Donald Trump je u ponedjeljak 20. siječnja, nakon što je četiri godine bio 45. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, postao 47. predsjednik. Inauguracija nijednog predsjednika SAD-a nije se iščekivala s takvom zebnjom i strahom kao njegova. Nemali broj naslova je i tjednima prije inauguracije koristio te imenice. Neposredno nakon što je prisegnuo potpisao je niz izvršnih uredbi kojima je potvrdio opravdanost straha i zebnje.
Sjedinjene Države bile su (ima već neko vrijeme da to baš i nisu) doživljavane kao svjetionik slobode koji ne bez razloga simbolizira Kip slobode. Predsjednik SAD-a bio je tituliran vođom slobodnog svijeta, a Winston Churchill ih je za vrijeme Drugog svjetskog rata ne bez razloga nazvao arsenalom demokracije. Posljednjih desetljeća od novog američkog predsjednika, ne svakog u istoj mjeri, strepili su oni koje su Sjedinjene Države svrstale na svoju listu neprijatelja. Donald Trump i njegov multimilijarderski malj Elon Musk ostvarili su nešto jedva zamislivo – od njih strepe njihovi saveznici i zagovornici onoga što se, kolikogod to maglovito moglo biti, naziva tradicionalnim američkim vrijednostima, a što se utjelovljuje ponajprije u slobodama pojedinca i pravu na potragu za srećom.
Od toga što će Trump (pokušati) ostvariti od svojih najava strepe tradicionalni američki saveznici, susjedi i prijatelji SAD-a. Strepnju i strah izaziva, paradoksalno, predsjednik SAD-a koji u svom prvom mandatu nije započeo nijedan rat. Nasuprot njima, suparnici i neprijatelji SAD-a, poput Kine i Rusije, smatraju da su povratkom Trumpa u Bijelu kuću dobili barem čovjeka s kojim mogu razgovarati, vjerojatno i sklapati poslove.
Potpredsjednik Kine Han Zheng dan prije inauguracije sastao se u Washingtonu s potpredsjednikom J. D. Vanceom i Elonom Muskom. Trump Kini prijeti visokim carinama (takvu je politiku, ne samo prema Kini, vodio i u prvom mandatu, a trošak carina ponajviše su plaćali američki uvoznici) i istodobno daje Musku zadatak da unaprjeđuje američko-kineske trgovinske odnose. Predsjednik Rusije Vladimir Putin otvoren je za dijalog s Trumpom o postizanju "dugotrajnog mira" u Ukrajini, nije znano kakvog, a taj bi mir vjerojatno u punom opsegu na svjetsko tržište vratio rusku naftu i plin.
Nova američka administracija nema kozmopolitske, nego kozmičke ambicije. Musk i dalje fantazira o teraformiranju Marsa. Njemu i Trumpu svijet nije dovoljan, a i svemir bi trebalo privatizirati. Čak i ne za račun SAD-a nego kompanija koje imaju sjedište u njemu
Razloga za zabrinutost Trump je dao Kanadi od koje bi napravio 51. državu SAD-a. Od saveznice u NATO-u (što je i Kanada) Danske kupio bi Grenland jer je baš on, odnosno ono rudno bogatstvo koje se krije ispod arktičkog leda, ono što treba SAD-u i što Sjedinjene Države kao strateške sirovine moraju ne samo imati nego kontrolirati. Panami bi uzeo Panamski kanal (i on bi baš dobro došao SAD-u, a i dobro je kontrolirati svjetskostrateški važan kanal), a Meksiku bi svašta (završio bi izgradnju zida, uveo posebne carine, poslao Nacionalnu gardu na granicu), a već prvog dana potpisao je izvršnu uredbu kojom je Meksički zaljev za potrebe svoje administracije preimenovao u Američki zaljev.
Europske saveznice SAD-a, okupljene u EU i NATO, najavljuju da će se Trumpu prilagoditi kako se on na njih ne bi previše ljutio. Stéphane Séjourné, potpredsjednik Europske komisije i povjerenik za industriju, na dan inauguracije najavio je da će EU predložiti Trumpu povećanje ulaganja u obranu, a zauzvrat traži od Trumpa da ne pokreće trgovinski rat protiv EU-a. Dakle, EU najavljuje da će predložiti nešto što je isključiva ovlast njenih članica (troškovi obrane), što će članice i platiti, većina će tog povećanog izdvajanja biti isplaćena američkom vojno-industrijskom kompleksu, a zauzvrat će dobiti stanje kakvo ima sada.
Glavni tajnik NATO-a (kojemu je Putin napadom na Ukrajinu dao novi smisao) Mark Rutte dodvoravanje Trumpu manifestirao je nedavnom izjavom da bi članice izdvajanje za obranu morale povisiti na 3,7 posto BDP-a (aktualni cilj koji je postavio još Barack Obama, a na kojem je inzistirao Trump u prvom mandatu je dva posto) inače stanovnici članica mogu početi učiti ruski ili planirati selidbu na Novi Zeland. Tu izjavu Rutte nije dao na nekom forumu NATO-a nego u odborima za vanjsku politiku i obranu Europskog parlamenta, što samo pokazuje koliko nevažnima smatra same članice. Zašto bi trebali početi učiti ruski, dakle jezik države čija vojska ne može poraziti ni Ukrajinu nije pojasnio.
Sve te najave i izjave posljedica su goleme promjene koju nosi Trump. Razdoblje globalnog neoliberalizma koji su SAD obilježile dominacijom i željom za globalnim nametanjem je završeno, započelo je, što se tiče Washingtona, razdoblje protekcionističkog nacionalizma. Svjetonazorski elementi neoliberalizma (poštivanje ljudskih prava kao kriterij prihvaćanja režima, slobodno kretanje radne snage i kapitala, rodna, rasna i etnička jednakopravnost, multikulturalizam i drugo) odavno su u krizi ili su pokopani (s multikulturalizmom to je verbalno učinila Angela Merkel).
Ponešto je preostalo: nejednako raspoređen porezni teret (koji pogoduje bogatima, posebno onima čije se bogatstvo mjeri u stotinama milijardi dolara), niske porezne stope, ideja deregulacije i posljedičnog smanjivanja područja u kojima država djeluje. Međunarodno pravo i međunarodne i međuvladine institucije Trumpa ne zanimaju. Ako nisu u njegovoj službi one mu smetaju, pa će poraditi na njihovom diskreditiranju i slabljenju. Prvoga dana povukao je SAD iz Pariškog klimatskog sporazuma, a potom i iz Svjetske zdravstvene organizacije.
SAD ubrzano odustaju od DEI (raznolikost, jednakost, inkluzivnost) politike pri zapošljavanju i u privatnim tvrtkama i u javnom sektoru. Ta je politika trebala omogućiti pripadnicima manjina (rasnih, rodnih, etničkih) da lakšim zapošljavanjem ostvare jednakost ili barem smanje nejednakost. I prije inauguracije niz je velikih kompanija (Meta, McDonald's, JPMorgan Chase) najavio da odustaje od takve politike. Njome se, tvrde Trump i trumpovci, zapošljavaju nesposobni koji posljedično štete efikasnosti i profitu. Od ideje pravednosti i barem formalne jednakosti u šansama u zapošljavanju brzo se odustalo.
Trumpov protekcionistički nacionalizam svodi se u osnovi na nešto jednostavno – poželjno je samo ono što je dobro profitu američkih kompanija i što, navodno, doprinosi broju radnih mjesta u Americi. Mogu se očekivati smanjivanja budžetskih izdvajanja za jačanje demokracije, civilnog društva, pravosuđa i drugog u zemljama koje po donedavno važećem standardu nisu bile dovoljno demokratske i slobodne jer to je nepotreban trošak.
Sve se to događa u času kada je stanje u Europi loše. Europska komisija više nalikuje na poklonstvenu delegaciju koja radosno maše Trumpu, nego na tijelo koje bi trebalo operativno voditi EU. Francuska trenutačno ne zna tko joj glavu nosi, Njemačka baš i ne zna tko će joj je nositi, ali je izvjesno da bi pogled na tu glavu mogao izazvati okretanje vlastite glave na drugu stranu, a u Italiji je stanje već takvo.
Europska unije okuplja za današnji svijet male države (najmnogoljudnija Njemačka ima manje stanovnika od Vijetnama) ubrzano opadajuće moći u svakom pogledu. Njena ekonomska moć slabi ne samo zbog snažnog, višedesetljetnog rasta izvaneuropskih ekonomija. Njena moć privlačenja, kakva je itekako postojala prije dvadesetak godina, kao mjesto najvišeg životnog i socijalnog standarda, pravne sigurnosti i zaštićenosti pojedinca, danas je takva da na djelovanje ne može motivirati ni Srbiju. Njena meka moć, sposobnost djelovanja za promjenu u demokratskom smjeru bez primjene oružane sile, skromna je i jedva zamjetna. Jedini koga povremeno može motivirati su pojedine postsovjetske države, što sa sobom nosi izgledan težak unutarnji sukob (u manje lošoj varijanti) između proeuropskih i proruskih grupacija. Među rijetkim faktorima koji se otvoreno protive Trumpu, posebno njegovoj politici prema migrantima, je papa Franjo.
Trumpova jasno iskazana namjera nepoštivanja međunarodno priznatih granica, saveznika SAD-a u NATO-u, prezir spram međunarodnog prava, izazvali su jedinstvenu reakciju Francuske, Njemačke i Španjolske. Čelnici tih država zgroženi su primjerice Trumpovim planom za Grenland, uz Dansku su. Područje na koje će igrati tandem Trump-Musk ne bi li razbili kakvu-takvu koheziju europskih država su trgovina i tehnologija. Tandem će voditi beskrupuloznu "zavadi i vladaj" politiku čime itekako rastu šanse za ubrzano raspirivanje nacionalizma u Europi, obnovu starih rivalstava, natjecanje u dodvoravanju Trumpu, a u tom bi slučaju europske države bile lak plijen.
Da bi se to postiglo, važno je ovladati Bruxellesom. Mađarski premijer Viktor Orbán u svom je oduševljenju Trumpom već najavio zauzimanje Bruxellesa. Novi val nacionalizma u Europi u punom je jeku, a svoju će potvrdu, po svemu sudeći, dobiti za manje od mjesec dana na parlamentarnim izborima u Njemačkoj. Stranke krajnje desnice u posljednje su tri godine ušle u vlade Švedske, Finske, Hrvatske, u Nizozemskoj nemaju premijera, ali imaju većinski udio u vladi, da navedemo države koje još nismo. O tome što bi ubrzano raspirivanje nacionalizma u europskim državama, imajući na umu njegove razorne posljedice u povijesti, moglo značiti bolje je i ne (po)misliti.
Nova američka administracija nema kozmopolitske, ona ima kozmičke ambicije. Musk i dalje fantazira o (skorom) teraformiranju Marsa. No, iza te priče kojom javnost zabavlja godinama krije se nešto mnogo dublje i opasnije. Njemu i Trumpu svijet nije dovoljan, a i svemir bi trebalo (ubrzano) privatizirati. Čak i ne za račun Sjedinjenih Američkih Država nego za račun kompanija koje imaju sjedište u SAD-u. Plutokracija će biti važna odrednica Trumpovog vladanja.
