Deložacija
Treba samo prolistati peticiju za spas ljubljanske Metelkove, koja ovih dana kruži mejlovima i društvenim mrežama, da bi se vidjelo koliko je kultni subkulturni centar širi od slovenskih granica: među osam hiljada potpisa, tamo su na stotine imena iz Zagreba, Pule, Rijeke, Zadra... Onima iz Zagreba, pritom, priča je dobro poznata: odluka desničarske vlade Janeza Janše da deložira udruge iz bivše kasarne pod opravdanjem hitnih sanacijskih radova neobično podsjeća na prošlogodišnje gašenje Kina Europa u režiji Milana Bandića. Znamo i kako je Bandićeva sanacija završila: ispražnjenom zgradom, siromašnijim gradom. Ali ukoliko je Kino Europa doista značilo Zagrebu ono što Metelkova predstavlja Ljubljani, onda ta paralela ipak brzo završava: s Metelkovom, naime, glavni grad Slovenije dobio je nešto što Zagreb nikada nije imao, a nisu imali ni Beograd ni Skoplje ni bilo koja treća eksjugoslavenska metropola. Dobio je svjetski razvikan kompleks u samom urbanom središtu, živ i vibrantan prostor za koncerte, predstave i izložbe, dom za dvadesetak civilnodruštvenih i umjetničkih organizacija među kojima je svakako najpoznatiji kolektiv Neue Slowenische Kunst, ali tu su i Mirovni inštitut, ŠKUC, Zavod Maska... Na adresi Metelkova 6 Ljubljana je, ukratko, ušla u krug zapadnoevropskih centara, u društvo Berlina i Kopenhagena: "Guardian" će, recimo, pisati o njoj kao o "najvećem i, po svemu sudeći, najuspješnijem evropskom skvotu". Na adresi Metelkova 6 Ljubljana se, utoliko, opraštala od nekadašnje države, od svih tih balkanskih provincija kojima će na putu do one prave, kul i kulturne Evrope zauvijek nedostajati nekoliko golemih zidova prekrivenih grafitima i, među šarenim zidovima, još šarenija ekipa pankera, turista i konceptualnih umjetnika koja šeta s antifa koncerta na performans lokalnog lunatika ili s radionice neverbalnog teatra na pivo do obližnjeg šanka. Priča o Janšinom zatvaranju Metelkove – barem odavde, sa zagrebačke distance, odakle smo je uvijek pomalo zavidno promatrali – tako se neizbježno pretvara u priču o Jugoslaviji.
Iluzije
Jer završne godine nekadašnje države ostaju, naravno, posve nezamislive bez Janšine uloge. Samo što je ovaj militantni, orbanoidni desničar kojeg danas znamo tada bio nabrijani mladi intelektualac koji sa stranica liberalne "Mladine" neustrašivo lupa po strašnoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Zadrigli JNA generali, nenavikli na javnu kritiku, stvar su prelomili vojnički: pod optužbom za krađu tajnog dokumenta Janša je, skupa s još trojicom civila, izveden pred ljubljanski vojni sud. Zamišljena parada armijske moći vrlo brzo se, međutim, pretvorila u prijelomni trenutak slovenskog otpora Beogradu. Uz četvoricu optuženih stali su složno svi: i liberali i nacionalisti. Ime Janeza Janše gotovo da je postalo sinonim borbe za ljudska prava i civilnodruštvene vrijednosti. Pardon, postalo je to i doslovno: takozvani Odbor za zaštitu prava Janeza Janše nakon nekog je vremena preimenovan u Odbor za zaštitu ljudskih prava. Nije, doduše, previše pomoglo, jer sva su četvorica optuženih naposljetku bila i osuđena, ali ideološka armatura SFRJ baš je tada nepovratno načeta. Pa kada se naprsla Jugoslavija uskoro raspe na ove krhotine država u kojima danas živimo, bivši zatvorenik Janša će, na čelu Teritorijalne obrane, iz famoznog "desetodnevnog rata" konačno izići kao pobjednik. Prava, simbolička kruna pobjede bila je ipak Metelkova: napuštena kasarna JNA koju će 1993. godine zauzeti grupa umjetnika, teoretičara i kulturnjaka, pa je pretvoriti u ključni postjugoslavenski znak slovenske razlike, u prostor žive i razigrane subkulture: u onaj "najveći i, po svemu sudeći, najuspješniji evropski skvot".
I evo nas, 27 godina nakon velike pobjede. Nekadašnji hodajući sinonim ljudskih prava danas je bliski saveznik Viktora Orbana, premijer koji svakodnevno tvita vatru po LGBT zajednici i migrantima, javno vrijeđa novinare i bulazni o urotama jugokomunističkih elita: današnje uništavanje Metelkove samo je logičan nastavak tog niza. Vijest o njenom zatvaranju do Hrvatske se dokotrljala skoro neprimjetno, društvenim mrežama i kanalima rijetkih nezavisnih medija, što je šteta jer se ta vijest itekako tiče i nas. Ne samo zato što iznova pripovijeda priču o tome kako su na mapi raspale Jugoslavije stasale nove, unaprijed propale države. Nego i zbog svih onih naših neostvarenih metelkovih, svih neobnovljenih domova mladih i napuštenih tvornica, koje smo uzaludno zamišljali kao poprišta neke buduće, sretnije subkulturne scene. Do sada, slika onoga što nemamo barem nam je bila blizu, s druge strane prve zapadne granice. Od sada, po prizor vlastitih razbijenih iluzija valjat će potegnuti do Berlina ili Kopenhagena.
Kolonije
A dok mi s istoka nekim čudom neprestano kaskamo za svijetlom evropskom budućnošću, zapadna Evropa bavi se vlastitom mračnom prošlošću: konkretnije, pitanjem povratka pokradene kulturne baštine bivšim kolonijama. Francuski predsjednik Emmanuel Macron tako je još 2018. obećao da će kroz samo dvije godine poslati nepregledno muzejsko blago njegovim pravim vlasnicima. Rezultat: ovih dana, na izmaku roka, državni parlament izglasao je povratak točno 27 artefakata u Benin i Senegal. A i tako skromnu odluku tek treba potvrditi Senat. Patrice Talon, predsjednik Benina, nije oduševljen: kaže da pozdravlja "male korake" Pariza, ali se ipak nada nešto obuhvatnijem zakonu koji bi, nakon ovih 27 predmeta, riješio i sudbinu preostalih devedesetak hiljada, koliko ih je samo iz Afrike završilo u francuskim muzejima. Službena Francuska na to objašnjava da je čitava stvar, nažalost, kudikamo kompliciranija: zbog specifičnog pravnog principa, ustanovljenog još u 16. vijeku, muzejski izlošci smatraju se "neotuđivim dijelom nacionalne baštine", što u praksi znači da o svakoj pojedinoj malenoj zbirci parlament mora glasati posebno. Promatrajući ovako sa strane, ovo objašnjenje zvuči neobično cinično: baš tamo u 16. vijeku, dok je donosila tvrde pravne regulacije radi zaštite vlastite baštine, Francuska je opremala brodove kojima će preko oceana vrijedno dopremati tuđe umjetnine.
Ni ostale bivše kolonijalne sile ne stoje mnogo bolje od Francuske. U Nizozemskoj, recimo, specijalni odbor nevladinih stručnjaka radio je punih godinu dana kako bi stigao do spektakularnog zaključka: "Stanovništvu bivših kolonija učinili smo nepravdu kada smo im uzeli predmete protiv njihove volje." O ovom ekspertnom uvidu tek se, doduše, treba očitovati tamošnja vlada, a oni su obećali da će se javiti iduće godine. I dok se pitanje povratka pokradene imovine u višim političkim sferama rješava kroz suptilnu međuigru dobrih namjera i loših izlika, jedna naizgled bolja vijest stigla je iz Njemačke. Umjetnički kolektiv Frankfurter Hauptschule objavio je da su iz muzeja u Oberhausenu ukrali rad iz serije "Capri Battery" Josepha Beuysa pa ga u ime "simboličke reparacije" poslali u bivšu njemačku koloniju Tanzaniju, gdje je sada izložen pod naslovom "Bad Beuys go Africa". Nažalost, kroz par se dana ispostavilo da je ovo bila patka: umjetnici su simulirali krađu kako bi podigli svijest o nužnosti vraćanja opljačkanih afričkih predmeta. Nismo sigurni koliko će to pomoći jer – ako smo dobro shvatili aktualne napore kulturne Evrope – što je svijest viša, to su manje šanse da će se predmeti doista vratiti.
Crta
Otišao je Marijan Crtalić – Crta: prerano, u 53. godini, preminuo je na putu iz Zagreba u rodni Sisak, tamo gdje je posljednjih 13 godina projektom Nevidljivi Sisak branio gradsku povijest od zaborava. Razgranat u raznim smjerovima poput Festivala Željezara, taj će projekt uporno vezivati današnju živu umjetnost uz gradsku industrijsku prošlost: tu negdje, na sjecištu mašte i otpora, nastao je i najveći dio Crtalićevog autorskog opusa. Aktivni i angažirani, beskompromisni i zaigrani, njegovi su performansi, konceptualni radovi, likovna djela i kulturni projekti od početka do kraja bili izvedeni tehnikom uspravne kičme. A što znači raditi u takvim uvjetima ispričao je Novostima uoči svoje – pokazat će se – zadnje izložbe, koja je pod naslovom "Sanjam kako sanjam da ne sanjam" početkom ovog ljeta bila postavljena u zagrebačkoj Galeriji Događanja: "Već šestu godinu mučim se s lokalnim političkim strukturama, kako s lijevima tako, i još gore, s desnima. Volio bih da sam potkupljiv, ali nemam želudac za odrađivanje projekata po kojekakvim direktivama i zato trpim sve oskudnije financiranje i konstantni pritisak..."
Ovih dana, te iste političke strukture sastavljaju mu po službenoj dužnosti prigodne posljednje pozdrave, nabrajajući biografske podatke, nagrade i radove, ali ono što je Crtalić doista značio našoj umjetničkoj sceni tamo ne piše. "Svoj život smatram nekom vrstom kvazispontanog performansa (umjetničkim djelom)", zapisao je u objašnjenju jednoga svoga ranijeg rada koje se ovih dana često citira, "a svoju umjetnost analitičkom simulacijom proživljenog – u kojoj zapravo živim."
Umjetnost je dakle – ma kako to naizgled banalno djelovalo – Crti uistinu bila život. Našoj umjetnosti, on je bio crta života.
