U Belgiji možeš zaraditi samo na svojim mrtvima, rezimira mladi Ismael, kojemu jedini prijatelj kojeg ima tepa da je Elon Musk pogrebnog biznisa. Dok je Muskova inovacija da onome što je već dva stoljeća poznato kao željeznica dodaje "hiper" pridjeve, Ismael je malčice inovativniji, ili barem efikasniji. On u Belgiju odlučuje uvoziti zemlju iz Maroka, i tako jeftinije osigurati "domaće tlo" za pokapanje preminulih iz velike belgijsko-marokanske zajednice. Pretvoriti se u smrti u vapnenac gorsko-planinskih lanaca Atlasa ili u sitni pijesak Sahare, Belgijanci marokanskog podrijetla žele po svaku cijenu, jer to je tradicija. A o tradiciji se ne razmišlja, zaključuje Ismael, sretan zbog nekritičke podmazanosti svoga biznisa. Premisa je to belgijske serije "Tlo" (2021.) koju su režirali Adil El Arbi, Bilall Fallah i Mathieu Mortelmans.
Serijom se dalje u ovom tekstu nećemo baviti, ali odškrinula nam je vrata u marokansku zajednicu koja u Belgiji broji oko pola milijuna ljudi. O njoj ste ovih dana mogli čuti i u našim medijima, koji su hitro i hitno prenosili vijesti o "divljanju" u Bruxellesu svaki put kada je na Svjetskom nogometnom prvenstvu pobijedila marokanska reprezentacija. A pobjeđivali su fino, stoički u obrani, moćni u kontrama, i s prvenstva redom ispalili bivše afričke kolonijalne gazde Belgiju, Španjolsku i Portugal – još samo fali da na popis dodaju i Francusku (ovaj broj Novosti zaključujemo na dan te utakmice).
I većina marokanske reprezentacije sastavljena je od igrača marokanskog podrijetla koji su rođeni izvan Maroka, takvih je 14 od 26 u ekipi. Nijedna druga momčad na prvenstvu nema toliko igrača rođenih izvan zemlje koju predstavljaju. Achraf Hakimi, Noussair Mazraoui i drugi igrači imigranti druge generacije u Europi, slika su i preslika migrantskih puteva starih koliko i samo Svjetsko prvenstvo.
Marokanci su u Belgiji prisutni još od 1912. godine, kada je Francuska počela na arbajt dovlačiti radnike iz svojih sjevernoafričkih kolonija, dopuštajući nekima da prijeđu u Belgiju. Nakon Drugog svjetskog rata, belgijski se gospodarski oporavak bazirao na brzom oživljavanju rudarstva i teške industrije, a u tome je nedostajalo (jeftine) radne snage. Vlada je zato stvorila razne programe za gastarbajtere, a prvi pregovori o zapošljavanju radnika iz Sjeverne Afrike počeli su 1957. godine. Sporazum o gastarbajterstvu potpisan je s Marokom 1964. godine, čime je Maroko postao prva sjevernoafrička država koja je sklopila takav sporazum s Belgijom. Sljedećih godina veliki je broj marokanskih radnika, uglavnom mladih muškaraca, regrutiran na teški rad u Belgiju. Program je otkazan deset godina kasnije, zbog recesije (1973. – 1975.), ali zbog kasnijih spajanja obitelji marokanska zajednica održala se i širila i nakon tog perioda.
Danas je to zajednica od pola milijuna ljudi, a u vijestima koje ovih dana donose naši mediji djeluje kao da Belgiji prijeti državni udar posredovan nogometnim ludilom. "Kaos u Bruxellesu, navijači Maroka palili automobile nakon pobjede nad Belgijom", piše Index. "Svaki novi uspjeh marokanske reprezentacije Bruxelles pretvara u bojno polje", prenosi Jutarnji list. "Neredi u centru Europe: Nema mira za Bruxelles, marokanski navijači ponovno divljali po gradu, intervenirala i policija", izvještava Tportal. Doznajemo da su stanice podzemne željeznice zatvorene, ulice blokirane, da navijači pale čak i električne romobile. Osim pirotehnike i palica, neki kamenjem gađaju policajce, što je slika nad kojom čovjek malo zastane, ako se prisjeti koliko često marokanski navijači u zrak podižu palestinske zastave. U svakom se tekstu čitatelje tješi da su reagirale jake policijske snage, da je katastrofu spriječila specijalna policija. Gradonačelnik Bruxellesa Philipe Close "najoštrije osuđuje" incidente, preporučuje navijačima da ne dolaze u centar grada, ali i dodaje da nisu svi Marokanci krivi i da ima među njima "braće" koja pomažu zaustaviti nerede.
Nereda po Bruxellesu dakako ima, kao što ih je vazda bilo i u Parizu kada je na bilo kojem prvenstvu pobjeđivala alžirska nogometna reprezentacija, ali valja uočiti kako se o tim neredima izvještava iz godine u godinu. Naši mejnstrim mediji (i europski iz kojih naši svoje tekstove kopipejstaju), uglavnom pretjerano i dekontekstualizirano ispucavaju vijesti koje na kraju služe za pravdanje jačanja policijske represije.
Ne čujemo zato ovih dana ništa o povijesti izrabljivanja marokanskih radnika u Belgiji, kao ni npr. o činjenici da je mnogo vjerojatnije da će stanari s marokanskim prezimenom u Belgiji biti diskriminirani na tržištu najma. Prema istraživanju s Vrije Universiteit Brussel (VUB) koje su proveli Pieter-Paul Verhaeghe i Abel Ghekiere, za ispitanike s marokanskim prezimenom bila je 28 posto manja vjerojatnost da će ih najmodavac pozvati u razgledavanje stana nakon što se jave na oglas. U drugoj studiji, provedenoj na ispitanicima u šest europskih zemalja (Belgiji, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji, Njemačkoj i Nizozemskoj), 64 posto Marokanaca reklo je da je imalo stalnih poteškoća u pronalaženju posla, 57 posto u pronalaženju stana i 42 posto u prakticiranju svoje vjere. Na sve se to nadovezuje i policijsko nasilje i svakodnevno mikroteroriziranje.
Najbrojnija marokanska zajednica u Bruxellesu živi u imigrantskom kvartu Molenbeeku. Naziv kvarta će vam možda zazvoniti – radi se o rodnom mjestu Salaha Abdeslama i terorističke ćelije s kojom se povezivalo napade u Bruxellesu 2016. i u Parizu 2015. godine. Osim po terorizmu, Molenbeek bi morao biti poznat i kao druga najsiromašnija općina u Belgiji. Mladi su u Molenbeeku frustrirani, nemaju posla, ne znaju što bi od života, kazao je ovih dana medijima Mohamed El Marcouchi, belgijski boksač marokanskog podrijetla. I sam je ondje odrastao, svjedočio stalnim pretresima i privođenju na ispitivanja u policijske postaje, puno prije terorističke etikete kojom je po svim stanovnicima kvarta još jače udario pendrek "sigurnosnih snaga".
Iste sigurnosne snage slabo reagiraju kada su u pitanju napadi na marokansku zajednicu. Upravo je ove godine obilježeno dvadeset godina od ubojstva mladog marokansko-belgijskog para Habibe El Hajji i Ahmeda Isnasnija, koje je u maju 2002. ustrijelio njihov susjed Hendrik Vyt, inače pripadnik krajnje desne stranke Vlaams Blok. Unatoč širokom zakonskom okviru protiv rasizma i mržnjom potaknutog nasilja, samo je lani diljem zemlje prijavljeno oko 1.100 takvih slučajeva. Tri četvrtine svih prijavljenih slučajeva diskriminacije bilo je rasno motivirano.
A kad se već glavnog grada Europske unije i Maroka dotičemo, podsjetimo da je ove godine obnovljeno i partnerstvo Europske komisije i Maroka u području migracija. U zajedničkom programu navodi se "potpora upravljanju granicama, pojačana policijska suradnja, podizanje svijesti o opasnostima nezakonite migracije i poboljšana suradnja s agencijama EU-a nadležnim za unutarnje poslove". Dok je marokanska zajednica u Belgiji sustavno getoizirana, u Maroku se politikom iz Bruxellesa pojačavaju "sigurnosne operacije" protiv izbjeglica i migranata iz različitih afričkih zemalja, kojima se sve osobe tamnije boje kože arbitrarno protjeruje na jug zemlje. Da ne bi slučajno pokušali prijeći Mediteran i uvaliti se u neki europski geto.
A kako je lijepo živjeti u Maroku, svjedoči i pojava novih žargonskih izraza, koji su zemljom počeli cirkulirati kroz pjesme repera i nogometnih ultrasa. Sve se više čuje izraz "kilimini", u prijevodu "onaj koji od mene jede", a kojim se opisuje marokanska elita – od poduzetničkih sinova u bijesnim automobilima do političara koji propovijedaju o veličanstvu nacije dok sirotinja razmišlja na koji se gumenjak još može ukrcati. Kada na ulice izađe takva raja, pa i povodom nogometne euforije, čuvare sistema zapravo plaši mogućnost oslobođenog bijesa, naglog gubitka kontrole. Bijes ili sreća potlačenih, ne znaš što je gore. Dokaz da su živi, užas! Neće svi da se, kao biznismen Ismael, ukopaju u svome mrtvilu i svojim mrtvima.
