Sad se već s visokim stupnjem sigurnosti može konstatirati da se strategija predsjedničke kampanje Dragana Primorca, koji uživa podršku HDZ-a i koji ne bi bio kandidat da ga HDZ nije odabrao za tu ulogu, svodi na ovu podjelu poslova: premijer Andrej Plenković i krug njegovih ministarskih udvorica napadat će aktualnog predsjednika Zorana Milanovića s nastojanjem da ga uvuku u kontinuiranu kavgu i razmjenu teških riječi, dok će Primorac – uz obaveznu figuru hvaljenja dosadašnjih postignuća HDZ-ove vlasti – s namještenim osmijehom širiti apstrakcije poput zajedništva, ljubavi i budućeg blagostanja te prikazivati samoga sebe čovjekom s impozantnom kolekcijom poznanstava među utjecajnim ljudima svjetske politike, znanosti i biznisa, a sva ta poznanstva, obećava, upotrijebit će da Hrvatskoj donese investicije iz inozemstva i da općenito usreći državu umiljavanjem stranim centrima moći. Sva je prilika da je taj koncept kampanje Primorčeva zamisao, a da ga Plenković zasad tolerira, premda se na temi o Milanovićevu korištenju vojnih helikoptera vidjelo da bi premijeru bilo draže kad bi se i njegov predsjednički kandidat aktivnije uključio u optuživanje na račun vrhovnog zapovjednika.
Plenković, uz asistiranje ministra obrane Ivana Anušića, više od tri tjedna vodi operaciju prokazivanja Milanovića kao rasipnog ljubitelja helikopterskih letova i koristi doslovno svaki javni istup da to pokuša nametnuti kao centralnu političku temu. "Malo mi je smiješno da se u medijskom prostoru ovo pušta, zaboravlja, kao što se zaboravilo kršenje Ustava, kao što se puštaju brutalne uvrede svim mogućim političkim protivnicima, svim mogućim medijima, koji nešto zucnu protiv. A onda se dio ovih tradicionalnih trabanata stavlja njemu u funkciju, ne bi li ga štitio i skretao pozornost", izjavio je u ponedjeljak, i dodao: "Ta politika dvostrukih standarda loša je za hrvatsku demokraciju, za naš javni prostor i za opću kulturu dijaloga. Mi smo se na to naučili, ali to nije dobro, to ćemo sad malo redovitije upozoravati sve skupa."
Primorac je dosad na temu helikoptera samo šturo ponovio premijerovu ocjenu da Hrvatska nije kupila vojne helikoptere da bi služili kao Milanovićev taksi-servis. I otklonio je ideju ministra Anušića o zakonskim izmjenama u području obrane
S druge strane, Primorac je dosad na temu helikoptera, i to na neposredni Plenkovićev poticaj, samo šturo i razblaženo ponovio premijerovu ocjenu da Hrvatska nije kupila vojne helikoptere da bi služili kao Milanovićev taksi-servis. Bilo je to u Varaždinu prije petnaestak dana, i otad ništa, iako je više puta izlazio pred mikrofone. I ne samo to: Primorac je otklonio ideju ministra Anušića o zakonskim izmjenama u području obrane, čime bi se još umanjile predsjednikove ovlasti, rekavši da je jasno kako se to ne može provesti mimo promjene Ustava u kojem je predsjednik Republike definiran kao vrhovni zapovjednik. Time je spustio na zemlju Anušića koji je naglo isprovocirao otvoreni sukob s Milanovićem baš kad je objavljeno da će HDZ poduprijeti kandidaturu Dragana Primorca.
Anušić bi iz cijele te priče, koja je uvelike repriza sukoba njegova prethodnika Marija Banožića s Milanovićem, mogao izići kao najveći gubitnik, naročito ako tekuća istraga sigurnosnih službi pokaže da je netko od bliskih ministrovih suradnika unaprijed ilegalno javio novinarima kad će i gdje sletjeti helikopter kojim je Milanović 22. kolovoza prevezen s Hvara u Zagreb. Osim toga, Anušić je nekoordiniranom inicijativom o smanjivanju predsjednikovih ovlasti u obrambenom sektoru nehotično otkrio da ne očekuje Primorčevu pobjedu.
Opisana predizborna strategija, koju HDZ nikad dosad nije prakticirao, mogla bi se možda ispostaviti uspješnom jedino pod uvjetom da Milanović upadne u zamku i da se počne ponašati kao da mu je protukandidat Plenković, a ne Primorac. Čak i kad bi učinio tu vrstu pogreške, još uvijek ostaje problem Primorčeva političkog profila: nije dovoljno biti antipod Milanoviću u pogledu retorike i imati podršku HDZ-a da bi se pobijedilo u predsjedničkoj utakmici. Politička borba nije ni lobistički ni menadžerski posao, kao ni podilaženje stranim državnicima i krupnim biznismenima koje bi takav pristup trebao nagnati da odjednom postanu velikodušni prema Hrvatskoj: to ne postoji u realnom svijetu, no Primorcu to očito nije poznato, jer je njegovo političko iskustvo gotovo pa nikakvo.
Politika je, prije svega, stav prema stvarnosti i ključnim društvenim izazovima, a ne bježanje od stavova i od konfrontacije s političkim suparnicima. "Budućnosti nema bez snažnog, složnog i sretnog naroda. Kao predsjednik, želim vratiti uzajamno poštovanje i uvažavanje u govoru i ponašanju u hrvatsko društvo, posebice u politiku i javni život", na ovo se zasad, u cijelosti, svodi Primorčev program.
Na kraju, zašto se Plenković odlučio za eksperiment s nestranačkim Primorcem izbačenim iz HDZ-a 2009. godine? Prije svega, zbog toga što se nitko od viđenijih HDZ-ovaca nije htio kandidirati: svakome od njih poraz bi politički naškodio u nekoj mjeri, dok Primorac nema što izgubiti. Tek potom dolazi tumačenje prema kojem Primorčev poraz ne bi automatski i jednoznačno bio pripisan HDZ-u i Plenkoviću, mada će angažman premijera i njegove stranke u predstojećoj kampanji, već sad je izvjesno, biti takav da će se teško moći ograditi od eventualnog debakla.
