Vanja Juranić u kinematografiju je ušla kao snimateljica, a njezin prvi javno prikazani rad, ako se ne varam, bio je dokumentarac "Sun Mei" (2006.) o glavnoj glumici "Puta lubenica" Branka Schmidta. Dokumentaristički nerv Juranić je suvereno dokazala 2011. dugometražnim debijem "Jesam li sretna?", u kojem je zadobila povjerenje sobarica iz nekoć prestižnog zagrebačkog hotela Palace te iznutra prikazala radnu svakodnevnicu tih žena s nižeg stupnja društvene ljestvice.
Nagrađen na ZagrebDoxu, film je plijenio autentičnošću koja je uključivala i potpunu eliminaciju (umjetno nametnute) dramatizacije. Iako je njezin igrani debi, kratkiš "Vidimo se u Sarajevu" iz 2008., bio neuvjerljiv, cjelovečernji igrani prvijenac "Zagreb Cappuccino" iz 2014. ispao je kvalitativno sasvim korektnim ostvarenjem. Bavio se u okviru naše kinematografije rijetkom temom ženskog prijateljstva, i to dviju stvarno ili naizgled uspješnih i privlačnih žena srednje životne dobi (jako dobre izvedbe Nele Kocsis i Mile Elegović) u važnim trenucima njihovih života.
Do realizacije sljedećeg filma, ponovo dugog igranog metra, Juranić je čekala gotovo deset godina, no vrijedilo je. "Samo kad se smijem" (kao i u slučaju doksa "Jesam li sretna?", naslov znakovito progovara iz prvog ženskog lica jednine) autoričin je najbolji igrani rad do sad i jedan od boljih hrvatskih dugih igranih filmova proteklih nekoliko godina.
Ambijentiran u Zadar i labavo oslonjen na poznati slučaj Ane Magaš, film se bavi mladom ženom Tinom, majkom djevojčice Mare, i njezinim odnosom sa suprugom (i Marinim ocem) Franom. Dinamika tog odnosa je sljedeća: Tina je iz obitelji skromnijeg, a Frane boljeg ekonomskog statusa, Tina je domaćica, a Frane poduzetnik koji dobro zarađuje (ona se, dakle, "dobro udala", ali je u toj relaciji dubinski podređena), a njihova situacija počinje se polako, ali sigurno i nepovratno mijenjati kada se ona odluči vratiti studiju koji je bila prekinula zbog trudnoće.
Isprva, Frane njezinu odluku – u (dalmatinskoj) patrijarhalnoj sredini nekonvencionalnu – prihvaća, ali je malo-pomalo implicitno opstruira, dok njihov ionako neravnopravan i diskretno tenzičan odnos postaje još neravnopravnijim, ali i eksplicitno napetim, s eksplozijama nasilja. Ta i takva interakcija prikazana je vrlo životno, zahvaljujući dobrom scenariju (zajedno s redateljicom, scenaristica je Elma Tataragić), solidnoj režiji i iznad svega odličnim glumačkim nastupima Tihane Lazović kao Tine i Slavka Sobina kao Frane (odlična je i mala Elodie Paleka kao Mare).
Lazović se već dokazala kao jedna od ne samo najboljih nego i najhrabrijih hrvatskih glumica (i ovdje ima hrabru i snažnu scenu, onu kupaonskog samosvlačenja nakon traume), dok Slavko Sobin, dosad najpoznatiji po ulogama u populističkim TV-serijama, prvi put ostvaruje potencijal pokazan u deset godina starom kratkom filmu Josipa Lukića "Marmelada", gdje mu je partnerica u ulozi submisivne djevojke bila tada neznana, a sada svježe afirmirana Iva Jerković. Kao Tinin ambigvitetni suprug, koji varira od "normalnog muža", preko brutalnog zlostavljača, do čovjeka slomljena grizodušjem, Sobin je iznimno uvjerljiv.
Film ima nekih dramaturški neoptimalnih rješenja (dojma sam da bi kronološki linearna izvedba fatalne scene bila efektnija od uporabljenog vremenskog razlomljivanja, kao i da je trebalo, ako se već za njom posezalo, smisliti originalniju globalnu metaforu za kraj), ali i donosi dvije-tri doista moćne, mučne scene s kakvima se u našoj kinematografiji rijetko susrećemo. Njima Juranić, zajedno s krasno neposrednim otvarajućim prizorima u američkom indie stilu, ali i skrivenim biserom – kratkim, a izuzetnim ambijentalnim kadrom vrhova stambenih zgrada – pokazuje nepatvoren redateljski dar.
