Dva tjedna poslije parlamentarnih izbora, čini se da je Hrvatska i blizu i daleko od formiranja parlamentarne većine, pa onda i sastavljanja vlade. HDZ i Domovinski pokret pregovaraju o koaliciji, i to je trenutno najizgledniji scenarij za sklapanje buduće vlasti, ali prema onome što je poznato u srijedu poslijepodne, kad zaključujemo ovaj broj Novosti, nije blizu razrješenju ključni prijepor: hoće li Andrej Plenković popustiti Ivanu Penavi i Mariju Radiću, čiji je ultimativni zahtjev da SDSS ni na koji način ne sudjeluje u vladajućoj većini?
Još su uvijek (teorijski) moguće i neke druge solucije za okupljanje 76 zastupnika u Saboru. Plenković bi najradije u koaliciju s osam manjinskih zastupnika, IDS-om, Sjeverom Matije Posavca, Fokusom i dvoje prebjega s drugih lista: IDS, Sjever i Fokus, međutim, zasad odlučno odbijaju takvu mogućnost. Plenkoviću nikako ne bi bilo mrsko ni stvoriti vlast s osam manjinskih zastupnika i sedam preletača, uključujući i neke iz DP-a, no to je na vrlo dugom štapu. S druge strane, SDP-u je praktički ostala samo veoma tanka nada, ako i to, u okupljanje namjenske parlamentarne većine, koja bi osujetila dolazak Ivana Turudića na čelo Državnog odvjetništva i ukinula Lex AP, a zatim bi se vidjelo može li se oformiti vlada ili se ide na nove izbore.
U nastavku teksta vidjet ćemo kakve su pozicije i unutrašnje okolnosti u pet najvećih stranaka, koje kontroliraju više od 80 posto svih mandata u Saboru. To stoga što unutarstranačka dinamika uvelike određuje generalna politička kretanja, i što bi mogla postati naročito važna ako se ipak dogode ponovljeni izbori.
HDZ (56 plus 5 partnerskih)
Stranka koja je relativni pobjednik izbora, odnosno krug ljudi koji u toj stranci donosi ključne odluke, sastoji se od grupacije predvođene Plenkovićem i grupacije koja je više ili manje otvoreno nastrojena desnije od Plenkovića i ekipe njegovih istomišljenika. Ivan Anušić neformalni je vođa desnije struje: taj status potvrdio je najvećim brojem preferencijalnih glasova od svih što su izišli na parlamentarne izbore i zalaganjem za "prirodnu" koaliciju s Domovinskim pokretom odmah po objavi prvih neslužbenih rezultata. Anušić je od onih u HDZ-u što smatraju da ne treba puno filozofirati i da se DP-u mora dati što god je potrebno da bi se oformila koalicija i da bi se sačuvala vlast. To je, uostalom, i kazao u ponedjeljak, nastupajući više kao pregovarač DP-a nego HDZ-a. Plenković bi, pak, nastojao izbjeći savez s DP-om čak i u situaciji kad Penava i Radić ne bi imali doslovno nikakvih uvjeta, a kamoli u okolnostima DP-ovih zahtjeva da šef HDZ-a izlije cisternu blata na politička načela kojih se držao u proteklih sedam i pol godina.
No Plenkovićeva je nevolja što, barem u ovom času, nema na vidiku realnu alternativu DP-u kao glavnom partneru u sastavljanju većine i vlade. Čak im i u takvoj kombinaciji – opet kažemo: barem u ovom času – nedostaju dva glasa do 76, jer DP odbija bilo kakav oblik sudjelovanja SDSS-a u većini, a ostalih pet manjinskih zastupnika odlučili su biti solidarni sa SDSS-om. HDZ bi, vjerojatno, mogao naći ta dva glasa (gotovo je sigurno da bi jedan od ta dva glasa pripadao Vesni Vučemilović iz Hrvatskih suverenista), ali pitanje je kako bi se postavili partneri s HDZ-ovih izbornih lista – HSLS (2 zastupnika), HNS (1) i Hrvatska stranka umirovljenika (1) – ako bi se pravila većina bez svih osam manjinskih predstavnika. I HNS i HSLS stidljivo poručuju da im ne bi bio prihvatljiv takav sastav koalicije. Nije im pametno vjerovati, premda ne treba sasvim isključiti ni takvu mogućnost.
Plenković, dakle, mora odustati od sebe da bi ugodio HDZ-u: ako ne ugodi HDZ-u, a to može samo zadržavanjem na vlasti, prijeti mu degažiranje iz stranke, što bi mu umanjilo šanse da se u kasno ljeto vine na jednu od tri-četiri najvažnije funkcije u Bruxellesu. Otud Plenkovićeve recentne manifestacije nervoze i ogorčenja na političku konkurenciju, koja nastoji spriječiti ili maksimalno otežati HDZ-ovo okupljanje većine u parlamentu. On je doveden u situaciju da mora raditi protiv vlastitih uvjerenja i intuicije e da bi sačuvao političku moć i da bi svoju političku karijeru ostavio na uzbrdici. Plenković shvaća da će morati štošta važno žrtvovati za sami čin DP-ova pristanka na koaliciju, ali i da tu neće biti kraj zahtjevima i problemima. Svjestan je da će vladanje u savezu s DP-om jako sličiti HDZ-ovoj vladi s Mostom koja je trajala od jeseni 2016. do ranog proljeća 2017. godine, i znamo kako je završila. Ima li Plenković hrabrosti za rizik ponavljanja izbora? Ima li snage i autoriteta da u to uvjeri ili da na to natjera stranačke neistomišljenike predvođene Anušićem? Zasad nema takvih naznaka, ali jasno je da Plenković nije zadovoljan sadašnjim razvojem događaja. I jasno je da se stavio na prvo mjesto HDZ-ove liste za Europski parlament kako bi, između ostalog, osigurao sebi izlazni koridor.
SDP je opet izgubio na izborima, ali je uspio zadržati status velike stranke – Peđa Grbin (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)
SDP (37 plus 5)
SDP je opet izgubio na izborima, ali je uspio zadržati status velike stranke. To uvelike može zahvaliti angažmanu predsjednika Republike Zorana Milanovića, koji je podigao izborni rezultat SDP-a za osam do deset postotnih poena, usprkos ozbiljnim limitima što su proistekli iz njegove odluke da se uključi u parlamentarnu kampanju na strani SDP-a (i ne samo SDP-a) a da pritom zadrži položaj predsjednika države. Peđa Grbin, predsjednik SDP-a, pokazao je u prošlih šest mjeseci da ima osjećaj za političku realnost, da je pragmatičan i da je sposoban zatomiti taštinu u korist izbornog rezultata. I to je sve što je pokazao, a to nije dovoljno da bi se primaklo HDZ-ovom rezultatu. To nije dovoljno da bi se s utemeljenjem pretendiralo na premijersku dužnost. Grbin je to na neki način i sam priznao kad je 15. ožujka prepustio Zoranu Milanoviću status premijerskog kandidata.
Neovisno o daljnjem razvoju događaja oko formiranja vlade, Peđa Grbin nema što tražiti na položaju predsjednika SDP-a. Zasad se ne vide aspiranti za preuzimanje njegove funkcije
Pogriješio je što, nakon Milanovićeva ulaska u kampanju, nije učinio sve da zadrži Fokus u svojoj koaliciji i da se dogovori s Možemo! o zajedničkim listama u najmanje četiri izborne jedinice, one jedinice u kojima je HDZ najjači. U vezi s time, prekombinirao se i Možemo! Pogriješio je što je cijelu kampanju prepustio Milanoviću, a Milanović nije mogao voditi uobičajenu kampanju em zbog upozorenja Ustavnog suda, em zbog svoje odluke da ostane na Pantovčaku. SDP nije organizirao ni jedan jedini pravi predizborni skup. Grbin se, po svemu sudeći, ni u jednom času nije usudio upitati Milanovića je li ikad ozbiljno pričao sa šefovima Mosta i Domovinskog pokreta o mogućnostima i modelima nadideološke postizborne suradnje, niti je sam učinio išta da bi tu suradnju učinio malo izglednijom, što uključuje i razgovore s Možemo! o takvoj opciji. Da bi se maglovita zamisao o "vladi nacionalnog spasa" iole približila stvarnosti, bilo je potrebno neusporedivo više od uzdanja u antihadezeovske izjave i pokliče Ivana Penave i Nikole Grmoje.
Neovisno o daljnjem razvoju događaja oko formiranja vlade, Peđa Grbin nema što tražiti na položaju predsjednika SDP-a. Stjecajem okolnosti, on ipak nije upropastio SDP i uspio je donekle stabilizirati unutarstranačke odnose, no nije kapacitiran za više i bolje od toga. Zasad se ne vide aspiranti za preuzimanje njegove funkcije. Tko god da se pojavi, teško da će SDP ući u novi ciklus žestokih unutrašnjih trvenja, jer su iz stranke izbačeni ili su otišli gotovo svi što nisu bili na liniji aktualnog vodstva.
Domovinski pokret (14 minus 1)
Premda se Ivan Penava i Mario Radić ne prestaju javno zaklinjati da je Domovinski pokret jedinstven i da se neće rascijepiti, jasno je da u toj stranci postoji frakcija spremnija na popuštanje Plenkoviću kako bi se formirala vlast i frakcija koja bi išla s HDZ-om pod nimalo jednostavnim uvjetima. Postoje oni koji su zainteresirani za tri-četiri konkretna resora u Vladi i ostvarivanje presudnog utjecaja u nekim područjima gospodarstva, a postoje i oni s ambicijom da s pozicije vlasti povedu džihad protiv svega što smatraju protuhrvatskom rabotom u kulturi i medijima, da legaliziraju antisrpstvo kao vladajući politički program, da militariziraju društvo te da ksenofobiju i radikalni konzervativizam pretvore u temeljne stupove državne politike. Može li doći do rascjepa po toj liniji? Ne bi bilo nikakvo iznenađenje da se to dogodi, no zasad nema iskakanja u tom smislu i teško da će ih i biti prije eventualne propasti pregovora HDZ-a i DP-a.
U slučaju da cjeloviti Domovinski pokret sklopi vladajuću koaliciju s HDZ-om, Penavinoj i Radićevoj stranci prijeti opasnost gubljenja političkog identiteta, s obzirom na to da se radi o ideološki srodnim organizacijama. Jedini način na koji se DP može oduprijeti svojevrsnom idejnom utapanju u HDZ-ovu bazenu jest stalno održavanje tenzije u odnosu s HDZ-om, odnosno izazivanje svjetonazorskih sukoba s većim koalicijskim partnerom da bi podsjećali birače na svoje postojanje i na svoju različitost spram HDZ-a. Tako se ponašao i Most. I to je ono što Plenkovića najviše brine u vezi s ovom potencijalnom koalicijskom kombinacijom: može se, naime, pozdraviti sa stabilnošću većine i vlasti, a to je jedna od centralnih Plenkovićevih vladarskih opsesija. Svega toga, naravno, ne bi bilo kad bi šef HDZ-a bio Anušić kojem je ionako bliža politika DP-a nego današnjeg HDZ-a.
Možemo! (10)
Ova stranka u najlagodnijoj je poziciji od svih pet kojima se bavimo u ovom tekstu, mada se osvajanje deset mandata baš i ne može smatrati pobjedom ili velikim uspjehom. Razlog je u tome što ni ambicije nisu bile visoko postavljene, iako je Možemo! bilo istaknulo premijersku kandidaturu Sandre Benčić, a sve da je izborni rezultat bio i slabiji, ta platforma ne bi bila uzdrmana unutrašnjim bunama i javnim izljevima nezadovoljstva ili kritike. Ovo potonje posljedica je modela funkcioniranja te stranke, odnosno maksimalnog opreza ili nepovjerenja prema novim ljudima.
Možemo! se nakon izbora gotovo u potpunosti, i s osjećajem samozadovoljstva, izmaknulo iz pregovaračkih aktivnosti oko sastavljanja većine
Negativna ili ograničavajuća strana tog modela jest njegova suštinska suprotstavljenost logici politike: bez novih ljudi nema novih lokalnih organizacija, a bez toga nema širenja. Ishod izbora svjedoči da stranka Sandre Benčić i Tomislava Tomaševića u protekle četiri godine nije osjetnije narasla mimo zagrebačkih izbornih jedinica, ali stječe se dojam da nisu ni htjeli narasti: šira slika njima je ipak od sporedne važnosti, okrenuti su sebi i interesima svoje stranke, i čini se da im se nikuda ne žuri.
Možemo! se nakon izbora gotovo u potpunosti, i s osjećajem samozadovoljstva, izmaknulo iz pregovaračkih aktivnosti oko sastavljanja većine. Objavili su da ni u kakvoj varijanti neće s HDZ-om, a s Mostom i DP-om mogu samo kao parlamentarna podrška SDP-ovoj manjinskoj vladi, pri čemu ta opcija ni u jednom času nije imala ni promil šanse da zaživi. Prljavi politički poslovi, što podrazumijeva i uzaludne pregovore s DP-om, prepušteni su SDP-u, pa ako upali – dobro, a ako i ne upali – opet dobro.
Odvojili se od Mosta – Nino Raspudić i Marija Selak Raspudić (Foto: Matija Habljak/PIXSELL)
Most (7 plus 1)
Na 8 s 11 saborskih mandata pala je predizborna koalicija Mosta i Hrvatskih suverenista. Marija Selak Raspudić i Nino Raspudić odvojili su se od Mosta, a Vesna Vučemilović razišla se, premda do ovog momenta ne i formalno, s Hrvatskim suverenistima, to jest s Marijanom Pavličekom, predsjednikom HS-a i drugim izabranim saborskim zastupnikom te stranke. Marija Selak Raspudić i njezin muž digli su sidro zbog sukoba s Marinom Miletićem koji se usred kampanje – uz prešutno odobravanje Bože Petrova i Nikole Grmoje – javno ogradio od stava Selak Raspudić u pogledu prava na pobačaj: to je, naravno, bio sam povod razlaza, a razloga sigurno ima više, među kojima i onih krajnje banalnih. Vučemilović se, pak, odvojila od Suverenista, jer joj nije po volji odluka vodstva da ne ide u koaliciju s HDZ-om.
Most se poslije izbora pogubio u pogledu onoga što bi htio i onoga u čemu ne želi sudjelovati. Na kraju je stigao do toga da želi razgovarati jedino s Domovinskim pokretom, premda nije bistro čemu bi služili ti razgovori, a ušao je u partnerstvo s HSP-om za predstojeće europske izbore. Sve to, uključujući i odlazak rečenog bračnog para, govori da Most dodatno skreće udesno i da se kani pozicionirati kao antihadezeovski i antikorupcijski Domovinski pokret. Kad je riječ o ljudima limitiranih političkih dometa, kakvi su Petrov i Grmoja, to je najlakše rješenje u okolnostima podrhtavanja tla pod nogama.
