U Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja (NSZ) nedavno su promovirani preliminarni rezultati istraživanja o nejednakosti plaća u Hrvatskoj. Ova tema samo je dio puno šireg područja istraživanja nejednakosti u ekonomiji, ali je, kako je na predstavljanju u prostorijama NSZ-a rekao ekonomist ovoga sindikata Matija Kroflin, ona odabrana zato što za plaće postoje najkonkretniji podaci (za razliku od podataka o dohocima i imovini), a ujedno su i osnovni izvor dohotka stanovništva. Plaće određuju veličinu i strukturu potrošnje, govore o alokativnoj efikasnosti tržišta rada, daju naznake o efektima obrazovanja i izvor su saznanja o mnogim drugim svojstvima pojedinaca. ‘Plaće su i odrednica buduće nejednakosti pojedinaca, jer o njima ovise mirovine’, podsjetio je Kroflin.

Uz njega, o prvim rezultatima analize govorili su stručnjak za pitanja nejednakosti Ivo Bićanić i Željko Ivanković, suradnik u projektima sindikata i ekonomski novinar, sva trojica ujedno autori ove analize. Na pitanje zašto u nas na nacionalnom nivou nema izraženog interesa među ekonomistima za pitanja nejednakosti, iako je to, ne samo zbog popularnosti istraživanja francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja, globalno jedna od najprisutnijih tema, Bićanić za ‘Novosti’ kaže:

Plaće određuju veličinu i strukturu potrošnje, govore o alokativnoj efikasnosti tržišta rada, daju naznake o efektima obrazovanja i odrednica su buduće nejednakosti pojedinaca, jer o njima ovise mirovine – ističe Matija Kroflin

- Nemam objašnjenje zašto nema zanimanja, osim što je bilo mnogo drugih zanimljivih pitanja – privatizacija, tečaj, korupcija itd. – koja su zaokupljala istraživače i što je stanje naših istraživanja prilično nisko. No ni ta druga pitanja nisu istraživana u pogledu njihovih implikacija po nejednakosti.

Bićanić se kritički osvrnuo i na medijsko praćenje njihova rada, koje samo podjaruje niske strasti.

- Vrlo sam nezadovoljan time kako su rezultati prikazivani. Prevladava isticanje samo jednog rezultata koji se odnosi na sam gornji vrh raspodjele, a i onda se to tumači senzacionalistički (kako su bogati mnogo bogatiji), a ne uravnoteženo (lako moguće da je gornji vrh posljedica i dobrih poslovnih običaja koje je donijelo članstvo u EU-u). Novinarima, ne svima, očito odgovaraju show, ‘skandal’ i populistički naslovi, a ne trezveno i kompleksnije gledanje, u čemu se krije opasnost podilaženja populizmu - dodaje.

Kao jedan od razloga nepostojanja više istraživanja često se, uz lakonsku opasku nekih ekonomista da to nije relevantan problem pošto nejednakosti u hrvatskom društvu navodno još nisu velike, navodi nepouzdanost podataka na kojima bi se bazirala analiza. Zato pitamo Kroflina, koji je u istraživanju bio zadužen za analizu kvalitete podataka, otkuda su ih uzimali.

- Serije podataka dobili smo od Državnog zavoda za statistiku s kojim smo ostvarili vrlo dobar kontakt i od njega dobili svu potrebnu pomoć. Za neto plaće kao izvor je korišten godišnji izvještaj Državnog zavoda za statistiku RAD-1G, a kao izvor za bruto plaće korišten je REGOS-ov obrazac R-Sm do 2014. i JOPPD obrazac za period od 2014., u kojemu su uz same plaće uključene i mlade osobe na stručnom osposobljavanju te zaposleni u kućanstvu. Što se tiče potonjih podataka, dakle serije o bruto plaćama, oni su ustupljeni u istraživačke svrhe i bez ikakvih dodatnih obilježja, ali u 164 razreda. Smatramo da su to vrlo dobri, kvalitetni i pouzdani podaci za početak istraživanja nejednakosti, kojima se nitko do sada nije bavio. No oni zahtijevaju bitno više vremena i truda za obradu i objašnjavanje određenih trendova od podataka kojima se naša znanstvena i stručna javnost do sada bavila - govori Kroflin.

Po mojem mišljenju, upravo kretanje koje otkriva odnos gornjeg i donjeg repa plaća značajno utječe na popularnu predodžbu o nejednakosti. To je društveno i ekonomski važna mjera. Njome se obilno koristi i Piketty – kaže Željko Ivanković

- Rezultati ukazuju na nestabilnost raspodjele bruto plaća, vrlo vjerojatno na cikluse, da su promjene nejednakosti raspodjele bruto i neto plaća prethodile ubrzanju, da su raspodjele pod mogućim utjecajem šokova (osobito bruto plaće), da postoji sekularni rast neodređenog trajanja i intenziteta te da se ovakva kretanja mogu objasniti s mnogo ne nužno međusobno isključivih tumačenja - sažima Bićanić najopćenitije trendove uočene ovim istraživanjem.

Hoćemo li ta tumačenja u kasnijoj fazi istraživanja i dobiti, ovisi o pronalasku financijera za njih. Bitno je uočiti ne samo kontraste, nego i ubrzanje dinamike promjena u našem društvu, s obzirom na njegovu nejednakost, pa i u plaćama.

Željko Ivanković želi da istakne kako su u cijelom istraživanju analizirani podaci za neto plaće od 2000., a za bruto plaće od 2003. godine.

- Koncentrirao sam se na jedan dio i jedan pristup analizi nejednakosti. Za taj pristup analizirao sam podatke samo od 2008. do 2015. godine i samo bruto plaće. Razlog je u podacima. Plaće su u tom razdoblju svrstane u 164 razreda, od bruto plaća od 500 kuna na mjesec, do bruto plaća od 500.000 i više kuna na mjesec. U razdoblju prije toga ima osamdesetak razreda, dakle nijanse se slabije vide - kaže Ivanković.

Ginijev koeficijent je najčešće korištena mjera u istraživanju nejednakosti. Njegove vrijednosti se kreću od 0 do 1, s tim da je veća vrijednost izraz veće nejednakosti.

- Gini koeficijent je jedna od niza mjera i ona je u svijetu i kod nas najpopularnija i lako razumljiva. Mi smo koristili i druge mjere, a sve standardne mjere ukazuju na iste rezultate. Moguće razlike i stoga važnost izbora mjere pokazat će se u kasnijem radu. S obzirom na svoje osobine i ovisno o ciljevima, Gini je posve pouzdana mjera - ističe Bićanić.

Ivankovića je zanimao jedan sasvim poseban problem, za koji misli da je višestruko važan, a to je onaj o društvenoj percepciji nejednakosti.

- Pitanje koje sam si postavio i koje me inače muči bilo je zašto je u javnosti česta predodžba o visokoj i rastućoj nejednakosti, dok istraživači tvrde da nejednakost nije problem - kaže.

Od svih mogućih gledanja na problem ekonomske nejednakosti, on je izabrao usporedbu tzv. gornjeg i donjeg repa raspodjele.

- Gornji rep su oni koji imaju najviše plaće. Razredi u koje je svrstano 0,1 posto najviših bruto plaća bili su iznad 73.000 kuna u 2015. godini. To je otprilike 1300 ljudi, jer je u 2015. godini kroz REGOS prošlo oko 1.300.000 plaća. Donji rep su oni koji imaju najniže bruto plaće, od 500 kuna, između 500 i 1000 kuna, 1000 i 1500 itd. - objašnjava Ivanković.

Istraživač je promatrao kako je kroz krizu i oporavak prolazio donji rep, razredi u koje su svrstane najniže plaće, te kako je prolazio gornji rep. Gornji rep je u toku krize smanjivao udjel u ukupnoj raspodjeli, a također se smanjivala i njegova razlika prema donjem repu. S oporavkom, gornji je rep povećavao udjel u ukupnoj raspodjeli. U donjem repu se povećavao broj ljudi, ali njegov udjel u ukupnoj raspodjeli nije rastao proporcionalno tom povećanju.

To nam govori, a ovo je naša interpretacija, da popularni pokazatelji ekonomskog rasta, poput rasta BDP-a, ne govore mnogo o tome je li se život većine ljudi popravio, da sada ne načinjemo analizu što sve u njega ulazi. A vidjet ćemo da se onih na dnu ljestvice plaća može i pogoršati. Dakle da je teorija o trickle-down ekonomiji, po kojoj ćemo najbogatijima omogućiti da se dalje bogate jer će samo tako nešto kapnuti svima, pa i najsiromašnijima, samo mit.

- Najgornji su razredi s oporavkom dakle dobivali natproporcionalno, a najdonji nisu. Logično, gornji je rep odmicao donjem repu. Podaci pokazuju da to vrijedi za 0,1 posto najviših bruto plaća, zatim za jedan posto i pet posto, što znači da nije riječ o nekom slučaju nego o vjerojatnoj određenoj pravilnosti - kaže Ivanković.

Zato je to jedno od mjerila nejednakosti koje najviše utječe na opću predodžbu o njoj.

- Po mojem osobnom mišljenju, upravo kretanje koje otkriva ta mjera – odnos gornjeg i donjeg repa – značajno utječe na popularnu predodžbu o nejednakosti. Kako ljudi formiraju predodžbe to ne znam, ali ne bi me čudilo da korespondiraju upravo s ovom mjerom nejednakosti. Logično je. Mislim da je to društveno i ekonomski važna mjera. Njome se, uostalom, obilno koristi i popularni Piketty - dodaje Ivanković.

Ono što je u nas prisutno kao opće mišljenje o apsolutnoj korumpiranosti našeg društva, tj. da se bez jake veze nije moguće nigdje zaposliti, Ivanković izražava posebnim osvrtom:

- Nejednakost šansi nismo istraživali, nego ih je istraživala Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD). Prema tom istraživanju, Hrvatska je u grupi zemalja, u kojoj su još tri baltičke zemlje, Slovenija, Češka, Slovačka i Mađarska, najniže rangirana prema jednakosti šansi za zaposlenje. Jednostavno rečeno, što je roditelj slabije obrazovan, što je iz nižeg socijalnog sloja, to je i djetetu manja šansa da će se zaposliti. To je dobar primjer da je nejednakost vrlo kompleksan pojam. Čak ako svi žive jednako siromašno, ako neki imaju nepravedno veće šanse da se zaposle, pa makar radili za crkavicu, osjećaj nejednakosti može biti vrlo jak i opravdan.

Pitamo Kroflina bavi li se u istraživanju o nejednakosti plaća fenomenom rastućeg broja radnika koji su zaposleni, a svejedno siromašni.

- U istraživanju se ne bavimo siromaštvom. Ta je tema u Hrvatskoj nešto bolje istražena i postoje mnogo pozvanije osobe da govore o tom problemu. No nejednakost plaća i siromaštvo zaista mogu biti u vezi i stoga se nadamo da će naš rad na razjašnjavanju dinamike kretanja nejednakosti plaća poslužiti kao osnova onima koji se bave siromaštvom. Spajanjem te dvije problematike trebali bismo doći do jasnih uzročno-posljedičnih veza i u konačnici do mogućih preporuka za one koji donose političke odluke i koji bi trebali brinuti o populaciji ugroženoj siromaštvom - kaže Kroflin.

Da se zadnjim reformama poreza na dohodak nejednakost u nas povećala, a poticaj za rad smanjio, stoji i u ovogodišnjem izvještaju Evropske komisije za Hrvatsku. Tu se u okviru preispitivanja, sprečavanja i ispravljanja makroekonomskih neravnoteža, na str. 34. prijevoda dokumenta pomoću dva grafikona analiziraju učinci smanjenja poreza na dohodak provedenih 2015. i 2017. godine. Iz njih je vidljivo da se poreznim reformama Ginijev koeficijent povećao za 0,4 posto nakon reforme 2015. i još za 0,3 posto nakon reforme ove godine. Što se tiče poticanja na rad, u izvještaju piše: ‘Reformom se nije utjecalo na ukupni porez koji su platili radnici u prva tri decila. Nakon oduzimanja socijalnih doprinosa (20%) i osobnih odbitaka, osoba bez uzdržavane obitelji koja zarađuje minimalnu plaću nije plaćala porez na dohodak ni prije reforme 2015. Stoga se čini da reforme 2015. i 2017. ne pridonose mnogo tomu da se nekvalificirani radnici potaknu na rad.’ Poseban problem su indirektni porezi, od kojih je najznačajniji porez na dodanu vrijednost, poznati PDV. O njemu u izvještaju piše: ‘Hrvatska se oslanja na indirektno oporezivanje u većoj mjeri nego druge države članice EU-a, što načelno ima regresivan učinak. Zanemarivanjem PDV-a uglavnom dolazi do podcjenjivanja ukupne nejednakosti.’

Za kraj pitamo Kroflina misle li sindikati da osim minimalne treba regulirati i maksimalne plaće jer postoje države u kojima je to, barem za neke grane, kolektivnim ugovorima učinjeno.

- Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja ne smatra da je logično i opravdano ograničavati maksimalnu visinu plaće, ali se zalaže da se iznimno visoke plaće dodatno oporezuju. Takva praksa postoji gotovo u svim razvijenim zemljama EU-a. Nažalost, naš porezni sustav je posljednjim promjenama poreza na dohodak izgubio dio progresivnosti - odgovara ovaj ekonomist.

Podsjeća i da u Hrvatskoj ponovno sve više jačaju ideje o uvođenju jedinstvene stope poreza na dohodak (flat tax), po uzoru na većinu tranzicijskih zemalja.

- Osnovni argument za to je jednostavnost i efikasnost poreznog sustava, no time bi porezno opterećenje za osobe s nižim plaćama gotovo sigurno poraslo, a za one s relativno višim plaćama gotovo sigurno bi dodatno palo. To bi neminovno dovelo do direktnog povećanja nejednakosti u neto plaćama - ističe Kroflin.