Zaštitnik građana Saša Janković nedavno je Skupštini Srbije predao svoj redovni godišnji izvještaj o stanju ljudskih prava u Srbiji. Za razliku od prethodnih izvještaja, koji su usvajani bez puno primjedbi, ovaj je – iako govori o tome da nema drastičnih promjena u odnosu na ranije godine – bio povod za napad vladajućih naprednjaka iz nadležnih skupštinskih tijela i prije no što je došao na dnevni red parlamenta.

Poklopila se ta činjenica vremenski s posljednjom aferom u kojoj vlast nije dala odgovore koje javnost (barem njen dio) uporno traži: tko je kriv za nedavnu tragediju, helikoptersku nesreću u kojoj je stradalo šest odraslih (pilota, tehničara i liječnika) i jedna tek rođena beba iz Novog Pazara. Janković je tada, nakon što su komisije formirane za istragu nesreće dale svoje (falične) nalaze, izjavio da je ministar obrane Bratislav Gašić odgovoran za nesreću, misleći pritom na moralnu odgovornost u prvom redu, ali i na činjenicu da su u tom Ministarstvu oni koji upozoravaju na probleme i sami problem, te da se od svih traži slijepa poslušnost umjesto profesionalizam. Koji dan potom, Janković je u intervjuu dnevniku ‘Blic’ izjavio da se u državnim službama njeguju ‘strah, nezamjeranje’ i već spomenuta ‘slijepa poslušnosti’ te dodao da je u državnim službama zavladala ‘apatija, atmosfera nezameranja, a one odlučuju ko će biti hapšen, po čije dete će poći helikopter, a za koga neće biti ni ambulantnih kola’.

Na stranu Jankovića stali su potpisnici Apela demokratskoj javnosti u kojem, između ostalog, piše: ‘Vlast vodi Srbiju ka autokratskom društvenom uređenju u kom su institucije sistema zamenjene voljom jednog čoveka i uske grupe lojalnih i povezanih ljudi’

Sve to je bio okidač za početak hajke. Na startu je već bio Vladimir Đukanović, čovjek od očitog povjerenja vladajuće Srpske napredne stranke: novinar poznat po jeziku mržnje koji je širio najprije s Radio Fokusa (koji je nacionalnu frekvenciju dobio još za vrijeme dok su svi oni bili radikali), a potom i sa TV Kopernikusa, kablovske televizije koja danas zagovara naprednjačke ideje s radikalskim naslijeđem. Potom je autor emisije ‘Na kafi s Đukom’, nešto je (kao) radio u Lutriji Srbije, pa je postao zastupnik u Skupštini Srbije kojem se oprostilo što je – tvrdio je, bez suglasnosti stranke – išao u posjet Ukrajini, onoj ruskoj strani koja je prije koji mjesec provodila izbore, da bi posljednjih desetak dana bio zagovornik traženja ostavke zastupnika građana Saše Jankovića, što je njegovo osobno mišljenje, ne stranačko, kako je obrazložio.

U međuvremenu, SNS je službeno objavio da ostavku Jankovića ne traži, ali se usprkos toj formalnoj distanci nastavilo na Jankovića pucati iz svih verbalnih i tabloidnih oružja. Ministri iz redova naprednjaka – ne jedan – Jankovića su nazivali izdajnikom, prebrojavali su mu (ponovno) svaki dinar plaće koju su mu u samoj Skupštini odredili, proglasili ga čovjekom koji se bavi politikom a da nije izašao na izbore; na njih ga je pozvao već spomenuti Đukanović, usprkos Jankovićevoj obrani da njemu nije dozvoljeno baviti se politikom, ali da vlast svaku kritiku svojih pogrešaka doživljava kao politiku.

Posljednjih dana stvari kao da su se otele svakoj kontroli – ili su, naprotiv, podlegle visokoj kontroli – pa se tako u tabloidima, tzv. službenim glasilima SNS-a (‘Informeru’, na primjer) konstruiraju afere. Tako je izmišljena ‘afera pištolj’: netko je dojavio da se 1993. godine u roditeljskom stanu Saše Jankovića pištoljem ubio njegov prijatelj. To jest istina, bilo je i istrage, u kojoj je ustanovljeno da je pištolj bio najprije vlasništvo Jankovićevog oca, potom je bio naslijeđe Saše Jankovića, a nakon smrti prijatelja policija ga je oduzela, potom nakon istrage vratila Jankoviću, koji ga je – sasvim legalno – nakon nekog vremena i prodao. Danas tabloidi – taj ‘službeni glasnik’, ali i TV Pink, premijerova lična javna televizija – sve to podgrijavaju i insinuiraju, s tvrdnjama da Janković nikada za taj pištolj nije imao oružni list, pa da ga je posjedovao nelegalno, te pitanjima kako je prilikom izbora za zaštitnika građana prošao sigurnosnu provjeru.

Svemu tome se pridružio i ministar policije dr. Nebojša Stefanović, koji je na konferenciji za novinare izjavio da se s tužiteljstvom mora konzultirati kako sve to pravno ispitati, da bi dan kasnije izjavio da je za sve nastupila apsolutna zastara (za nešto što nikada nije bilo kvalificirano kao kazneno djelo, na bilo koji način!). Sam Janković je, u svojem demantiju, napisao: prost uvid u registar podataka o oružju u posjedu građana, koji vodi MUP, dokazuje da je prvi vlasnik tog pištolja, koji je kupljen u tvorničkoj prodavaonici u Kragujevcu, bio njegov otac. ‘Dan pre tragedije pištolj je sa očevog preregistrovan na moje ime (registarski broj oružnog lista, koji je izdat u mom rodnom gradu Loznici, bio je 7391). Pištolj je bio u mom vlasništvu narednih 15 godina, dok ga 13. novembra 2008. godine nisam prodao i novi vlasnik ga u Beogradu registrovao na svoje ime. Na sreću, iako je oružni list vraćen MUP-u kada sam oružje otuđio, ove podatke sam sačuvao’, napisao je Janković.

Na stranu Jankovića, s ocjenom da je riječ o posve neprimjerenoj hajci na njega, ali i na slobode građana Srbije, stale su mnoge javne ličnosti, kao i potpisnici Apela demokratskoj javnosti. ‘Urušavanje institucija i vladavine prava vodi do urušavanja same države. Vlast vodi Srbiju ka autokratskom društvenom uređenju u kom su institucije sistema zamenjene voljom jednog čoveka i uske grupe lojalnih i povezanih ljudi. U svojoj prošlosti Srbija je već imala slična iskustva. Od takvih načina vladanja još uvek se nismo oporavili. Ponovni prekid modernizacije i uređenja Srbije kao pravne i demokratske države ostaviće trajne i nesagledive posledice’, piše u Apelu koji je inicirao Centar za javnu politiku, a do utorka poslijepodne potpisalo ga je oko 250 ljudi.

Na pitanje novinara da li će zaštititi ombudsmana, premijer Aleksandar Vučić lakonski odgovara: ‘Od čega? Ko ga napada?’ i dodaje: ‘Nemamo problem sa njim. Čovek izlazi sa drugačijim političkim stavovima, mi to poštujemo. Svako u našoj zemlji ima demokratsko pravo da izražava drugačije političko mišljenje. Niti ga smenjujemo, niti ga ko dira.’

Iz toga je jasno odakle vjetar puše: iako Jankovića mogu bez mnogo buke smijeniti u parlamentu – gdje imaju apsolutnu naprednjačko-koalicijsku većinu – najprije ga valja provući kroz katran i perje te pokazati kako bi i mnogo beznačajniji kritički glasovi od zaštitnikovog mogli proći ako ne začepe gubec.