Kada je, sada već prije dosta godina, britanski marksist grčkog porijekla Alex Callinicos napisao svoj ‘Antikapitalistički manifest’, osjećao je potrebu da u uvodu kaže kako on nije zamjena za onaj najpoznatiji, ‘Komunistički’. Općenito govoreći, na ljevici se smatralo, a i danas to mnogi misle, da je doba manifesta prošlo. No s dramatičnim zaoštravanjem odnosa u Evropskoj uniji poriv da svoje u pravilu reformističke stavove sroče na način konstruktivnih prijedloga za institucionalnim promjenama dobili su mnogi ugledni pojedinci, grupe, predstavnici struka itd. Naravno, s reformističkim idejama istupaju i političari, a neki se, uglavnom bivši, pridružuju otvorenim listama raznih inicijativa. Ovdje ćemo obraditi jedan i spomenuti još dva slučaja takvih intervencija. Prvenstveno će nas zanimati ‘Manifest za demokratizaciju Evrope’, koji je početkom decembra prošle godine objavila grupa progresivnih Evropljana, predvođena poznatim francuskim ekonomistom Thomasom Pikettyjem, te već nešto duže postojeći Zeleni New Deal za Evropu grupe DiEM25, u kojemu poznati pojedinci okupljeni oko bivšeg grčkog ministra financija Janisa Varufakisa nude svoj sveobuhvatni plan promjena u EU-u. Sve to dio je nacrtovanog ‘Evropskog proljeća’, koje ove godine donosi i izbore za Evropski parlament. Kao kontrast ovim pokušajima uglednih autsajdera, navest ćemo i ambiciozne i već uglavnom propale reforme koje je zamislio francuski predsjednik Emmanuel Macron, a koje su prošle ispod radara, bez svijesti o koliko se velikoj krizi, bremenitoj posljedicama za budućnost EU-a, ovdje radi.
Može li se formom u biti internetske peticije, ma koliko ona bila razrađena u alternativni program funkcioniranja eu-a, umiješati u one igre političke moći kada ‘odrasli uđu u prostoriju’?
Kako napraviti pošteniju Evropu, manje razdrtu podjelama, desničarskim populizmom i nadasve uvijek rastućom nejednakošću, pokušali su odgovoriti ‘progresivni Evropljani’, kako je ugledne potpisnike svoga teksta, ekonomiste, povjesničare, ali i političare, njih stotinjak, nazvao Piketty. Dubinsku transformaciju institucija i politike EU-a njihov manifest konkretno razrađuje u dva dijela, ‘Demokratskom ugovoru’ i ‘Projektu financiranja’, da bi pokazao da ima ideje koje institucije uvoditi, koje mijenjati, ali i kako sve to financirati a da bude prihvatljivo za većinu stanovništva EU-a. Bilo bi dobro da plan prihvate sve države članice, naročito četiri najveće članice eurozone (jer one pune 70 posto blagajne eurozone), no on može profunkcionirati i s učlanjivanjem u hodu. Sada ga internetski mogu potpisati svi pojedinci, grupe i pokreti koji se žele identificirati s njim, a on je i otvoreno djelo, podložno popravcima novopridošlica. Dajući sažetu, ali panoramsku sliku današnjeg političkog trenutka u EU-u, Piketty navodi desni populizam, proganjanje stranaca i izbjeglica s jedne strane, no i još veći problem u onom na prvi pogled Evropi odanom političkom centru, koji ne odustaje od, njegovim riječima, ‘hardcore liberalizma’ i zagovaranja kompetitivnosti kao rješenja za sve odnose (među državama članicama, među poduzećima, teritorijima i pojedincima). Nedostatak ‘društvene ambicije’ vodi nas do masovnog odbacivanja EU-projekta. Iza ovih riječi krije se dugogodišnje zanimanje Pikettyja da uglavnom pomoću prijedloga reformi u fiskalnoj politici povrati barem nešto od urušavajuće socijalne države u najrazvijenijim zemljama. On primjećuje da nema dovoljno investicija u javni sektor, posebno u znanost i obrazovanje, da socijalne nejednakosti rastu, a tu su i sve manje rješivi ekološki problemi, na čelu s globalnim zagrijavanjem. Isto tako, prihvat i integracija prognanika i izbjeglica u pravilu nisu dobri.
Želi li Evropa obnoviti odnose povjerenja i solidarnosti sa svojim građanima, mora im pružiti i neke konkretne dokaze da je to u stanju učiniti. A početak može biti u tome da velike firme plaćaju veće poreze od manjih i da bogati budu više oporezovani od onih koji to nisu. A sve to u današnjoj Evropi često nije slučaj. Prijedlog ‘Proračuna za demokratizaciju’ mora razraditi i izglasati novo tijelo, koje Piketty naziva Evropskom skupštinom i oko kojega centrira svoje reformske prijedloge. O čemu je riječ? Ono što se često eufemistički naziva demokratskim deficitom u funkcioniranju tijela EU-a dobrim dijelom proističe iz loše uređenih odnosa između nacionalnih parlamenata država članica i Evropskog parlamenta u Bruxellesu. Nacionalni parlamenti mogu za mnoge teškoće koje i sami izazivaju uvijek optuživati Bruxelles, a poslanici u Evropskom parlamentu mogu voditi neke svoje kampanje, bez da odgovaraju svojim nacionalnim institucijama. Taj kratki spoj razriješilo bi ovo novo tijelo – Evropska skupština – u koje bi bili većinom birani poslanici iz nacionalnih parlamenata (njih 80 posto ili barem 50 posto), dok bi ostatak popunjavali članovi Evropskog parlamenta. Takva institucija bila bi sposobna odmah se uhvatiti ukoštac s akutnom krizom, no i proizvoditi dugoročno bolju okolinu, koja bi vodila jednoj više održivoj, na solidarnosti zasnovanoj ekonomiji. Staro obećanje Rimskih ugovora da EU treba ‘popravljati životne i radne uvjete’ stanovništva treba uzeti ozbiljno. Budžet toga tijela poticao bi od četiri velika evropska poreza, koja bi materijalno dokazivala da je solidarnost na nivou Evrope moguća. Prva proračunska stavka poticala bi od oporezivanja velikih firmi, druga od oporezivanja velikih dohodaka (onih koje zarađuju više od 200.000 eura godišnje). Treća je oporezivanje vlasnika velikih bogatstava (s imovinom većom od milijun eura), a četvrta bi bila porez na emitiranje ugljičnog dioksida (u iznosu od 30 eura za tonu). Tako složen budžet iznosio bi četiri posto BDP-a i pomoću njega moglo bi se financirati istraživanja, obrazovanje, evropske univerzitete, ambiciozne programe investiranja koji bi transformirali naš model ekonomskog rasta. Mogla bi se i bolje pomoći integracija migranata, a dio sredstava vraćen državama članicama omogućio bi im da promijene današnje regresivno oporezivanje koje opterećuje nadnice i potrošnju.
Pikettyju je stalo da dokaže kako ga zanima pravednija raspodjela unutar pojedinih država, a ne transfer novca od bogatih siromašnima ili, kako smo mi govorili, od razvijenih nerazvijenima. On je uvjeren kako su mnoge ekonomske politike izvodive na način da sve zemlje članice EU-a od njih imaju koristi. Tako bi ovaj ‘Proračun za demokratizaciju’ ujedno imao i pozitivan učinak na međusobno približavanje država članica. Evropska skupština izvukla bi nas iz današnjeg tehnokratskog ćorsokaka. U njoj bi se ovi novi evropski porezi mogli diskutirati i izglasati, a osiguran bi bio i proračun za takvu demokratizaciju. Ovo novo tijelo ne bi zahtijevalo promjenu sadašnjih evropskih ugovora. Razrađujući svoju ideju nove centralne institucije, Piketty je shvaća kao poboljšanje sadašnjeg stanja u kojemu se države s jedne strane međusobno blokiraju, dok se ministri financija u eurozoni redovno sastaju i na mjesečnoj osnovi neformalno usklađuju. Umjesto toga imali bismo tijelo u kojemu bi napokon stranke, pokreti i nevladine organizacije slobodno diskutirali i donosili odluke, bez današnjeg beskonačnog međudržavnog natezanja i teškog dolaženja do odluka konsenzusom (gdje je on predviđen).
Bilo kako bilo, posljedice nejasnog načina donošenja odluka su da danas bogati postaju sve bogatiji i da su blokirane sve ovakve inicijative koje bi fiskalnu politiku uredile na evropskom nivou. Prihvati li se prijedlog ovako uređene Evropske skupštine, on bi dramatično promijenio odnose između nacionalnih i evropskih parlamentaraca, a budući da bi poslanici nacionalnih parlamenata imali većinu i u Evropskoj skupštini koja bi bila ovlaštena donositi značajne odluke, to bi promijenilo i prirodu ne samo izbora za tijela EU-a nego i onih nacionalnih. Ustvari, ti bi se izbori iz nacionalnih pretvorili u evropske. Dovodeći zajedno nacionalne i evropske poslanike u jedno tijelo, Evropsku skupštinu, unaprijedila bi se kultura suodlučivanja, kakva danas postoji samo među šefovima vlada i ministrima financija država članica. Pikettyjev prijedlog završava apelom muškarcima i ženama Evrope da se pridruže i sudjeluju u ovoj diskusiji o budućnosti EU-a.
Da Evropa ne može nastaviti po starom, da je treba spasiti od nje same, lajtmotiv je i drugih poziva na reforme, od kojih ćemo ovdje spomenuti onaj organizacije DiEM25, pod nazivom Zeleni New Deal, koji su osmislili Janis Varufakis i grupa ljudi oko njega. Parafrazirajući povijesni New Deal, onaj iz 1930-ih koji je uveo američki predsjednik Franklin D. Roosevelt, ova grupa naglašava i razliku spram njega. Tvrde da su pronašli put kako da promijene način rada Evropske investicijske banke (EIB) koja bi izdavala obveznice, a sve bi osiguravala Evropska centralna banka (ECB), tako da za velike reforme prema jednoj zelenijoj i održivijoj evropskoj ekonomiji ne bi trebalo uvoditi nikakve nove poreze. A takva Evropa budućnosti u svom novom ‘Evropskom proljeću’ bila bi toliko privlačna da bi preokrenula današnje euroskeptične trendove posvuda, pa i onaj britanskog izlaska iz EU-a. Ovdje nismo u prilici dalje analizirati ovu Varufakisovu arkadiju, ali ćemo za kraj iznijeti njegov stav kako je zadnji veliki pokušaj reforme EU-a koji je pokrenuo establišment, onaj francuskog predsjednika Macrona, već propao. Na početku svog mandata iznio je Macron ambiciozne prijedloge za spas eurozone i za reformu EU-a u cjelini, a operativno ih je pokušao izvesti u dva dijela. Najprije je ‘ponjemčio’ francusko tržište rada te krenuo ‘uravnoteživati’ nacionalni proračun, što je sve izazvalo zaoštravanje mjera štednje i lakše otpuštanje radnika promjenama u radnom zakonodavstvu. Sve to trebao je biti samo prvi korak. U drugome je Macron namjeravao uvjeriti njemačku političku klasu, na čijem čelu je još bila jaka Angela Merkel, da dogovore agendu za reformu eurozone. No od toga nije bilo ništa, dijelom i zato što je položaj Merkel, odstupanjem s mjesta predsjednice CDU-a, znatno oslabljen, ali i puno više zato što se Macron u svojim kalkulacijama u vezi Njemačke i njezine spremnosti na reforme u potpunosti prevario. Varufakis taj neuspjeh ocjenjuje većim od onoga koji trpi britanska premijerka Theresa May zbog Brexita, a i dugoročne posljedice neuspjeha Francuske procjenjuje značajnijima po EU od istupanja Britanije.
Ako će uistinu povjesničari jednog dana pisati o Macronovom neuspjehu kao o prekretnici u povijesti EU-a, događaju u kojemu su sve nade u fiskalnu uniju, koju bi na ravnopravnim osnovama predvodile Njemačka i Francuska, potonule, onda nije čudo da su nakon establišmenta na red došli alternativci i njihovi prijedlozi. No pitanje je gdje ti, ma koliko poznati pojedinci, poput ekonomista Pikettyja i Varufakisa, imaju svoju političku, pa onda (u slučaju Varufakisa koji se kandidirao za evropske izbore u maju) i izbornu bazu. Može li se formom u biti internetske peticije, ma koliko ona bila razrađena u alternativni program funkcioniranja EU-a, umiješati u one igre političke moći kada ‘odrasli uđu u prostoriju’, tj. kada se pokrenu sistemske poluge kapitalske moći?
