Izlaganje i laganje
Izložba ‘Croatia je Hrvatska’, otvorena prošloga tjedna u zagrebačkom tunelu Grič, pripovijeda paralelnu povijest nacije i korporacije: u tunelu, usred mraka, dvjestotinjak izložaka posvećeno je glavnim događajima u zemlji i osiguravajućem društvu Croatia osiguranje, od njegovog osnivanja 1884. godine naovamo. Ideja usporedne historije – koju potpisuju provjereni marketinški stručnjaci predvođeni Božom Skokom i Davorom Bruketom – vrlo je, dakle, jednostavna; zato je izvedba interaktivna, digitalna, multimedijalna. Tu se uživo isprobava Tesline izume, razgledaju se partizanski i ustaški plakati, čitaju se dokumenti s osnivačke skupštine osiguravajuće kompanije, s džuboksa sviraju hitovi šezdesetih: 133 godine povijesti dajdžestirano je u par stotina metara šetnje kako bi postalo zabavno, primamljivo i zaigrano. Baš kao što je red kada se promovira brend. Nikakvo čudo, onda, što su izložbu otvorili Milan Bandić i visoki predstavnici Ministarstva kulture, nikakvo čudo što su je papagajski nahvalili domaći mediji. Nikakvo čudo, napokon, što se baš nitko nije pozabavio elementarnim pitanjem njenog sadržaja: što se točno na izložbi izlaže, što se na izložbi laže? A laže se poprilično: kompletna je šetnja gričkim tunelom samo novi korak u smjeru mekog povijesnog revizionizma, prilagođen zahtjevima gradskog turizma. Zato u odjeljku o NDH, recimo, neće biti baš nijedne riječi o jasenovačkom logoru, ali će se spomenuti kako ‘rat ipak nije zaustavio kulturni život’, pa će se u skladu s tim hvaliti filmove snimljene u Zagrebu u prvoj polovici četrdesetih. Zato će se, sasvim usputno, izjednačavati ‘fašistička, nacistička i komunistička ideologija’, koje su zajedno ‘dovele do izbijanja Drugog svjetskog rata’. Zato će se u sekciji o pedesetima prešutjeti model samoupravljanja, ekonomski napredak bez presedana i stope rasta BDP-a od danas nezamislivih desetak posto, pa će se umjesto toga naprosto lupiti kako se tada ‘zapošljavalo previše radnika i nije vodila dovoljna briga o opravdanosti i isplativosti investicija’. Zato se, konačno, oslobađajuća presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču proglašava događajem ‘koji je najviše razveselio hrvatsku javnost’ u čitavom 21. stoljeću, ali nema ni spomena onoga zbog čega je optužba bila podignuta. Jer tako, eto, izgleda hrvatska povijest onda kada je pišu pobjednici tržišnog natjecanja, opremljeni interaktivnim gadgetima, multimedijalnim instalacijama i marketinškim stručnjacima: nema tu više konclogora ni razlike između nacizma i komunizma, nema prognanih Srba ni zapošljavanja ‘previše radnika’. A nema, izgleda, ni nekoga tko bi nas – izašavši na drugu stranu tunela – obavijestio kako su šareni plakati, digitalni ekrani i svjetlosne instalacije najobičnija varka. I da je tunel, usprkos njima, još uvijek pun mraka.
Imagine
Zamislite koliko daleko možete stići uz samo malo seksizma: Američki institut iz Hrvatske je, recimo, svojim zagrebačkim billboardom s likom Melanije Trump stigao sve do stranica Newsweeka, Telegrapha, Guardiana i drugih utjecajnih svjetskih medija. Reklamni slogan s plakata – ‘Just imagine how far you can go with a little bit of english’ – namijenjen je, navodno, promociji učenja engleskog jezika, iako ostaje nejasno kakvog smisla ima nagovarati nekoga da počne učiti engleski sloganom napisanim istim tim engleskim. Mogući odgovor: slogan je ovdje ionako manje poruka, a više izlika. Umjesto radi promocije, tu je radi provokacije. U kampanji koja se Melaniji Trump između redaka ruga uglavnom zato što je žena – pa joj broken english nije smetao da se pametno uda – nema dakle ničeg osim jeftinog seksizma. Začinjenog zrncem autokolonijalizma: ne smijemo se slovenačkoj udavači samo zato što je žena, nego i zato što se velikog bračnog uspjeha dokopala došavši s ovih prostora. U epilogu, ako ništa drugo, doznali smo sasvim konkretno koliko daleko možeš stići uz samo malo engleskog: čim je Melanija Trump iz Washingtona najavila tužbu, plakati su nestali sa zagrebačkih ulica. A mi smo dočekali, više-manje, najsuvisliji dio kampanje.
Kako rade nagrade
Kraj je ljeta, počinje sezona književnih nagrada: doba kada se u ‘Neprijateljskoj propagandi’ zabavljamo provjeravajući koliko će ih otići piscima, a koliko spisateljicama. Da žene pišu nešto više od muškaraca relativno je poznata činjenica; da muškarci dobivaju mnogo više priznanja, morale su nas nedavno upozoriti ovdašnje medijske kritičarke. A evo kako stvari izgledaju ove godine. Na natječaju za Nagradu Fran Galović, među pedesetak prijavljenih djela, otprilike polovicu napisale su žene: u finale, među deset najboljih, ušla je samo jedna, samoborska književnica Mihaela Gašpar s romanom ‘O čajnicima i ženama’. Među petero finalista regionalnog Meše Selimovića, opet samo jedna autorica: pored Ivice Đikića (‘Beara’), Damira Karakaša (‘Sjećanje šume’), Andreja Nikolaidisa (‘Mađarska rečenica’) i Damira Ovčine (‘Kad sam bio hodža’) tu je Daša Drndić s romanom ‘EEG’. Dvije dobitnice od ukupno šestero laureata ovogodišnje Nagrade Mirka Kovača iz te se perspektive zato čine kao premija: Hana Jušić primit će početkom oktobra na Danima Mirka Kovača u Rovinju priznanje u kategoriji najboljeg djela mladog autora ili autorice za scenarij svoga filma ‘Ne gledaj mi u pijat’, Mirjana Karanović je skupa sa Stevanom Filipovićem i Darkom Lungulovom nagrađena za najbolji scenarij (‘Dobra žena’), najboljom esejističkom knjigom proglašena je ‘Smrt na Kosovu. Istorija kosovskog mita’ Ivana Čolovića, a finalist Meše Selimovića, Damir Ovčina, pobijedio je u žanru romana.
Uobičajen prigovor na sitničavo prebrojavanje muškaraca i žena po finalima i popisima laureat(kinj)a glasi da nečiji spol nema baš nikakve veze s kvalitetom književnog djela i da se, uostalom, ne nagrađuju autori(ce), nego knjige: kada bi neke godine – glasi argument – baš sve najbolje romane, scenarije i knjige eseja napisale autorice, one bi zasigurno ušle u šire i uže izbore, pokupile bi sve nagrade… Zašto se nešto takvo, međutim, baš nikada nije dogodilo – a tako često se događa suprotno – još uvijek nam nitko nije objasnio.
Učenje od Atene
Nedavna povijest se ponavlja: prvi put kao politička tragedija, drugi put kao umjetnička farsa. Četrnaesto izdanje Documente – jedne od najvažnijih svjetskih izložbi suvremene umjetnosti koja se svakih pet godina održava u Kasselu – ove je godine, paralelno s njemačkim gradom, gostovalo u Ateni: dvostruka izložba zamišljena je kao znak evropske solidarnosti s državom koja je pod pritiskom kreditora umalo bankrotirala, e da bismo, nekoliko dana uoči zatvaranja, saznali da je i sama Documenta jedva izbjegla bankrot. I to baš zbog svog skupog duplog postava. A da ironija financijskog debakla bude potpuna, ovogodišnje izdanje kvintenala zvalo se ‘Učiti od Atene’. Prema pisanju lokalnog njemačkog lista HNA, naučili su, izgleda, samo kako unedogled produbljivati dugove: iz rupe duboke sedam milijuna eura organizatore je naposljetku iskopala isključivo dobra volja gradskih vlasti, koje su zakrpale veći dio deficita. Organizatori, međutim, odgovaraju žestokim otvorenim pismom: kurator Adam Szymczyk, kompletno vodstvo izložbe i dvjestotinjak umjetnika optužuju novinare da servisiraju običnu političku kampanju, nudeći zauzvrat svoju stranu priče koja nevjerojatno podsjeća na argumentaciju grčke lijeve vlasti kada se, prije dvije godine, sukobila sa svemoćnom Trojkom. Baš kao što su Aleksis Cipras i Siriza tada objašnjavali kako golemi dio odgovornosti za grčki deficit pripada kreditorima, tako Szymcyk i ekipa ponavljaju da su gradske vlasti Kassela znale za svako povećanje njihovog dugovanja; baš kao što je grčka vlada jučer upozoravala da se demokratske odluke jednoga naroda ne bi smjele podvrgavati interesima financijskih centara, tako u otvorenom pismu danas stoji kako se vrijednost umjetnosti ne može mjeriti novcem; baš kao što su grčki ljevičari tumačili kako na njihovoj nevolji profitiraju kreditori, tako artisti ukazuju na turističku korist koju Kasselu donosi izložba; baš kao što su jedni napadali birokratske briselske elite, drugi udaraju po sumnjivoj lokalnoj politici… Slučaj je daleko od razrješenja, čekaju se rezultati analize poslovanja; jasno je tek da izložba koju su mnogi optuživali zbog nadmenog, neokolonijalnog pristupa Ateni – Janis Varufakis, tadašnji ministar financija, cinično je dolazak Documente nazvao ‘kriznim turizmom’ – sada završava reprizom grčkog scenarija.
