Bilo ih je šest. Pet muškaraca i jedna žena, svi u uniformama hrvatske policije. Čim smo ih vidjeli, razdvojili smo se jer smo se nadali da nas tako neće primijetiti. Barem neke od nas. Međutim, uskoro su zapucali u zrak i naredili nam da sjednemo na tlo. Pozvali su pojačanje i zatražili da im predamo mobitele, upaljače i novac. Obećali su da će nam sve vratiti, ali nisu – govori 17-godišnjak porijeklom iz Afganistana kojeg smo prošlog petka, u ranijim poslijepodnevnim satima, zatekli nasred ceste u pograničnom mjestu Tržac kraj Cazina.

Odande se s grupom mladića, s kojom se ranije toga dana okušao u novom gameu, pokušaju prelaska hrvatsko-bosanske granice, uputio natrag u 50-ak kilometara udaljen izbjeglički kamp Lipa kraj Bihaća. Najstarijem su 23 godine, najmlađem 16. Svi su izudarani i mokri od glave do pete, a na otvorenom je oko deset stupnjeva i pada kiša.

- Nakon toga su nas strpali u dva kombija i odvezli do blizine granice. Tamo nas je kraj rijeke dočekao policajac u tamnoj uniformi s crnom maskom navučenom preko glave. Držao je palicu kojom nas je uz udarce tjerao u vodu, a ostali njegovi kolege su se smijali. Zbog toga smo sada tako mokri – nastavlja maloljetna žrtva pushbacka. Netom preko zelene granice, koja se ovdje proteže na rijeci Korani, s teritorija Hrvatske nasilno je protjeran natrag u Bosnu i Hercegovinu.

Na ovom putovanju sam vidio jako puno loših stvari, doslovno sam vidio smrt svojim očima. Sve što sam doživio u proteklih šest mjeseci promijenilo me kao osobu, svakoga od nas – kaže naš maloljetni sugovornik

- Sve su nas tukli, ali njega malo više – kaže dalje mladić, pokazujući na svog mršavog i uplakanog vršnjaka koji se čas hvata za natečeno lijevo koljeno, a čas za desni lakat. Više nije u stanju stajati, pa sjeda na zidić kraj ceste. Izuva se do bosa i nastavlja jecati na kiši.

- Nisam siguran zašto su se okomili baš na njega, valjda jer su ga prvog primijetili - dodaje naš sugovornik, jedini u grupi koji tečno govori engleski.

Većina ih je izbjegla iz Afganistana, još su dvojica iz Pakistana, a željena odredišta im se ponešto razlikuju. Dio njih bi u Italiju, Rim ili Milano, kažu, a ostatak mašta o Njemačkoj.

- Na ovom putovanju sam vidio jako puno loših stvari, doslovno sam vidio smrt svojim očima. U Bugarskoj sam proveo 12 dana bez hrane pa mi se i samom ponekad činilo da sam na rubu. Sve što sam doživio u proteklih šest mjeseci promijenilo me kao osobu, svakoga od nas - govori dalje mladić.

- Ali ne mogu natrag u Afganistan jer je situacija tamo katastrofalna, cijela obitelj mi je raseljena. Nemam drugog izbora nego da ponovno pokušam. Ovo mi je bio drugi odlazak u game preko Hrvatske, a među nama ima momaka koji su probali i po deset puta. I uvijek isto. Policija nas prebije i uzme novac - ističe.

Riječ je o protuzakonitim postupcima koje, prema brojnim svjedočenjima, pripadnici hrvatskog MUP-a provode već godinama uzduž vanjske granice Europske unije. Aktivisti humanitarnih organizacija koje ovdje djeluju kažu nam da se nasilje intenziviralo krajem ljeta 2023. Samo u septembru i oktobru na području Unsko-sanskog kantona zabilježili su najmanje 950 žrtava pushbackova. Realne brojke daleko su veće, a prema iskazima protjeranih, u Tržcu je sada gotovo svakih pet do deset minuta moguće naići na prebijenu i opljačkanu osobu.

Prije toga, objašnjavaju nam dalje, negdje od aprila pa do kraja augusta ove godine, na snazi je bio period zatišja. Hrvatska policija tada je dijelu izbjeglih uvažavala zahtjeve za azilom, a ostalima zatečenima u iregularnom prelasku granice oduzimala ili razbijala mobitele i potom ih upućivala natrag prema BiH, ali bez batinanja.

Steffi Machart pregledava ožiljke (Foto: Sandro Lendler)

Iako nitko ne može tvrditi sa sigurnošću, sva je prilika da je povratku na staru, nasilničku prasku – koju je svojevremeno, u ljeto 2021. snimila i kasnije objavila međunarodna grupa istraživačkih novinara u čijem radu su sudjelovale i Novosti – presudila najava suspenzije Schengena. Otada se pushbackovi ovdje odrađuju po već poznatom scenariju. Nakon što ih uhvati, tvrde žrtve, hrvatska policija ih opljačka, poneke natjera da se razodjenu i zatim odveze do zelene granice. Tamo ih dočekaju muškarci s fantomkama na licu i u tamnoplavim uniformama, najčešće bez ikakvih vidljivih oznaka, ispendreče ih ili izudaraju šakama i nogama te natjeraju preko rijeke.

Često se radi o golobradim, izgladnjelim mladićima kojima nije preostalo ništa osim snova, a koje hrvatska desnica perfidnim lažima nastoji prikazati kao naoružane teroriste na koje treba poslati vojsku. Pogotovo u svojim turnejama po pograničnim područjima, kamo sve češće odlaze ne bi li na paranojama lokalaca utržili pokoji glas na narednim izborima.

- Srećemo ljude koji su devastirani i šikanirani, gladni, žedni, goli, opljačkani. Od kraja ljeta je krenulo tako da ih izuvaju, tjeraju da hodaju po neasfaltiranoj cesti s obućom zavezanom oko vrata, da uzimaju njihove osobne stvari, mobitele koji su im najbitniji, da se iživljavaju nad njima i čak snimaju to što im rade i onda snimke zadržavaju za sebe - govori nam Roberta Nikšić, službenica za zagovaranje prava izbjeglica i ljudi u pokretu Isusovačke službe za izbjeglice u Bihaću.

Od kraja ljeta je krenulo tako da ih izuvaju, tjeraju da hodaju po neasfaltiranoj cesti s obućom zavezanom oko vrata, da im uzimaju osobne stvari, mobitele koji su im najbitniji, da se iživljavaju nad njima i snimaju to što im rade – govori Roberta Nikšić

U posljednjem periodu, nastavlja, bilo je situacija u kojima su zatekli ljude izgrižene od pasa. Ili toliko izranjavane da su morali pozvati hitnu pomoć. Žrtve su najčešće mladići porijeklom iz Afganistana, Maroka, Sirije, Pakistana, Nepala, Irana, a raste i broj Kurda iz Turske.

- U velikom broju slučajeva hrvatska policija ne poštuje njihovu želju za azilom. Zadnjih mjeseci se događa da i ako zatraže azil, to zapravo ne znači ništa, strpat će ih u maricu, odvesti do zelene granice i potjerati nazad u BiH. Pritom se obrazac nasilja najčešće ponavlja, a znalo se desiti da im prislone pištolj na sljepoočnicu i smiju se. Ili kad ih zatvore u prostor nakon što su zatražili azil, onda navrate do njih i pitaju ih jesu li gladni. Kad odgovore da jesu, kažu im "za vas nema hrane" - ističe Roberta.

- Svaka priča je teška, ovdje se patnja gomila iz dana u dan, a broj pushbackova raste progresivno. Recimo, prošlu srijedu su 40 ljudi natjerali da skoče u vodu. Teško je nama koji ih susrećemo na terenu, a kamoli mladim ljudima koji su žrtve psihičkog i fizičkog maltretiranja - dodaje ona.

Svaki dan Roberte Nikšić i ostalih angažiranih oko Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) je drugačiji. Najčešće su na lokacijama na kojima kratkotrajno borave izbjeglice i drugi ljudi u pokretu. Pružaju im psiho-socijalnu pomoć te dijele odjeću, obuću i higijenske pakete.

- S obzirom na aktualnu situaciju, taj dio posla trenutno mi se čini najsmisleniji. Nastojim prikupiti i slučajeve nasilja, dokumentirati ih i proslijediti medijima jer mi se u takvim okolnostima sve drugo čini uzaludno - govori naša sugovornica dok se u bihaćkom uredu JRS-a spremamo za zajednički odlazak na teren.

- S nekima od njih ostajem u kontaktu. Pratim te ljude i kad dođu do Njemačke, Austrije, Francuske i nastojim ih povezati s organizacijama koje u tim državama pružaju pravnu pomoć. Ni tamo im život nije bajan, a po onome što znam, najgora situacija je u Francuskoj. Pogotovo jer se najčešće radi o dječacima koji su maloljetni, a u Francuskoj ih tretiraju kao odrasle osobe. A sve dok ih tako tretiraju, nemaju pravo na zdravstvenu zaštitu, nemaju ništa - nastavlja ona.

Roberta Nikšić (Foto: Sandro Lendler)

Odlazimo do skladišta JRS-a gdje Roberti pomažemo da u kutije spakira kabanice, čizme i zimsku odjeću. U planu nam je da obiđemo autobusni kolodvor gdje se inače okuplja veći broj izbjeglica, pogotovo za kišnog vremena. Usput kupimo 65-godišnju Stefanie Steffi Machart, medicinsku sestru u penziji koja kao volonterka austrijske organizacije SOS Balkanroute od 2019. obilazi balkansku izbjegličku rutu. Ovo joj je jedanaesti dolazak u Unsko-sanski kanton, a ranije je medicinsku pomoć ljudima u pokretu pružala i u Hrvatskoj i Srbiji.

- U ovom kraju sam bila i početkom ljeta i tada nije bilo toliko pushbackova. Vratila sam se prije nekoliko dana i na bihaćkoj autobusnoj stanici i području Velike Kladuše susrela jako puno ozlijeđenih, većinom s ranama po potkoljenicama. Bila je tu grupa Afganistanaca koji su prijavili da su pretučeni pendrecima i obitelj iz Mongolije s bebom koja je također protjerana - govori Steffi koja nikud ne ide bez torbe s osnovnom medicinskom pomoći.

- Kakvo im je psihičko stanje? - zanima nas.

- Očajni su, umorni i depresivni. Jučer sam srela jednoga koji je u posljednja dva tjedna pushbackan šest puta. Svi kažu da ipak imaju nadu i da će ponovno pokušati. Ti ljudi nemaju alternativu, ne mogu se vratiti svojim kućama jer ih većina više nema. Naprosto se vrte ukrug, a ja svih ovih godina, nažalost, ne vidim promjenu nabolje - tvrdi Steffi.

Po onome čemu je svjedočila uzduž balkanske rute, govori nam, Hrvatska nije jedina koja provodi ilegalna protjerivanja. Rumunjski i bugarski policajci također znaju biti nasilni, kaže. Zbog toga misli da je jedino razumno rješenje otvaranje legalnih izbjegličkih ruta.

- Druge nema - tumači Steffi dok se približavamo autobusnoj stanici.

Tamo zatičemo dvojicu tinejdžera iz Afganistana kako sjede na podu. Ne govore engleski ni njemački, ali se ipak nekako uspijevaju sporazumjeti s volonterkom SOS Balkanroutea. Prvi se izuva i pokazuje joj rane po stopalima od prekomjernog pješačenja, a drugi zadiže majicu i upire na ožiljke na lijevoj strani rebara. Dok im Steffi previja rane, prilazi nam muškarac u ranim tridesetim. Otežano hoda. Iz Maroka je i želja mu je da jednog dana dođe do Španjolske. Čim smo ga upitali za kraste oko desnog oka, briznuo je u plač.

- To mi je napravila policija prije deset dana. Šakama - veli kroz suze.

Pokazuje nam i desnu stranu tijela, natučenu ruku i nogu.

- A ovo je od pendreka - dodaje.

Stefanie Steffi Machart (Foto: Sandro Lendler)

Nakon što se uspio smiriti, moli za par obuće. Boravi na otvorenom pa su mu tenisice skroz prokisle. Roberta iz kutije izvlači nove čizme i izmami mu osmijeh.

- Mladići iz Afganistana bit će dobro, ali me ovaj brine. Baš mu nije dobro. Tužna sam kad vidim što je čovjek u stanju napraviti drugom čovjeku. Shvaćam da je policajcima posao da čuvaju granicu, ali ovo je naprosto neprihvatljivo. O kršenju ljudskih prava da i ne pričamo - govori nam za to vrijeme Steffi Machart.

U Bihaću je privremeno i antropologinja Masa Nazzal, Amerikanka palestinskog porijekla. Kao volonterka međunarodne inicijative No Name Kitchen, doputovala je prije dva tjedna. Uz to što smještenima u kampu Lipa i na ulicama dijeli pomoć, 23-godišnja Masa prikuplja svjedočanstva o nasilju. Olakotna okolnost je što govori arapski, pa može doprijeti do većeg broja ljudi, a to što ima palestinsko porijeklo, dodaje, također joj pomaže da im se približi.

- Iznimno su solidarni s nama i na tome sam im jako zahvalna - govori ona.

U razgovoru za Novosti podijelila je jedan od posljednjih slučajeva koje je zabilježila. Radi se o događaju od 28. oktobra koji joj je ispričao jedan muškarac. S još petoricom toga dana uspio je doći do hrvatsko-slovenske granice. Dok su bili na hrvatskom teritoriju, zapazila ih je slovenska policija.

- Dvojica slovenskih policajaca prešla su granicu, fotografirala ih i potom pozvala hrvatske kolege. Svi su imali službene uniforme s oznakama. Pošto ih u tom momentu još nisu bili zaustavili, grupa ljudi u kojoj je bio i moj informator tada se počela kretati u različitim smjerovima. Ubrzo su zaustavljeni i odjednom se pred njima pojavio bijeli kombi u kojem su bili policajci bez službenih oznaka s fantomkama na glavama, koji su ih utrpali unutra. Tvrdili su im da ih voze u Zagreb. Po putu su se zaustavljali u nekoliko navrata i trpali nove ljude. Cijelo vrijeme su ih držali zatvorene bez hrane i vode. I tako nekih 11-12 sati, sve dok nisu dosegnuli granicu Hrvatske s BiH kraj Tržca. U tom trenutku je unutra bilo 20 ljudi, Afganistanci, Marokanci, Alžirci, sve muškarci - prepričava Masa.

Potom su ih postrojili u dvije linije po deset, dodaje, natjerali da kleknu, gledaju u pod, a neke od njih skinuli do gola. Ostalima su oduzeli obuću, mobitele i sav novac, bacili na hrpu i zapalili.

- Čovjeka s kojim sam razgovarala je najviše uznemirilo to što su im spalili i Kuran. Ma koliko sve drugo loše bilo, to ih je baš šokiralo - ističe naša sugovornica.

- Dok su tako klečali, udarali su one koji su im se usprotivili, neke šakama, a dvojicu Afganistanaca pendrecima. Potom su izvukli pištolje, usmjerili ih prema njima i udarcima pendreka natjerali u Koranu. Marokanca, koji je bio jako loše još dok su ih izvlačili iz kombija i nije bio u stanju hodati, doslovno su podigli i bacili u vodu. Moj informator i još jedan su ga primili i nekako odveli do druge strane rijeke. Nosili su ga oko pet kilometara, sve dok nisu došli do benzinske pumpe - govori Masa Nazzal.

Masa Nazzal (Foto: Sandro Lendler)

Dodaje da su glavni akteri u najnasilnijim pričama koje je čula muškarci u tamnim uniformama bez vidljivih službenih oznaka, dok su oni u kompletnim policijskim uniformama nešto manje nasilni. Pošto su obrasci maltretiranja gotovo uvijek isti, Masa smatra da se radi o dobro uhodanim taktikama.

- Najviše me ljuti kad čujem da im kradu novac. A bilo je i svjedočanstva po kojima je policija ljudima spaljivala putovnice i druge dokumente. Tako im zapravo spale cijeli identitet, oduzmu pravo da budu građani i otežaju pristup azilu. To mi je strašno, ta razina moći koju iskorištavaju i tako profitiraju - kaže aktivistkinja.

Govori da je i prije nego što je došla u Bihać znala za nasilje na granici, ali da nije bila svjesna njegovih razmjera.

- Susresti se sa žrtvama na dnevnoj razini, vidjeti njihovu spaljenu odjeću, inficirane rane, ozljede, ožiljke, pa i izbijene zube, otvorilo mi je oči. Znajući da se to dešava pod okriljem ne samo noći nego i uniforme, zapravo me straši. Tužna sam kad vidim na koje su sve načine ljudi u pokretu dehumanizirani i mislim da im ljudskost možemo vratiti tako da što više govorimo o ovakvim slučajevima - veli ona.

- Sve to proživljavam i na osobnoj razini jer sam dijete dijaspore i prisilne migracije. Sada ovdje srećem ljude sa sličnim backgroundom, govorimo istim jezikom, iste smo vjeroispovijesti i kulture, ali sam ja u privilegiranoj poziciji samo zbog toga što sam rođena u Americi. Nitko ne zaslužuje nasilje samo zato što želi bolji život - poručuje Masa Nazzal.

U slučaju našeg 17-godišnjeg sugovornika s početka priče bolji život podrazumijevao bi nastavak školovanja. Pošto su gotovo svi u njegovoj obitelji inženjeri građevine, koji su svojevremeno u Afganistanu europskim humanitarnim organizacijama pomogli izgraditi potrebnu infrastrukturu, i on želi nastaviti istim putem.

- Znači, želja ti je da postaneš inženjer u Njemačkoj? - pitamo ga.

- Ako bog da. Imam još jako puno snova, ali pretpostavljam da vi, gospođo, nemate toliko vremena da vam ih sve ispričam (smijeh). Odakle ste uopće?

- Iz Hrvatske - odgovaramo, nakon čega zašuti.

- Pretpostavljam da ti je prva asocijacija policija - nastavljamo.

- Zapravo nije, nego nešto drugo – Luka Modrić. Sjajan nogometaš!

- Znaš li da je i on bio izbjeglica?

- Stvarno? Onda će valjda biti nešto i od mene - domeće euforično na rastanku.