvatskoj zemlji kolone slobodnih ljudi kreću u zbjeg, a negdje između militarističkog pogona i samoskrivljenog progona lebdi, valjda, još i fantom slobodnog tržišta.

Trumpov zid

U Sjedinjenim Državama, čini se, još uvijek pokušavaju shvatiti da im je predsjednik čovjek koji baš i ne djeluje kao da je shvatio da je predsjednik: od vladavine Donalda Trumpa manje su predvidljivi samo njeni učinci, a časopis ‘New Republic’ detektira ih čak i u poraznim poslovnim rezultatima tamošnje izdavačke industrije. Od početka predsjedničkog mandata naovamo, naime, na police američkih knjižara nije plasiran niti jedan hit roman, niti jedna zbirka priča nije postala bestseler. ‘U svijetu u kojem je stvarnost postala čudnija od fikcije, knjige se više naprosto ne prodaju’, pojašnjavaju u članku ‘Uništava li Trump prodaju knjiga?’ Postoje, doduše, iznimke: raste tiraža naslova ‘manjinskih’ autorica i autora, predstavnica i predstavnika rasnih i etničkih skupina koje su na izravnom udaru ultrakonzervativne politike Bijele kuće. A relativno dobro drže se i distopijske pripovijesti: Orwellova ‘1984.’ opet je vrlo čitana, ‘Sluškinjina priča’ Margaret Atwood skočila je na vrhove top-lista ravno s vala popularnosti nedavne TV-ekranizacije…

Portal Literary Hub, s druge strane, otkriva da uspjeh distopijskog žanra ima i presedana. Mladi romanopisac Sean Gandert u eseju ‘Je li još uvijek moguće pisati satirički o Americi?’ prepričava kako je još 2010. godine započeo rad na romanu ‘Nova Arkadija’: ‘U središte svoje priče odlučio sam postaviti nešto što sam nazvao ‘Veliki zid slobode’ – golemi zid koji čuva teško naoružana vojska, izgrađen između naše zemlje i Meksika (…) Haight, kako se zove lik koji podiže zid, u romanu je radikalno desni, fašistoidni predsjednik SAD-a čija politika oblikuje zajedničku distopijsku budućnost.’ Sedam godina nakon početka pisanja, ‘Nova Arkadija’ ovih je dana napokon završena: problem je, jasno, što više ne funkcionira kao distopija. Bizarno iskustvo ostvarenog proročanstva Ganderta ipak nije pokolebalo: ‘Ako bismo rekli da je pisanje satire o Trumpu postalo nemoguće, to bi bilo slično kao da kažemo da je on već otišao najdalje što može otići. Nadam se da većina nas ipak neće ponoviti tu pogrešku. Granica između stvarnosti i satire se evidentno pomjerila, ali to znači samo da se i mi moramo nastaviti kretati skupa s njom…’

Nešto slično pokušat će – s druge strane granice – slikar i street artist Enrique Chiu: nakon što je američki Kongres prošlog tjedna odobrio milijardu i pol dolara za izgradnju Trumpovog zida, najavljuje kako će ga, bude li uistinu sagrađen, s meksičke strane oslikati najvećim muralom na svijetu, dugim oko tri i pol hiljade kilometara. ‘Ako mi Trump da platno, ja ću ga obojati’, poručuje. O sudbini Trumpova zida, inače, odlučuje američki Senat, i to već ove jeseni.

Digitalna cenzura

Dok se slikari i pisci protiv Trumpa bore satirom i sprejom, Google raspolaže ozbiljnijim resursima: oligopolni gigant je 25. aprila objavio veliki rat ‘lažnim vijestima’ na internetu, ciljano gurnuvši one stranice koje šire ‘nekvalitetne informacije’ i ‘teorije zavjere’ prema samom dnu rezultata pretraživanja. U pozadini akcije je, naravno, konsenzualni zaključak liberalnih elita i multinacionalnih korporacija kako je prošlogodišnju Trumpovu pobjedu omogućila upravo predizborna poplava internetskih ‘lažnih vijesti’, a ne, recimo, revolt masa zbog nepravednih ekonomskih politika što ih decenijama provode baš te elite i korporacije. Da ironija pritom bude elegantnija, upravo je Googleov poslovni model pretraživačkog parazitiranja na tuđim novinskim vijestima uvelike odgovoran za strmoglavi pad prihoda ‘klasičnih’ medijskih kompanija i otpuštanje njihovih urednika i novinara; baš onih koji se, eto, igrom slučaja bave razlikovanjem ‘pravih’ od ‘lažnih’ vijesti. Sada, kada nam se dio problema nudi u formi njegovog rješenja, rezultati jednostavno moraju biti porazni: otprilike tri mjeseca nakon početka preventivnog čišćenja interneta od onoga što Google samoinicijativno proglašava ‘nekvalitetnim informacijama’ i ‘teorijama zavjere’, ugledni lijevi portal World Socialist Web Site objavio je kako mu je broj posjeta pao za čak 70 posto. Usput se stropoštala i čitanost niza drugih progresivnih, antiratnih sajtova poput WikiLeaksa, Counterpuncha, Alterneta: sve njih je Google strpao u isti koš za medijske otpatke s portalima koji plasiraju fabricirane vijesti o imigrantima što kradu poslove poštenim Amerikancima i izmaštanim špijunskim aferama zlih inozemnih vlada. Tako, valjda, izgleda uravnotežena internetska cenzura iz perspektive korporacije kojoj su podjednako neprihvatljive fašistoidne manipulacije i medijska borba za pravednije, slobodnije, ravnopravnije društvo: ako je to mainstream nove, digitalne ere, onda Donald Trump možda i nije najgore što mu se tek treba dogoditi.