Natalie Bennett, po zanimanju novinarka, od 2012. predsjednica je Zelene stranke Engleske i Walesa. Stranka ima po jednog predstavnika u Zastupničkom domu i Domu lordova parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva te tri zastupnika u Europskom parlamentu. Zeleni su na lijevom polu britanskog političkog spektra, zalažu se za socijalne i ekološke politike, a dio članova smatra se ekosocijalistima.
Prema ‘Guardianu’, Ujedinjeno Kraljevstvo je u najdubljoj krizi od Drugog svjetskog rata. Koje su najvažnije posljedice izglasavanja Brexita po britansku političku scenu i društvo?
Svakako smo u krizi. Ako ste situaciju u zemlji promatrali izvana, sve je izgledalo stabilno, kao da se ništa nije mijenjalo. Reforme ustavnog uređenja nismo imali jako dugo, neoliberalna je politika na snazi već 35 godina. Međutim, sada je jasno da su aktualni sistem i njegova filozofija promašili.
Čini se da zagovornici Brexita nisu imali plan za izlazak Britanije iz EU-a i da smo do sada vidjeli samo kaos. Očekujete li nakon izbora novog vođe konzervativaca stabilizaciju ili da će se nesigurnost nastaviti?
Jasno je da nisu imali nikakav plan o tome za kakav se Brexit glasa, niti su prije referenduma razjasnili kakav bi trebao biti odnos Ujedinjenog Kraljevstva i EU-a, bi li on na primjer trebao izgledati slično kao u slučaju Norveške. Mislim da je u ovoj situaciji moguće jedino raspisati opće izbore. Prije njih ne bi trebalo aktivirati članak 50 Lisabonskog sporazuma – naime, nemamo smjernice od naroda o tome kako ljudi žele da izgleda odnos s EU-om, a dok to ne znamo, ne možemo ni započeti pregovore.
Prije referenduma na ljevici je trajala rasprava je li moguć ‘lijevi Brexit’, odnosno bi li izlazak iz EU-a otvorio prostor za vođenje politike drugačije od neoliberalnih, nesocijalnih politika Bruxellesa. Međutim, čini se da dramatičan porast iskazivanja rasizma – po nekim izvještajima, nakon referenduma broj rasističkih napada se upeterostručio – daje za pravo onima koji su tvrdili da je ‘lijevi Brexit’ nemoguć?
Ne prihvaćam tezu da je Brexit sa sobom nužno nosio porast rasizma. Na svima nama je da se borimo protiv toga, što pokušavamo i unutar naše Zelene stranke, između ostalog baveći se temama koje su važne ljudima koji su glasali protiv ostanka u EU-u. To su pitanja stanovanja, bolnica i škola koje su u krizi zbog propale vladine politike. Također, jako smo fokusirani na pitanje izborne reforme. Mnogi su birači nakon referenduma rekli: ‘Nismo mislili da će moj glas uopće išta značiti.’ Naime, njihov glas u ovom izbornom sustavu decenijama ne znači ništa. Umjesto nastavka po starom trebamo promjenu izbornog sustava u proporcionalni, a potom izbor vlade koja bi se bavila strukturnim problemima.
Što je, po vašem mišljenju, bio glavni razlog pobjede opcije koja je zagovarala izlazak iz Unije? Je li to zato što su Nigel Farage i UKIP uspjeli svojim ksenofobnim diskursom dominirati javnom raspravom i pretvoriti referendum u izjašnjavanje o imigraciji?
Ako želite čuti jedno objašnjenje, mislim da se ono sastoji u tome da su zagovornici ostanka poručivali: ‘Situacija sada nije dobra, a ako odemo, bit će još gora.’ No građanima je situacija takva kakva je sada nepodnošljiva i glasali su za promjenu. Ne vjerujem da se radilo o rasističkom ili antiimigrantskom glasanju. Nije se radilo o Europi, nego o budućnosti Britanije.
U jednoj interpretaciji, poduprtoj geografskom raspodjelom glasova, većina potpore napuštanju EU-a došla je iz ugroženih ruralnih i industrijskih krajeva, zapostavljenih neoliberalnim politikama svih vlada prošlih desetljeća.
Mnogo toga je igralo ulogu. Činjenica je da politika nije odražavala želje, brige i realnost građana, i to važi za niz vlada, laburističkih i konzervativnih podjednako – koncentrirale su se samo na London i jugoistok zemlje.
Kako gledate na previranja u Laburističkoj stranci, gdje gornji ešaloni partije nastoje srušiti Jeremyja Corbyna, izabranog zahvaljujući jakoj potpori stranačkog članstva?
Mislim da je to stvar koju trebaju riješiti Laburistička stranka i njezini članovi. Međutim, u trenutku u kojem je zemlji prijeko potrebno vodstvo obje su stranke u internoj konfuziji. Naši ciljevi su zasnivanje progresivnog saveza za buduće izbore i, ponavljam, izborna reforma, kao i reforma Donjeg doma i Doma lordova.
Kako će se Brexit odraziti na mogućnosti lijevo-progresivne politike, kako na mogućim izvanrednim izborima tako i dugoročno?
Jasno je, a to su ilustrirali i austrijski predsjednički izbori, da više nije, uz eventualne minorne promjene, održiv status quo. Potrebno je osigurati da svi mogu voditi dostojan život, dati ljudima sigurnost od gladi i siromaštva te nadu da mogu imati bolji život no što ga imaju sada. Alternativa koju nudi krajnja desnica je politika straha i svaljivanje krivnje na druge.
Kako komentirate iznimno detaljan izvještaj komisije pod vodstvom Sir Johna Chilcota, koja je sedam godina istraživala okolnosti pridruživanja Britanije američkom ratu u Iraku i njezinu ulogu u okupaciji zemlje? Izvještaj je pokazao da su dokazi na temelju kojih je Britanija ušla u rat bili krajnje manjkavi i da je legalna podloga za ulazak u rat, čija je posljedica i smrt stotina tisuća Iračana, bila ‘daleko od zadovoljavajuće’.
Strašno je kada pomislite da je Britanija ušla u rat, a da to u tom trenutku nije bilo jedino moguće rješenje. Čini se jasnim da je to bio ilegalan čin. Prije nekoliko dana u Iraku je samo u jednom bombaškom napadu ubijeno 250 ljudi, a i kaos u čitavoj regiji povezan je sa započinjanjem tog rata. Treba priznati tu odgovornost, ali i osigurati da se u budućnosti tako nešto ne ponovi. Parlament treba imati nezavisne pravne savjetnike, a zastupnici pravo na pristup svim podacima i da ne moraju glasati po partijskoj liniji, nego po svojoj savjesti.
Smatrate li mogućim kazneni progon tadašnjeg britanskog premijera Tonyja Blaira?
Mislim da trebamo istražiti situaciju i vidjeti koje sve mogućnosti postoje.
