Već u predvorju Polina, Muzeja povijesti poljskih Židova lani otvorenog u središtu Varšave, posjetitelj će ugledati fragment sinagoge (vrh njezina krova) podignute oko 1640. u galicijskom mjestašcu Gwoździecu. Spusti li se kat niže, u prostor stalne izložbe, naći će se pod svodom ispunjenim crtežima religioznih motiva, životinja, raslinja i zodijačkih znakova; u sredini centralne prostorije stoji šarena bima, postolje s kojeg se čitala Tora. Krov sinagoge iz Gwoździeca jedan je od simbola novog Muzeja. Je li ‘original’? I jest i nije – nema u Polinu ničega materijalnog iz tamošnje bogomolje ili svih ostalih drvenih sinagoga iz 17. i 18. stoljeća karakterističnih za područje Poljsko-Litvanske Unije, koje su odreda spalili Nijemci za Drugoga svjetskog rata. Ipak, autori eksponata smatraju krov originalom, jer je građen isključivo tehnikama koje su koristili i majstori u Gwoździecu. I muzejski svod i bina oslikani su ručno, tradicionalnim metodama i materijalima.

Laura i Rick Brown, utemeljitelji neprofitne organizacije Handshouse Studio iz američke države Massachusetts koja uči mlade ljude razumjeti i rekonstruirati povijesne građevine na način na koji su nastale, za izradu krovne konstrukcije u Polinu angažirali su – uz brojne profesionalce – 400 volontera iz cijelog svijeta. Radionice, otvorene za sve zainteresirane, odvijale su se u osam gradova Poljske. Zašto se upravo bogomolja iz Gwoździeca našla u Muzeju? Zato jer je za nju postojala najbolja dokumentacija: većinu drugih drvenih sinagoga nacistička najezda nepovratno je izbrisala iz kulturne baštine ovog dijela svijeta.

Premda Polin predstavlja krunu procesa coming outa poljskih Židova, to ne znači da je napetost nestala. Grupe mladih Izraelaca za posjeta mjestima holokausta i dalje prate zaštitari. Istraživanja iz 2013. iznijela su na vidjelo da bi 45 posto poljskih srednjoškolaca bilo nezadovoljno kad bi otkrili da u obitelji imaju nekoga židovskog porijekla

Zgrada Muzeja povijesti poljskih Židova – djelo finskog arhitekta Rainera Mahlamäkija, minimalistički kvadar obložen staklenim pločama s impresivnim ulazom koji interpretatore podsjeća na spilju, klanac ili val – predana je na korištenje javnosti već u travnju 2013. Više puta odgađan stalni postav otvoren je za javnost potkraj listopada prošle godine. Riječ je o najvećoj kulturnoj investiciji u Varšavi posljednjih godina i o prvoj instituciji kulture tog ranga koja je stvorena u sprezi javne i privatne inicijative. Sama građevina stajala je oko 40, a stalna izložba 35 milijuna eura. Zgradu su financirali Ministarstvo kulture i nacionalne baštine i grad Varšava, a stalnu izložbu Židovski povijesni institut iz Varšave i sponzori iz cijelog svijeta. Najviše novca darovao je Tad Taube, Židov rođen u Krakovu, koji je kao dijete 1939. emigrirao u SAD – zajedno s prijateljima uspio je skupiti više od 12 milijuna eura.

Stalna se izložba prostire na 4.000 četvornih metara i obuhvaća približno tisuću godina povijesti, podijeljenih na osam galerija. Svod sinagoge iz Gwoździeca središnji je eksponat galerije nazvane ‘Mjestašce’ (razdoblje od 1648. do 1772.), koja prikazuje svakodnevni život u malim poljskim mjestima s velikim udjelom židovskih stanovnika. ‘Šuma’, prva galerija, objašnjava legende o počecima Židova u Poljskoj: bježeći s njemačkih teritorija, stižu do poljskih šuma i ondje čuju riječ polin, hebrejski naziv za Poljsku, koji su razumjeli kao po-lin, što znači ‘odmori se ovdje’. Druga je galerija naslovljena ‘Prvi susreti’ (između 960. i 1500.), a u trećoj, ‘Paradisus Iudaeorum’ (od 1569. do 1648.) prikazan je zlatni vijek u povijesti poljskih Židova. Naravno, i u to je vrijeme bilo konflikata između njih i kršćana, ali su imali široku autonomiju, njihova je kultura cvjetala i nije, za razliku od drugih zemalja, bilo masovnih progona. Peta galerija, ‘Izazovi modernog doba’ (između 1772. i 1914.), pokazuje kako se položaj poljskih Židova mijenja nakon podjele Poljske između Rusije, Pruske i Austrije te kakve promjene židovskom svijetu donosi industrijska revolucija. U šestoj galeriji, ‘Na židovskoj ulici’, koja pokriva vrijeme od 1918. do 1939., rekonstruirana je cijela jedna ulica, sa svojim kavanama, čitaonicom i kinom. Sedma galerija posvećena je holokaustu za Drugoga svjetskog rata, a osma poraću i suvremenosti.

U Poljskoj vjerojatno nema muzeja koji bi imao izrazitiji multimedijalni pristup od Polina: gotovo u svim galerijama prepliću se slike, dokumenti, karte, makete, kulise građevina, audiozapisi, filmovi. Malo je izvornih eksponata u užem smislu riječi; u holokaustu su stradali i ljudi i kulturna dobra. Procjenjuje se da danas u Poljskoj živi svega od desetak do stotinjak tisuća Židova, a nekadašnja je zajednica bila najveća na svijetu: bilo ih je 3,3 milijuna pred početak Drugoga svjetskog rata i činili su desetak posto ukupnog stanovništva zemlje. Židovi su, prije svega, nastanjivali gradove: u Varšavi je tako oko 1938. svaki treći građanin bio pripadnik mojsijevske vjere. Tridesetih godina izlazilo je u glavnom gradu oko 180 židovskih časopisa, od čega 130 na jidišu, 25 na hebrejskom i 25 na poljskom. U holokaustu je život izgubilo oko 90 posto poljskih Židova, a od današnjih pripadnika tog naroda diljem svijeta približno 70 posto potječe s poljskih teritorija.

Autentičnih tragova holokausta u Poljskoj ima puno: Auschwitz, Majdanek, Treblinka… Tvorci Polina nisu stoga željeli stvoriti još jedan memorijalni centar, namjera im je da on bude muzej života. Ideja je da gosti nakon razgledavanja izložbe osjete da su ‘Židovi bili među nama’, kako kaže novinar Marian Turski, koji je preživio Auschwitz i Buchenwald.

- Židovi su bili dio ovog društva, ponekad na margini, ponekad u njegovom središtu, ponekad na granici, ali bili su, a danas ih nema. Muzej treba ispuniti tu prazninu - objašnjava.

Posjetitelji iz Izraela mogu pak otkriti stoljeća slobode i razvoja bogate kulture poljskih Židova. Tako će razumjeti da njihovu naciju uz Poljsku nikako ne veže samo smrt. Direktoru Muzeja Dariuszu Stoli važno je da posjetitelj shvati da se povijest Židova ne može rekonstruirati bez poznavanja poljske povijesti i obrnuto, da povijest Poljske nije zamisliva bez Židova, posebno ne bez njihove uloge u privredi i kulturi 20. stoljeća.

- Čak i u najdramatičnijem razdoblju, za geta u kojem su Židovi zidom bili odijeljeni od ostalog stanovništva Varšave, 80 posto namirnica dospijevalo je onamo ilegalnim putem, poljsko-židovskim švercerskim kanalima. Dakle i u doba najveće izolacije ne možemo te dvije skupine promatrati odvojeno, svaku za sebe - smatra Stola.

No te poljsko-židovske povijesne simbioze mnogi Poljaci nisu svjesni… Što Poljaci osjećaju kad se danas u razgovoru spomene riječ Židov, upitao je nedavno u svojoj TV emisiji ‘Bez retuša’ poznati novinar Marek Czyż. Njegovi sugovornici, odreda kolege iz vodećih medija i cijenjeni povjesničari, složili su se da se u Poljskoj polako formiraju sredine, primjerice Polin, u kojima ta riječ zvuči neutralno. Istovremeno su, međutim, temeljnu konotaciju te riječi procijenili negativnom, uvredljivom – jedan od novinara priznao je da mu je nelagodno kad je mora izgovoriti.

Iako su i Židovi i Poljaci za vrijeme njemačke okupacije pretrpjeli goleme gubitke, to ih zajedničko iskustvo nije približilo, nego ih je udaljilo. Rat je počeo u neslozi; neproporcionalno visok udio Židova u pojedinim privrednim granama različite su partije između dva svjetska rata koristile za protužidovsku agitaciju. U drugoj polovici 1930-ih i tadašnja poljska vlada postaje akterom antisemitizma, uvodeći, uz ostalo, tzv. geto u klupama: u sveučilišnim predavaonicama židovski su studenti morali sjediti na posebno označenim mjestima. Istovremeno, vlada počinje planirati ‘dobrovoljno’ iseljavanje Židova iz Poljske te u tu svrhu 1937. formira i komisiju koja odlazi preispitati uvjete za to na Madagaskar.

Nakon rata, u više je poljskih mjesta došlo do pogroma nad preživjelim Židovima, povratnicima u kuće i stanove koje su uglavnom već bili zauzeli drugi. Do najgorih izgreda došlo je u ljeto 1946. u gradu Kielcu, gdje je nakon glasina o ritualnom ubojstvu kršćanskog djeteta ubijeno 40 ljudi. Mnogi su potom emigrirali, drugi su ostali, ali su svoje židovstvo počeli skrivati, pa i pred vlastitom djecom. Partija je 1968. inicirala kampanju protiv ‘cionista’, pa su brojni Židovi – uključujući i one židovskog porijekla koji se sami nisu smatrali Židovima – izbačeni s posla i sveučilišta. U egzistencijalnoj nuždi, deseci tisuća napuštaju Poljsku.

Tek se u demokratskoj Poljskoj stvaraju uvjeti za otvorenu diskusiju o tamnim stranama židovsko-poljskih odnosa. Jan Tomasz Gross, rođeni Varšavljanin i sociolog s karijerom na sveučilištima Yale, New York i Princeton, žrtva progona iz 1968. na temelju očeva židovskog porijekla, izdao je 2001. knjigu ‘Neighbors’, u kojoj opisuje kako su katolički stanovnici sjevernopoljskog mjestašca Jedwabna 1941. svoje židovske susjede satjerali u štagalj i zapalili, bez sudjelovanja Nijemaca. U toj i u knjigama koje će napisati sljedećih godina Gross formulira tezu da je između Nijemaca i katoličkih Poljaka u Drugome svjetskom ratu i uza svo smrtno neprijateljstvo u jednoj točki postojao konsenzus: i jedni i drugi htjeli su se riješiti Židova. Poljake, narod koji se dotad vidio isključivo u ulozi herojskih boraca za humanizam a protiv nacizma i komunizma, Grossove su publikacije šokirale, a njegove teze i danas polariziraju društvo: jedni su njegovi veliki poklonici, drugi mu pobijaju tvrdnje ističući svoje sunarodnjake koji su, usprkos tome što su nacisti Poljacima koji pomažu Židovima namijenili smrtnu kaznu, na razne načine spašavali svoje židovske prijatelje ili susjede. Grossove knjige izazvale su žestoke rasprave ne samo u stručnim krugovima nego i među političarima, svećenstvom i običnim građanima.

- Poljska je iznimka u tom smislu. Ni u jednoj zemlji srednje i istočne Europe nije bilo tako intenzivne i emocionalne debate o toj temi, iako bi mnoge imale povoda za takve diskusije - kaže Stola.

Zbog današnje debate i situacija Židova se mijenja. Mnogi mladi otkrivaju svoje židovske korijene, često uz velik otpor roditelja, i raspravljaju o tome što židovstvo znači za njih.

- Muzej Polin predstavlja krunu procesa coming outa poljskih Židova - kaže Marian Turski.

Nova otvorenost ne znači, međutim, da je napetost nestala. Grupe mladih Izraelaca za posjeta mjestima holokausta i dalje prate zaštitari. Te su skupine brojne, putovanja u Poljsku podstiče izraelsko Ministarstvo obrazovanja, kao element edukacije o holokaustu, no nema drugih grupa koje po Poljskoj putuju okružene zaštitarima. Ni mnogi se mladi Poljaci nisu riješili predrasuda prema Židovima. Istraživanja iz 2013. iznijela su na vidjelo da bi 45 posto poljskih srednjoškolaca bilo nezadovoljno kad bi otkrili da u obitelji imaju nekoga židovskog porijekla. Čak dvije trećine bilo bi nezadovoljno kad bi se ispostavilo da im djevojka ili dečko vuku korijenje iz židovskih obitelji. Zamalo polovica smatra da su Poljaci i Židovi za vrijeme nacističke okupacije jednako trpjeli, a četvrtina misli da su Poljaci imali veće gubitke.

Polin nije samo muzej, on je i edukativni centar, mjesto dijaloga i diskusija. Posla će biti više nego dovoljno, sigurni su u Muzeju. Jedna od aktualnih javnih polemika tiče se poljskih pravednika među narodima. To su ljudi koji su, u strahu od osude vlastite zajednice, svoja hvalevrijedna djela često godinama i desetljećima tajili, a nerijetko to i danas čine njihovi potomci. Treba li i smije li se tim herojima postaviti spomenik u blizini Muzeja, koji je u srcu nekadašnjeg geta, mjesta agonije tisuća Židova? Svakako da treba, kažu jedni, društvo mora u javnom prostoru poslati jednoznačnu poruku da su pravednici među narodima ti koji su bili na pravoj strani. Drugi protestiraju i argumentiraju da bi spomenik na tom mjestu predstavljao ‘trijumf nacionalnog samozadovoljstva’ Poljaka: evo vidite koliko pravednika imamo, o kakvom poljskom antisemitizmu može biti riječi kad su Poljaci stavljali živote na kocku kako bi spasili svoju židovsku braću?!

- Spomenik bi još više učvrstio upravo takvo uvjerenje, a to bi bilo sasvim pogrešno - objašnjava Jan Grabowski, povjesničar iz Ottawe.

Pomoć Židovima za vrijeme njemačke okupacije nije, naime, bila raširena nego vrlo iznimna pojava. Pravednici nisu djelovali u skladu s općim društvenim konsenzusom, nego protiv njega; bojali su se ne samo Nijemaca nego i ‘svojih’, počesto i članova vlastite obitelji.

- Umjesto da gradimo spomenik, razgovarajmo otvoreno o stavovima Poljaka prema Židovima za vrijeme okupacije - preporučuje Grabowski.

Slično argumentira i antropologinja kulture Elżbieta Janicka.

- Muzej povijesti Židova mora ostati mjesto autonomne židovske naracije. Ne tjerajmo iz Muzeja i njegove okolice duhove židovske naracije spomenikom koji bi bio utjelovljenje dominirajuće naracije današnjeg društva. I počnimo stvarati uvjete u kojima ćemo moći saslušati priče pravednika od krvi i mesa, sa svim njihovim stvarnim iskustvima koja nisu prikladna za školske udžbenike - apelira ona.

Nema razloga sumnjati da će Polin postati takvo mjesto.