Zatvara se još jedna tragična hrvatska priča. Ona o razornom petrinjskom potresu i o stradalnicima koji su privremeni krov našli u kontejnerskim naseljima. Početkom godine novi ministar graditeljstva Branko Bačić obećao je da će do jeseni biti ispražnjena sva kontejnerska naselja. Iako su mnogi izražavali sumnju u Bačićeve riječi, one se kako se približava jesen, a i izbori dogodine – ipak ostvaruju, ali ne na obostrano zadovoljstvo države i stradalnika.
Stanovnici kontejnerskih naselja u Sisku i na Baniji posljednjih dana obaviješteni su da se do 1. kolovoza, odnosno 1. rujna moraju iseliti iz kontejnera. Iako je proces obnove zaista konačno pokrenut i za razliku od tek šest obiteljskih kuća izgrađenih početkom godine, danas se grade i stambene zgrade, stradalnici iz kontejnerskih naselja bit će upućeni u privremene stanove i to uglavnom izvan mjesta stanovanja.
Nitko nema odgovor na pitanje koliko će ti ljudi boraviti na privremenim adresama, gdje i kada ih planiraju trajno smjestiti, kaže pravnik Dragan Milić
Kako im je rečeno, do 1. kolovoza po sisačkim kontejnerskim naseljima bit će isključena struja i voda, a ukoliko sami ne nađu smještaj, bit će preseljeni u neke od slobodnih stanova u državnom vlasništvu u Karlovcu, Topuskom, Vrginmostu, Dvoru, Kostajnici i Glini.
Dragan Milić, pravnik u Projektu građanskih prava Siska, organizaciji koja prati problematiku ljudskih prava, statusnih pitanja, obnove i stambenog zbrinjavanja, ističe da su nakon dvije i po godine provedenih u privremenom smještaju, stanovnici kontejnerskih naselja revoltirani i preplašeni.
- Događa se ono što se moralo izbjeći: kontejnerska naselja zatvaraju se bez trajnog rješenja za njihove stanare. Zatvaranjem naselja i raseljavanjem stradalnika oni prestaju biti kompaktna cjelina i postaju nevidljivi slučajevi koji će, kao mnogi dosad u poslijeratnoj obnovi, završavati godinama u birokratskim ladicama. Oni više neće biti slučaj kontejnerskog naselja u Sisku, ili u Petrinji, ili u Glini, nego pojedinačne sudbine. Nitko nema odgovor na pitanje koliko će ti ljudi boraviti na privremenim adresama, gdje i kada ih planiraju trajno smjestiti - govori Milić napominjući da su poseban problem stradalnici koji za vrijeme potresa nisu bili vlasnici nekretnina nego podstanari, bilo u privatnim kućama ili u vlasništvu gradova i općina.
Postali smo teret koji nitko ne želi – Renata Blažok (Foto: Sandro Lendler)
Zajedno s Draganom Milićem obišli smo kontejnerska naselja u Sisku, Petrinji i Glini. U njima se nalaze pripadnici različitih skupina: od hrvatskih branitelja, obitelji koje su izgubile pravo na dom zbog ovrha, romskih obitelji, zaštićenih najmoprimaca i srpskih povratnika bez realiziranog prava na obnovu i stambeno zbrinjavanje. U kontejnerskim naseljima ostali su uglavnom najosjetljiviji socijalni slučajevi s teškim životnim pričama. Njihovi su akteri u posljednje dvije i pol godine doživjeli teške zdravstvene situacije i smrti svojih najbližih. Stanovnica sisačkog naselja Renata Blažok, udovica hrvatskog branitelja, živi s kćeri i najavljeno zatvaranje doživljava kao još jedan potres.
- Došla depeša da se selimo, svijet mi se srušio. Nude nam neke stanove u Topuskom, Vrginmostu, Glini, Dvoru, Kostajnici. Već su nas jednom selili. Nakon potresa bili smo dobili mobilnu kuću koja je bila postavljena na Zagrebačkoj ulici. Nakon što je ta lokacija zatvorena, premješteni smo ovamo. Sad nas sele izvan Siska - govori Renata Blažok koja je obiteljsku kuću izgubila u ovrsi.
- Izgubila sam kuću još prije potresa. Suprug mi je prošle godine umro od karcinoma pluća na rođendan kćeri. Bolestan je ležao u kontejneru. Živimo od 275 eura obiteljske mirovine. Digla sam kredit da bi kći položila vozački, bar nešto da joj dam za život. Ne tražim vilu, tražim samo četiri zida i mir. Sva čuda dođu i prođu, pa tako i ovo naše od potresa. Postali smo problem i teret koji više nitko ne želi, pogotovo ne pred izbore. Oči su nam uprte u branitelje ljudskih prava. Obavijestili smo o svemu i pučku pravobraniteljicu Tenu Šimonović Einwalter. Nada umire zadnja - ponavlja Renata.
Želimo trajno rješenje – Gemida i Rešat Tahiri (Foto: Sandro Lendler)
Četveročlana romska obitelj Tahiri također je prošle godine, nakon zatvaranja mobilnih kućica na Zagrebačkoj ulici, stigla u kontejnersko naselje.
- Sve što nude, nije trajno rješenje. Koga god nešto pitam, nitko ništa ne zna. Sad su se sjetili da su ova kontejnerska naselja ružna, da smetaju, da ne odgovaraju politici i da su tri godine poslije potresa neprimjerena. Kontejnere treba ukloniti, a što sa ljudima? Ljudi ne žele odavde. Zar nije totalno očajno da je ljudima bolje u ovim vrućim kontejnerima nego vani, gdje ne znaju ni gdje će biti ni koliko dugo – pita Gemida Tahiri, a njen suprug ističe da su rješenja koja se sada nude, mogla biti ponuđena i prije tri godine.
Sad su se sjetili da su ova kontejnerska naselja ružna, da smetaju, da ne odgovaraju politici i da su tri godine poslije potresa neprimjerena, kaže Gemida Tahiri
- Mnogi kažu da nas sad spašavaju iz limenki. Spašavali bi nas da nam konačno kažu naše trajno rješenje. Ostajemo u kontejneru, odavde ne mrdamo, nemamo kamo. Prije smo živjeli u stanu čiji smo najam plaćali 600 kuna, danas najam iznosi najmanje 200 eura. Otkud nam? Rečeno nam je da 1. kolovoza izlazimo. Već bismo trebali znati gdje, a ne znamo. Nude nam Topusko. I to još ako nam Komisija odobri. Ali što ćemo tamo? Ovdje skupljamo boce, staro željezo, gdje ću tamo skupljati boce? - govori Rešat Tahiri.
U Petrinji, na Sajmištu, nanizani kontejneri odbrojavaju zadnji mjesec. Iseljavanje je već počelo, ali kao rok navodi se 1. rujan. I tu se mještani kontejnerskog naselja bune. Kažu, nema nikakvog plana, reda, objašnjenja, kamo, zašto i dokad. Ističu brojne nejednakosti među samim stanovnicima, nepravde i nepoštenje birokratskog sustava, laži političara, pa čak pokušaje manipulacija i iskorištavanja od strane samih pojedinih mještana kontejnerskog naselja.
Prva stanovnica kontejnerskog naselja u Petrinji - Stoja Rakasović (Foto: Sandro Lendler)
Skupljeni s raznih strana, različitih životnih tragedija, mnogi su u kontejnerskom naselju pronašli mir. Iz mnogih priča žena starije životne dobi iščitavamo preživljeno obiteljsko nasilje u okrilju siromaštva te nedostupnost socijalne i pravne podrške. Preplašene su jer su čule da im se čak nudi odlazak u udomiteljske obitelji što one odbijaju. Iako su bezizlaznoj situaciji, ne pristaju na alternativne smještaje u Topuskom ili Vrginmostu. U usporedbi sa svim tim novim, a opet samo privremenim ponudama, kažu da je njima dobro i u kontejneru, ponavljajući da samo žele svoja četiri zida i mir, bez daljnje selidbe.
Stoja Rakasović bila je prva stanovnica kontejnerskog naselja u Petrinji. Rečeno joj da već do kraja srpnja mora izaći van.
- Tjeraju nas u nepoznato. Bauljamo kao guske u magli. Pitamo nadležne pa dobijemo pet različitih, neusklađenih odgovora. Kako da ne budem uznemirena. Da nam kažu plan, bit ćete tu i tu, dva mjeseca ili dvije godine pa bar nešto da znamo. Ali nakon tog vremena da znam što me sljeduje - govori Stoja Rakasović koja se razvela poslije potresa. Od rođenja ima invalidnu ruku, živi od mirovine stečene u Bosni i Hercegovini.
Vlasnica devastiranog stana - Dušanka Knežević (Foto: Sandro Lendler)
Dušanka Knežević vlasnica je devastiranog stana u prizemlju zgrade s narančastom naljepnicom i zahtijeva obnovu koju samostalno ne može financirati. Iako potrebni radovi ne iziskuju dugotrajne i složene građevinske zahvate, ona je već treću godinu u kontejnerskom naselju.
- Moj slučaj bi mogao brzo biti riješen da se hoće jer država novaca ima. Umjesto da mi obnove stan, sad mi prijeti premještaj dalje od Petrinje, da sa nekim dijelim neku hotelsku sobu. Kći mi je umrla prije godinu dana od karcinoma. Ostala sam sama. Predstavnik stanara zgrade kaže da su svi dokumenti uredno predani, da je čak i novac uplaćen, ali da se čeka neki papir iz ministarstva. Hoću li ja zbog tog jednog papira biti ponovo godinama zaglavljena u nekom sustavu? - pita izbezumljena Dušanka Knežević.
U Glini je, na asfaltiranoj poljani, smješteno tamošnje kontejnersko naselje. Da je proces zatvaranja i te lokacije počeo, govore prazne površine između betonskih ploča gdje su stajali već izmješteni kontejneri. Limeni krajolik na mahove razbijaju mršave, lepršave zelene grane mladih stabala posađenih onda kada su ovdje okupljene tragične sudbine.
Ispred pojedinih kontejnera posađeno je cvijeće, znakovi života i nade usprkos životnim nedaćama i društvenim nepravdama. Ispred kontejnera Dragice Bajs posađena je čuvarkuća.
Ispred kontejnera Dragice Bajs u Glini posađena je čuvarkuća (Foto: Sandro Lendler)
- Tu živim i vodim brigu o ovom kontejneru kao da je moj. Sad sam se već navikla na ovaj lim. Ali kamo dalje? Odjednom, na brzinu je došla naredba da se sve zatvara. Prije nekih mjesec dana tu je bio ministar Bačić, ali nije bilo riječi o nikakvom zatvaranju. Danas su već za Topusko otišle četiri osobe. Zašto su nas dovlačili u ove kontejnere jer ovo što nam sad nude, mogli su odmah ponuditi - kaže Dragica Bajs, bivša nositeljica stanarskog prava.
Kaže da joj je posljednje zrno vjere u sustav polako isparilo ispod vrućeg limenog krova kontejnera. Zahtjev za stambeno zbrinjavanje je podnijela prije skoro 20 godina, a na kraju je u okviru Regionalnog stambenog zbrinjavanja dobila rješenje za stan koji na kraju nije otkupljen jer je navedeni program zatvoren, a neiskorišteni međunarodni novci vraćeni odakle su došli. Dragica sa svojih 77 godina i papirom o pravu na stan ponovo ulazi u administrativni bubanj.
- Ja opet krećem ispočetka. Sustav me izigrao. Sramota me reći: beskućnica sam. S rješenja o dodjeli stana već se brišu brojke i slova. Vječito sam na nekom spisku za stan, a nikad tamo gdje trebam biti, da se osjećam kao čovjek. Sredim tuđu kuću, gazde je prodaju, ja opet na ulicu, i tako dalje. Godine su prošle, ja još hodam i tražim svoj dom. Meni je, ljudi moji, stvarno dosta. Ali kome to vrijedi reći? Nikome - pita i odgovara Dragica Bajs.
Raduckamo pomalo – Đuro i Dragan Korać (Foto: Sandro Lendler)
Koliko su procesi neuspjele poratne obnove i obnove od potresa povezani, najbolje svjedoči slučaj braće Đure i Dragana Koraća iz dislociranog glinskog sela Brnjeuške, koji su svoje pravo na poratnu obnovu trebali ostvariti iz Regionalnog stambenog programa.
- Nismo dobili poratnu obnovu naše kuće jer u našem selu zbog izoliranosti i slabog povratka, obnova nije ni provedena. Trinaest godina živjeli smo u tuđoj kući i s rješenjem o dodjeli stana čekali realizaciju našeg prava. Sad nam nemaju što ni obnavljati. Sve do potresa živjeli smo u Majskim Poljanama gdje smo čuvali i održavali kuću prijatelja. Ta kuća još uvijek je ruševina bez prava na obnovu jer vlasnik kuće ima prebivalište u Zagrebu - pričaju braća Korać koji žive od socijalne pomoći u iznosu 480 kuna i jasno su se izjasnili da iz Gline – neće.
- Tu nam je doktor, znamo narod. Raduckamo da preživimo. Cijepamo drva, kosimo, tovarimo sijeno. Nas dvojica nemamo nikoga, imamo te stvarčice koje smo nakupili. Pa nismo mi stvar da nas sad država u ovim godinama prebacuje negdje gdje ne znamo ljude, u nepoznato - govore Koraći u nadi, ali i u strahu da bar ovoga puta neće biti izigrani i prevareni. Ne traže ništa drugo nego samo dostojanstvo i pravo na dom.
Preostale slike reportaže možete pogledati klikom na glavnu fotografiju iznad teksta.
