Atlantik je pravi drama queen. Ne šumi, tutnji. Propinje se na prste, pjeni, zahtijeva pažnju. Za tmurnijih mu je dana boja mješavina plave i pišalinske blijedožute, al' čim se nebo razbistri razlije se u tirkiz i srebro. Tako je barem na obalama Casablance ili Kaze, kako grad zovu domaći.

Po dolasku u grad na dugačkoj šetnici uz obalu prvo skrećemo desno kod velebne džamije Hasana II, treće najveće na svijetu. Sagrađena 1993., simbol je novoga vremena, kažu. Nazvana po pokojnom marokanskom kralju, projektirao ju je francuski arhitekt kojem ime znaju svi, a gradilo šest tisuća domaćih radnika o kojima se ne zna ništa osim ukupna im brojka. Kao bilo koja druga grandiozna građevina – da ti dah zastane, dok se ne zamisliš.

Preskačemo ogradu i spuštamo se po stijenama, pratimo mokre stope koje su ostavili lokalci. Malo ćemo zaplivati.

U pjesmi koju pjevaju od Sirije do Sudana, od Egipta do Alžira, umjesto "živio kralj", trojac repa "živio narod". "Ja sam marokanski građanin, onaj koji se borio za neovisnost, a nikad nije osjetio slobodu", tutnji skoro pa jače nego Atlantik

Iako je januar temperaturnih šokova nema, vrijeme kao u osvit ranog ljeta. Ako ćemo precizno – ne plivamo, ulazimo u ocean i puštamo da nas nekoliko puta opletu valovi. Plivati se može jedino ako ste sizifovski raspoloženi. Na koži nam ostaju sol i mast, nalazimo se na dijelu obale bližem pogonima luke, jedne od najvećih u Africi. Kao da je stalno u tijeku neko krštenje, valovi špricaju duž šetnice koju omeđuje impozantni lukobran. I da mu ne priđete bliže, poškropit će vas modri div.

Kod stijena pod šetnicom stisnula se grupa školaraca, petorica dječaka. Ruksake su pobacali po podu, uz zid šetnice lože vatru. Prikupljaju smeće pa njime potpiruju već moćnu buktinju. Pitamo ih 'oće li nešto il' nekoga peći, čemu vatra na ugodnih 20 stupnjeva? Odgovaraju da im je, eto, samo došlo malo paliti. Jedan od njih, zove se Jusef, odlazi do ruksaka pa plamenu pridodaje par stranica iz školskih teka. Između ostalog, kida i iz bilježnice za engleski. S nama se raščavrljao na tom istom jeziku, pa bi se reklo da mu je draža praksa od teorije.

Oko dječaka se prešetavaju mačke, a oni im, i ne gledajući pod kojom im je nogom koja, automatskim pokretima prosipaju grickalica iz šuškavih kesa. Mačke se nećkaju, ima očigledno i bolje ponude na šetnici. Kad im dosadi igranje s vatrom, dječaci kreću dalje. Ruksake dopola zakopčane bacaju na leđa, pa se veru po stijenama. Otuda hopsaju dalje po valobranu i lukobranu, prema kranovima i postrojenjima.

Danas šire područje Casablance ima oko pet milijuna stanovnika, a ljudi su se ovdje počeli masovnije doseljavati krajem 19. stoljeća. Tada je ovaj kraj postao glavni dobavljač vune za rastuću tekstilnu industriju u Britaniji, a brodski promet se povećao. Sporazumom iz Algecirasa 1906. donijete su tri mjere koje su odredile budućnost Casablance: francuski službenici će kontrolirati carinske operacije, francuski će holding Compagnie Marocaine razvijati gradsku luku, a domaća policija koju će obučavati Francuzi i Španjolci patrolirat će lukom. Dok promatramo lučke točke koje u skokovima spajaju školarci, film u glavi vrtimo na 1907., kada je postavljena uskotračna pruga za lokomotivu Decauville koja je povezivala luku s kamenolomom u Roches Noiresu. Pruga je, među ostalim, prošla i drito kroz groblje Sidi Beljout.

Skejt park u Casablanci (Foto: Ivana Perić)

Kao otpor uništavanju groblja, ali i mjerama sporazuma iz Algecirasa općenito, pripadnici plemena Chaouia onesposobili su te godine lokomotivu, usmrtivši pritom devetero radnika Compagnie Marocaine. Kao odgovor, Francuzi su u ljeto 1907. bombardirali Casablancu topovnjačama, iskrcali vojne trupe unutar grada, pobili i ranili mnoštvo ljudi. Procjene žrtava u povijesnim se istraživanjima kreću od dvije do tri tisuće mrtvih i više tisuća ranjenih. Sva krv slila se u tiho mjesto, napisala bi možda Lucia Berlin, da (o) tome posvetu piše.

S malom pletenom košarom u kojoj još nema ulova jedan ribar se smjestio ispred šoping centra u marini. Udicu pažljivo čisti od zapetljanog smeća pa maše štapom hitro natrag prema moru. Pitamo ga kako ide? Odgovara da je bilo i boljih dana.

- Sve više smeća! - veli, uz slijeganje ramenima.

Pita nas otkud smo, a na spomen Krouatije ne komentira kao većina ljudi u Maroku recentno Svjetsko nogometno prvenstvo, nego ga zanima kako u našim krajevima riba živi. Provjeravamo jesmo li izgubljeni u prijevodu, ali čovjek jasno ponavlja pitanje – kako kod vas riba živi? Pravo mu kažemo da ne znamo. Znamo eventualno kako i koliko umire, a ni to najpouzdanije.

- Onda ste na pravom mjestu. Riba umre, Kaza radi gozbu! Ja nikad puno… Samo par za ručak i stajem - kaže nam čovjek, preporučujući da na marendu odemo na pijacu u staroj medini.

I hoćemo, jesmo li u ribarskom gradu ili nismo!

Iz sterilne financijske četvrti odlazimo prema kvartu Hay Mohammadi koji leži daleko na periferiji grada. Kvartom dominiraju stara industrijska postrojenja, dvije vojarne, razna skladišta, i jedna od najvećih tržnica tekstilom u Casablanci

Šušur stare medine osvaja nas na prvu. Nema čega ovdje nema za onjušiti i okusiti. Prodavačice na tezgama bob i biže razdvajaju u kesice, jaja prodaju na komad, bukete mente slažu jedan na drugi i udnu svakoga koncem vežu mašnu. Konj na raskrižju lagano preživa rabarbaru dok kraj njega prolaze skuteri i radnici koji na ramenima balansiraju široku paletu pekarskih proizvoda. Dva mladića kutije robe slažu na kamion kao da redaju bale sijena na prikolicu. Za razliku od medine u Marakešu i Fesu, ovdje se turiste može pobrojati na prste jedne ruke. U Casablancu ih većina sleti jer je glavni aerodrom u zemlji ovdje, ali u njoj uglavnom ne noće – poslikaju džamiju i put putuju.

Restorani po čitavom gradu, pa tako i u centru, služe primarno lokalcima. Ribu možete kupiti na peškariji, a zatim je odnijeti u jednu od kiosk radnji da vam je spreme kako god želite, ili probati neke od kućnih specijaliteta. Mi se odlučujemo za varijantu šta kuća nudi, a gazda kioska Mohamed rođen-spreman vadi pijat pa jednom rukom u sol trlja pržene srdele, dok drugom po njima obilato cijedi limun. Uzimamo, zahvaljujemo. Kolica su mu puna svježih dagnji, na ovalima se, kao da su kristalizirane, svjetlucaju pohane lignje. Kamenice proviruju iz leda, u kazanu se krčka kombinacija od ugora, cipla, orade. U brudet kao završni tač Mohamed stavlja par listića svježe mente. Za stolovima ispred njegovog kioska ljudi srču, ližu, umaču, kao da sutra ne postoji. Uglavnom radnici iz luke, građevinci koji rade po centru i dnevni fušeri s pijace. Jedan od radnika na odlasku cmokne prste desne ruke pa tom istom rukom potapša Mohameda po obrazu. Šukran, ja ostad ("fala profesore"), veli.

On nazad na posao, a dalje idemo i mi. Blizu medine se nalazi i staro židovsko groblje, na kojem su pokapanja vršena do 1947. godine, kada je otvoreno novo groblje u kvartu Ben M'Sik. U prolazu doznajemo da staro groblje danas održavaju tri muslimanske obitelji. U Maroku je nekad živjela velika židovska zajednica – u godinama nakon Drugog svjetskog rata bilo ih je oko 300 tisuća, ali je 1950-ih i 1960-ih velik dio odselio u Izrael. U Casablanci se nalazi i Marokanski židovski muzej, jedini židovski muzej u arapskom svijetu. Otvoren je 1997., u zgradi u kojoj je nekad bilo židovsko sirotište.

Na plaži Ain Diab igra se i nogomet (Foto: Ivana Perić)

Sa sunca se odlazimo malo skloniti u Park Arapske lige, koji zovu i jednom od zelenih oaza grada, ali brzo shvaćamo da od toga nema vajde. Parkom dominiraju drvoredi palmi, a ima li goreg stabla za hladovinu od divovske palme? I ovdje je projektantski posao odradio jedan francuski arhitekt kojem se zna ime, prije stotinjak godina. Uz ukrasne palme park je ukrašen i lukovima iz obližnjeg zatvora Anfa, kojima je nova namjena bila da posluže kao stupovi za pergole.

Kraj parka je sportski poligon kojim dominiraju skejteri, a ondje pod nadstrešnicom nalazimo i malo hlada. Dobne kategorije na skejtu, koliko vidimo, od šest do šezdeset. Najveća atrakcija na rampi jedna je djevojčica, kojoj sa svakim zaletom i okretom ispod kacige skaču crne kovrče. U zelenom dresu lokalnog nogometnog kluba Raja jedan dječak se uči rolati, a u nesigurnim ga koracima prate golubovi. Na zidovima obližnjih zgrada murali su koje potpisuje Samir Toumi znan kao Iramo, jedan od prisutnijih uličnih umjetnika Casablance. Danas najčešće slika šarene portrete lokalaca, a prvo mu je likovno djelo bilo posveta nogometnom klubu Wydad, gradskom rivalu Raje.

Iako lokalci kao problem u gradu navode prometni kaos, javni prijevoz u Casablanci funkcionira dobro, uštimani su autobusi, tramvaji, vlakovi. Gužvovito je i bučno, ali ni približno kao u Bejrutu ili Kairu, koji kao opomenu zazivaju vozači - Nije ti ovo Kairo! Niz prostrane avenije jure za grad karakteristični crveni taksiji. Dobar dio razvozi klijente u kravatama i s aktovkama prema tzv. financijskoj četvrti. U Casablanci se nalazi treća najveća burza na afričkom kontinentu, nakon onih u Kairu i Johannesburgu.

Financijska četvrt niknula je prije desetak godina blizu stare zračne luke Anfa, kao javno-privatno partnerstvo. Osnivački odbor uključivao je burzu i banke. Tvrtke sa sjedištem u Casablanca Finance Cityju imaju koristi od poreznih olakšica: potpuno oslobođenje od poreza (nula poreza na dobit) na pet godina, oporezivanje po sniženoj paušalnoj stopi od 15 posto nakon tog razdoblja, ili ograničenje od 8,75 posto samo za porez na dobit, u usporedbi s više od 30 posto drugdje u Maroku ili u Francuskoj. Spominjemo Francusku jer su mnoge tvrtke čiji su vlasnici Francuzi ovdje registrirane. Primjerice, Parnasse International, jedna od tvrtki koju je izvan Francuske otvorio Dominique Strauss-Kahn, bivši direktor MMF-a, nakon neuspjeha u Francuskoj, registrirana je u Casablanci. A u Panama papirima spominje se da je Strauss-Kahn i savjetovao Kraljevinu Maroko da stvori ovu "slobodnu zonu" u Casablanci. Javno-privatno partnerstvo i ovdje u praksi znači – investirat će se od javnoga da bi profitiralo privatno.

Sladoledar na šetnici, u pozadini se vidi džamija Hasana II (Foto: Ivana Perić)

Iz sterilne financijske četvrti odlazimo dalje prema kvartu Hay Mohammadi. Hay Mohammadi leži daleko na periferiji grada. Kvartom dominiraju stara industrijska postrojenja, dvije vojarne, razna skladišta, i jedna od najvećih tržnica tekstilom u Casablanci. Ovdje je odrastao Larbi Batma, marokanski muzičar, pisac i glumac, najpoznatiji kao frontmen grupe Nass El Ghiwane ("ljudi pjesme"). U mnogočemu revolucionaran bend osnovan 1970. u Europi je redovno predstavljan kao "marokanski bend koji jako voli Martin Scorsese", koji ih je prozvao "Rolling Stonesima Afrike". Uz Batmu su ovdje odrastali Boujmia Hagour i Omar Sijed, također osnivači benda. Kako ih je obilježio život u radničkom kvartu i najsiromašnijem području Casablance, Batma opisuje u dvije autobiografske knjige, "Ar-Rahil" (Odlazak) i "Al Alam" (Patnja), koje je dovršio malo prije smrti 1997. godine.

Usmena tradicija arapskog i berberskih jezika kroz njihovu je muziku bila slavljena, vrijedna istraživanja. Opjevali su svakodnevicu grada, čak i njegove mačke. Svi su bili djeca poljoprivrednika koji su trbuhom za kruhom došli u grad. Kao što je za željeznicu ovdje došao raditi Batmin otac, tako i danas u ovaj kvart dolaze ljudi iz ruralnih područja, koji bježe od siromaštva i sve veće neizvjesnosti poljoprivrednog sektora uslijed klimatskih promjena. Nass El Ghiwane inspirirali su i studentski prosvjedi koji su 1965. počeli u Casablanci, a prerasli u opću pobunu diljem zemlje. Studentima je kralj Hassan II, onaj po kojem je nazvana džamija, te godine poručio da bi "bilo bolje da su svi nepismeni".

Pred suton se niz obalnu šetnicu spuštamo do plaže Ain Diab. Momci na motorima marke Docker (ušminkaniji Tomosi) čekaju djevojke, narančasti vrtuljak krugove okreće na ručni pogon. Na štandovima se cijedi sok od nara i bambusovog štapa, peku kesteni i krafne, kuha slanutak i puževi. Teretnjaci plove Atlantikom, ljudi se od radnog dana rasterećuju uz šarene lampice, toplu hranu, razgovor i valove. Na plaži se igra nogomet, u večernju šetnju izašao je i konj, a mladić koji uz njega hoda čitavo vrijeme drži svoju glavu naslonjenu na vrat životinje.

Dok sa stijene promatramo taj graciozni par, prilazi nam djevojka koja nas pita želimo li igrati Uno. Pridružujemo se grupi koja sjedi na zelenoj marami prostrtoj na pijesku. Jedna od djevojaka odmah nam pruža šalicu čaja. Druga miješa karte, a treća na mobitelu pušta muziku. Zaigrat ćemo uz '3acha cha3b', pjesmu koju su prije četiri godine snimili reperi Weld Lgriya 09, Gnawi i Lz3er. U pjesmi koju pjevaju od Sirije do Sudana, od Egipta do Alžira, umjesto "živio kralj", trojac repa "živio narod". "Ja sam marokanski građanin, onaj koji se borio za neovisnost, a nikad nije osjetio slobodu", tutnji skoro pa jače nego Atlantik.