Lutke na koncu

Svjetski dan kazališta je iza nas: nije to tema kojoj bismo u ‘Neprijateljskoj propagandi’ inače posvećivali prostor, jer slične manifestacije služe uglavnom tome da se lokalni političari pojave na nekoj prigodnoj proslavi, pa uz šampanjac i kanapee protisnu par rečenica o značaju teatra, slobodi stvaranja i umjetničkoj autonomiji, ali zagrebačkoj Gradskoj skupštini ove je godine, evo, uspjelo nemoguće. Dok su njihovi kolege od Australije do Amerike prošloga utorka posjećivali kazališne proslave i rutinski upisivali političke bodove, zagrebačka skupštinska većina – predvođena Milanom Bandićem i Zlatkom Hasanbegovićem – inscenirala je završni čin višemjesečne tragikomedije. I zato sada, dok kulturni novinari od Azije do Afrike kuckaju nemaštovite izvještaje o brizi vlastodržaca za razvoj lokalnih kazališta, ovdje nam preostaje tek da rezignirano prokomentiramo naše tragikomedijaše.

Na sjednici tupavo tempiranoj neposredno uoči Svjetskog dana teatra, naime, Gradska skupština po hitnom je postupku smijenila troje članova Kazališnog vijeća Zagrebačkog kazališta mladih, od toga dvoje isključivo zato što su se drznuli – mimo Bandićeve i Hasanbegovićeve volje – za ravnatelja institucije predložiti njenog dugogodišnjeg zaposlenika, glumca Danijela Ljuboju, umjesto dosadašnje ravnateljice i gradonačelnikove miljenice Snježane Abramović Milković. Jesu li zastupnici zaista toliko blesavi da zgodnu kalendarsku priliku za medijsko poliranje imidža pretvore u potvrdu vlastitog političkog debakla? Ne, oni su blesaviji: iste one članove Vijeća koje je upravo većinom glasova smijenila, Skupština je prije jedva tri mjeseca većinom glasova postavila. Jesu li zastupnici zaista toliko bezočni da ljude kojima su tek ukazali povjerenje smaknu čim ovi upute prijedlog koji se Skupštini, eto, ne sviđa? Ne, oni su bezočniji: smjenu su obrazložili time što Vijeće ‘nije uzelo u obzir kvalitetu predloženih programa’ dvoje kandidata za ravnatelja. Jesu li zastupnici zaista toliko cinični da otvoreno lažu, pošto je Vijeće eksplicitno objasnilo zašto Ljubojin program smatra boljim od onoga njegove protukandidatkinje? Ne, oni su ciničniji: dodali su pritom i da članove Vijeća smjenjuju zato što su svojim ponašanjem povrijedili ugled kazališta, a povrijedili su ga, ispada, samo zato što Skupština njihov prijedlog nije potvrdila. Rezimirajmo: Bandić, Hasanbegović i kompanija biraju članove Kazališnog vijeća ne bi li od njih dobili stručni prijedlog za izbor novog ravnatelja, a potom – kada dobiju točno ono što su tražili – potezom bez presedana smiču ljude koji su odgovorno obavili svoj posao i usto ih još javno optužuju da odgovornim obavljanjem posla nanose štetu kazalištu. Za kraj – umjesto komentara koji evidentno postaju suvišni – faktografija: bivši članovi Vijeća su Goran Sergej Pristaš, Boris Babić i Kostadinka Velkovska, jedina koja je otkaz dala sama. Novi članovi su nekadašnji ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara Ivica Prlender i glumice Ljiljana Štokalo i Marija Sekelez. Bude li troje istaknutih kazalištaraca podizalo ruke onako kako Bandić i Hasanbegović povlače konce, s njima će Zagrebačko kazalište mladih, čini se, napokon dobiti i svoju lutkarsku sekciju. A ukoliko se lutke pokvare, ništa strašno: u blizini političkog trona uvijek ima dovoljno poltrona, pa ćemo ponoviti lekciju.

Skliske vježbe

Nije Bandićeva i Hasanbegovićeva skupštinska većina Svjetski dan kazališta proslavila samo proceduralnim silovanjem ZKM-a, uspjelo im je nešto još bizarnije: protiv sebe su okrenuli ekipu ‘Stilskih vježbi’, benigne građanske komedije koja se upisala u ‘Guinnessovu knjigu rekorda’ kao najdugovječnija predstava s istom glumačkom postavom na svijetu, pa osim omiljene teatarske zabave predstavlja i – reklo bi se frazeologijom kreativnih menadžera – neprocjenjiv kulturni brend grada Zagreba. Na 50. godišnjicu igranja, prošloga mjeseca, opozicijski zastupnik Marko Torjanac predložio je stoga Skupštini da se autorima i izvođačima predstave zahvale nagradom od 150 hiljada kuna: kako je, međutim, Torjanac ujedno i vlasnik kazališne kuće Planet Art, koja ‘Stilske vježbe’ posljednjih godina producira, Hasanbegović ga je odmah optužio da novac želi uzeti sam, pa je kompromisno odrezana nagrada u mizernom iznosu od deset hiljada kuna. Uzalud se Torjanac branio od optužbi, uzalud je tumačio da će nagradu podijeliti isključivo izvođači i autori, uzalud je upozoravao skupštinu da se ne sramoti: ovih dana na njenu adresu stiglo je, umjesto zahvale, otvoreno pismo ekipe predstave. ‘Posebno nas boli nepravda koja je učinjena prema Marku Torjancu’, pišu glumci Pero Kvrgić i Lela Margitić, prevoditelj komada Raymonda Queneaua Tonko Maroević i supruga pokojnog režisera Tomislava Radića Maja Freundlich, ‘jer su se u diskusiji ne samo negirale njegove zasluge za kontinuitet izvođenja predstave, već se dovodila u pitanje i njegova motivacija organizacijskog aranžmana. A sasvim je sigurno da bez Marka Torjanca ova predstava ne bi ovoliko dugo trajala i doživjela nesvakidašnji jubilej’. Pa zaključuju: ‘U znak solidarnosti s Markom Torjancem koji je u Skupštini Grada Zagreba bio izložen pravim napadima i šikaniranju, kao i zbog neprihvatljiva odnosa prema značenju predstave, odlučno odbijamo prihvatiti predloženu nagradu.’

Ostavke

Nevolje s vijećima nema samo zagrebačka skupština, eno problema i u Ministarstvu kulture: ondje je ovih dana raspisan javni natječaj za nove članove Vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost – tijela zaduženog da ministrici predlaže iznose potpora knjigama i kulturnim časopisima – i to nakon što su čak dvojica od petero članova podnijela ostavke. Pisac Kristian Novak odlučio je istupiti prije skoro dva mjeseca, akademik Krešimir Nemec nedavno; motive su obojica zadržali za sebe, pa nam preostaje da nagađamo. Nemec je, recimo, javno prozivan nakon što je Vijeće kojem je član prvo dodijelilo potporu otkupu njegove knjige za narodne knjižnice, a zatim nakon što je ‘Forum’, časopis koji uređuje, dobio 190 hiljada kuna. I ne bi u tome bilo ničeg načelno problematičnog – zakon, naime, predviđa da se članovi Vijeća naprosto suzdrže od glasanja onda kada se odlučuje o njihovim projektima – ali kako Ministarstvo uporno odbija objaviti zapisnike sa sjednica, sumnja ostaje. Mnogo problematičnija od sumnje u sitne sukobe interesa, međutim, generalna je uloga Vijeća: dok je ‘Forumu’ dodjeljivalo obilnu potporu, ukidanjem sredstava praktički je uništilo čitav niz vrijednih časopisa, od ‘Gordogana’ i ‘Quoruma’ do ‘Života umjetnosti’ i ‘Libre libere’, a sve to samo zato što je ove godine ministrica Nina Obuljen Koržinek brutalnim rezom smanjila ukupan fond za publikacije na samo dvije trećine dosadašnjeg iznosa. Kakve god odluke donijelo unutar zadanih financijskih okvira, dakle, Vijeće naprosto sekundira u nezapamćenom kulturocidu domaćih časopisa. Novak i Nemec to više neće raditi, a svi koje zanima kako kulturocid izgleda iz insajderske vizure na natječaj za popunjavanje njihovih pozicija mogu se prijaviti do 3. aprila.

Koons

Iz depresivnog okružja skromnih potpora, bolnih rezova, odbijenih nagrada i amaterskih političkih igrica – ukratko, iz okružja hrvatske kulture – transportiramo se u samo srce multimilijunskog spektakla suvremene svjetske umjetnosti. U Hong Kongu je održan Art Basel, vrhunac proljetne izložbeno-prodajne sezone, a zvijezda sajma bio je Jeff Koons: ponuđeno je pet njegovih radova po cijenama od dva i pol do osam i pol milijuna dolara, među njima i tri iz serije ‘Plave kugle’, u kojoj je reproducirao najpoznatija djela velikana poput Leonarda da Vincija i Vincenta van Gogha, umetnuvši u svako po jednu veliku, plavu, reflektirajuću kuglu. Odnosno, nije: ‘Inicijalni koncept je njegov’, objašnjava u velikoj reportaži South China Morning Post. ‘Želja da izvedba bude perfektna je njegova. Ali stvarni, fizički rad obavljaju asistenti, kojih je mnogo.’ Odnosno, nije: baš nekako sa zadnjim danima sajma, do nas je stigla i najava kako Koons sprema nova velika otpuštanja. Od 2015., kada je zaposlio stotinjak ljudi ne bi li dovršio seriju ‘Plavih kugli’, dijelio je otkaze već u tri navrata: stradali su pritom i neki koji su za njega radili po desetak godina, najčešće bez bilo kakve otpremnine i s otkaznim rokom od jednog dana. Sada, kada se rasprodaja posljednjih djela iz uspješne serije približava kraju, vrijeme je, očito, da se i preostalih 30-ak radnika uputi u nove životne izazove. ‘Znate’, tumači Koons, uskoro bogatiji za nekoliko desetaka milijuna dolara, ‘zabrinutost i strah nas kao ljudska bića ograničavaju i sprečavaju da dosegnemo potpunu svijest. Ljudi tada postanu vrlo, vrlo skloni suditi drugima… Ne otvaraju se, a umjetnost je područje u kojem zapravo brzo možete shvatiti nekog pojedinca, u potpunosti.’ Po cijenu toga da budemo vrlo, vrlo skloni suditi Koonsu, čini nam se da smo ga shvatili, u potpunosti: ako američki artistički superstar može spokojno lamentirati o ‘zabrinutosti’ i ‘strahu’ koji ‘ograničavaju ljudska bića’ istodobno dok vlastitim zabrinutim i prestrašenim radnicima sprema otkaze, onda multimilijunska globalna umjetnička scena možda i nije manje depresivno okružje od onoga otužne i siromašne hrvatske kulture.