Uspostava Odjela za učinkovitost vlade (DOGE) u Sjedinjenim Američkim Državama i njeni prvi potezi ne odudaraju previše od premise neke nove televizijske serije koju vam prijatelj pokušava preporučiti, a vi ga nevoljko slušate. – Dakle, Trump ti stavi Muska na čelo nekog novog odjela, ovaj ti tamo ubaci svoje neke inženjere, ono, klince od dvadesetak godina, neke luđake potpune, i oni ti zapravo preuzmu sve u vladi.
– Kako misliš preuzmu sve? – Sve, kao nekakva vlada u vladi, sve nadziru, otpuštaju ljude, oduzimaju sredstva za socijalno i sve, preuzimaju ljudima podatke. – Stani, samo malo, kao imaju ovlaštenje za to, kako su zaobišli ustav i zakone? – Ma stavio ih Trump, rade što hoće, preuzeli su državu. – Neuvjerljivo mi to zvuči, tko će to gledat? Koliko ima sezona? – Ne zna se još, tek je počelo. Stvarno je bizarno, ali je ludo, moraš gledat.
I čini se da stvarno svi moramo gledati. I da nam se pred očima mijenjaju ustaljene predodžbe države i odnosa između privatnog i javnog autoriteta. Otkad je DOGE uspostavljen – formalno se radi o preimenovanoj već postojećoj agenciji s privremenim rokom trajanja – gotovo na dnevnoj bazi izloženi smo vijestima o krajnje nevjerojatnim odlukama, saznanjima o izvršiocima i metodama provedbe.
DOGE naime nema ingerenciju ni ovlaštenje da reže troškove, ali to unatoč tim preprekama čini i tek se čekaju sudske odluke o tim potezima. Otpuštene su tisuće ljudi, srezana brojna davanja, a sve pod opravdanjem da su Muskovi priučeni detektivi pronašli dokaze korupcije i prevare. Usput se saznaje da među tim navodnim fiskalnim detektivima ima inženjera sklonih fašističkim fantazijama, a na vidjelo svako malo izlazi i njihova frapantna neupućenost u kompleksni sustav tehnikalija vezanih uz državne sisteme plaćanja i razne procedure koje prosto pogrešno čitaju.
Tretiranje države kao korporacije nije nova ideja. Sjetimo se samo neslavnog Tihomira Oreškovića, a i gotovo svaki dan čujemo nekog iz poslovnog svijeta ili obližnjeg kafića koji nesposobnost vlade tumači time da pojedini ministri ili službenici nemaju ni dana provedenog u privatnom sektoru
Dakle, ako zanemarimo i legitimitet i ideološke pobude, sama tehnička izvedba te antibirokratske revolucije krajnje je problematična. Za primjer, spomenimo samo kako je prošlog vikenda Musk zatražio od federalnih zaposlenika da do ponedjeljka pošalju izvještaj o tome što su radili proteklog tjedna. Kao što je primijetio jedan anonimni korisnik Muskove društvene mreže X, u narodu poznatije kao Twitter, opterećivanje zaposlenika dodatnom papirologijom teško da će javnu administraciju učiniti efikasnijom.
S obzirom na to da se i dalje radi o priličnom kaosu, teško je i sabrati sve dosadašnje poteze, a kamoli predvidjeti epiloge. Očito je samo da će se obračuni voditi na sudovima i da će se druga sezona serije koju nam je prijatelj preporučio žanrovski izgledno iz science fictiona transformirati u sudsku dramu. Snižavanje stupnja izvjesnosti u prethodnoj rečenici – od očito do izgledno – nije slučajan propust. Po dosadašnjim izjavama Trumpa, Muska i potpredsjednika JD Vancea da se primijetiti i da su, po njima, sudovi dio birokracije kojoj je potrebna, da se referiramo na popularni rekvizit libertarijanske desnice u posljednje vrijeme, motorna pila.
Pojednostavljeno, borba neće biti samo sudska i pravna već i politička. Nebrojeno su puta spomenuti protagonisti već aludirali na navodnu prednost koju Trump kao suveren uživa u odnosu na ustav iz prostog razloga jer to sad Americi treba i nema vremena za sve proceduralne korake koje ustav i zakoni nalažu. Zasad se čini, makar ovako preko oceana, da se politički pokret otpora još nije formirao, a posebno se pasivnima i nezainteresiranima doimaju strukture Demokratske stranke.
Premda je, dakle, riječ o krajnje radikalnim potezima koji bi mogli promijeniti predodžbu uloge države u društvu i ekonomiji, ne radi se u suštini o nekim ekstremnim stavovima koji su spletom sretnih okolnosti došli s margine u centar. Radi se o stavovima o državi koji uživaju priličnu političku popularnost širom planete. Dovoljno se osvrnuti samo po našem sokaku: svi vodeći mejnstrim mediji, njihovi analitičari na speed dialu, većina opozicijskih opcija, gotovo svako stručno lice i svaki utjecajniji podkaster će vam reći isto – države je previše i kriva je za sve probleme.
Ono što njima, kod nas i šire, smeta nije sadržaj intervencija Muskove bojne, već DOGE stajl njihove izvedbe. Postoji i pristojniji način. Zato je nužno, uz politički alarm, analitički normalizirati ovu antibirokratsku revoluciju u Washingtonu koja se u ideološkim kuhinjama dugo krčkala na laganoj vatri. Više je tu bilo komplementarnih recepata, a kanadski povjesničar i publicist Quinn Slobodian u nedavnom je članku za The New York Review izdvojio tri koja čine idejnu pozadinu.
Prvi veže uz poslovni mindset koji povezuje Silicijsku dolinu i Wall Street i koji na samog Muska ima presudan utjecaj. Radi se o tome da se državi pristupi kao netom preuzetoj neuspješnoj korporaciji. Oni najvrjedniji dijelovi kompanije se prodaju – u ovom slučaju se segment javnih usluga ili institucija prepusti tržišnim akterima – a ostatak funkcionira u minimalnom obliku sa što nižim troškovima. Tretiranje države kao korporacije nije nova ideja.
Na ekstremnoj desnici ideološku je pobjedu odnijela libertarijanska struja u odnosu na onu koja je zagovarala, barem retorički, socijalnu državu, ali za odabrane. Ta pobjeda znači i ozbiljnu kontradikciju: navodni zagovaratelji nacionalnog suverenizma protiv globalističkih elita potpuno su spremni suverenost prepustiti korporacijama
Da se opet vratimo na domaći teren, svako malo bi se pojavila navodno svježa politička ideja da se upravljanje državom prepusti ljudima s korporativnim iskustvom. Sjetimo se samo neslavnog Tihomira Oreškovića, a i gotovo svaki dan čujemo nekog iz poslovnog svijeta ili obližnjeg kafića koji nesposobnost vlade tumači time da pojedini ministri ili službenici nemaju ni dana provedenog u privatnom sektoru. Ili u nešto živopisnijoj varijanti kakvih nam je zavidan broj na raspolaganju ostavio Željko Kerum: ''Jesi ti ikad zaradija i podilija plaće?''
Drugi recept Slobodian pripisuje nešto starijoj intelektualnoj tradiciji koja se u antidržavnoj ofenzivi u Sjedinjenim Državama nalazi još od New Deala – dakle, gotovo pa cijelo stoljeće. Proponente te tradicije Trump je imenovao u administraciju – među njima i Russela Voughta, koji je na čelu Ureda za upravljanje i proračun te vršitelj dužnosti Ureda za zaštitu financijskih potrošača i čije ponašanje ne odudara previše od Muskova.
Vought i njegove ideološke kolege smatraju da država od tridesetih godina prošlog stoljeća naovamo služi kao poprište svojevrsne tihe revolucije. Vought ide toliko daleko i da tvrdi da je Amerika na korak od ''potpunog marksističkog preuzimanja''. Lijeve i liberalne elite su, zajedno sa svim ostalim neproduktivnim društvenim grupama, od umjetničkih projekata do raznih manjinskih grupa, pod izmišljenom egidom socijalnih i ljudskih prava preuzele proračun te kulturnu premoć ostvaruju tako što novce dijele njima vjernim grupama koje ih tako drže na vlasti.
Opet ništa novo ni u domaćem kontekstu: sjetimo se samo ideološke pozadine kratkog mandata Zlatka Hasanbegovića u Ministarstvu kulture. Sličnog stava je i Musk, koji je ustvrdio da se novac oduzima famoznom realnom sektoru kako bi se financirala ''zamjena stanovništva'' i imigranti koji zauzvrat daju glasove Demokratima. I da taj navodni klijentelistički model treba razoriti.
Tu pogotovo značajnu ulogu ''dokaza'' igraju transrodne osobe koje navodno najplastičnije pokazuju kako funkcionira taj ''poslovno-politički'' model: izmisliš da si drugog roda i onda te država štiti. I tako svi izmišljaju nešto, samo je, eto, kod transrodnih osoba to najevidentnije. Radi se, dakle, o političkim fantazijama koje za cilj imaju parazitirati nad navodno prirodnom proizvodnom koalicijom inovativnih poduzetnika i poštenih, ''normalnih'' radnika.
Treći pak recept koji Slobodian izdvaja jest onaj koji stvarno dolazi s margine na centar i čiji je utjecaj najslabiji, ali zasigurno je prisutan. Za razliku od prethodna dva recepta koji državu žele stanjiti ili okovati, ovaj ju želi razoriti. Preciznije, želi ''demokratizirati'' i parcelizirati suverenitet i omogućiti korporacijama da direktno preuzmu ovlasti države na određenim teritorijima. Posrijedi su teorije o takozvanim start-up monarhijama, prilično popularnima na online desnici i među ekstremnijom libertarijanskom strujom.
Najpoznatiji promotor je već dobro znani Curtis Yarvin, bivši programer i amaterski pjesnik, koji tvrdi da se te ideje prilično dobro primaju u republikanskoj bazi i da je budućnost u decentraliziranom arhipelagu tehnomonarhija kojima se upravlja kao korporacijama bez osluškivanja želja i potreba rezidenata. Dakle, bez demokracije. Slobodianovim riječima, zamislite srednjovjekovnu Europu s letećim taksijima i Starlink internetom. Ovaj recept još nema izravan utjecaj, više funkcionira u sferi intelektualne, a vrlo vjerojatno i erotske inspiracije vodećim ideolozima i pješadiji na društvenim mrežama.
S obzirom na razvoj događaja posljednjih mjeseci, jednu stvar možemo sa sigurnošću zaključiti. Na ekstremnoj desnici ideološku je pobjedu odnijela libertarijanska struja u odnosu na onu koja je zagovarala, barem retorički, socijalnu državu, ali za odabrane; takozvani šovinizam blagostanja (welfare chauvinism). Ta pobjeda znači i ozbiljnu kontradikciju: navodni zagovaratelji nacionalnog suverenizma protiv globalističkih elita potpuno su spremni suverenost prepustiti korporacijama, idejno i stvarno.
Tako i Alternativa za Njemačku (AfD), koju je Musk podržao, suverena baš i ne vidi u Volku, već u američkom Big Techu. Upravo bi inzistiranje i prokazivanje te kontradikcije ljevici trebalo postati politički imperativ ako želi napokon preokrenuti političko-ideološke trendove.
Drugi zaključak koji se zasad može izvesti jest da je prilično odmaklo redefiniranje demokracije. Ona se sada, Muskovim riječima, definira kao negacija birokracije. Ili, preciznije, stereotipa o birokraciji. U pozitivnom smislu, demokracija bi po ovoj redefiniciji označavala neposrednost i meritokraciju. U realnom smislu, ona bi označavala uklanjanje prepreka za poslovanje i za prenošenje ovlasti suverena na kompanije. Birokracija je tu da smeta privatnoj inicijativi bilo koje vrste. Iako je javna birokracija zamišljena kao izvedbeno tijelo demokratske, kolektivne kontrole nad individualnim aspiracijama koje se kose s javnim interesom i javnim dobrom.
Naravno da je birokracija rizična i da se nebrojeno puta autonomizirala i pretvorila u agenta s vlastitim interesima. Samo rješenje nije u njenom raspuštanju i prepuštanju upravljanja privatnim birokracijama. Na toj ravni ljevicu čeka još jedan imperativ u borbi protiv antibirokratske revolucije raznih Muskovih bojni. A to je da ospori znak jednakosti između slobode za kapital i slobode za ''obične'' ljude od navodno nametnutih društvenih pravila poput solidarnosti sa slabijima i tolerancije koju desnica prodaje u paketu na ideološkom tržištu.
