To da siromašni postaju sve siromašniji, a bogati sve bogatiji danas je poštapalica i opće mjesto našeg poimanja svijeta. No to je opće mjesto, kao i većina sličnih izjava točna. Nejednakost, zagrabimo li taj fenomen u svjetskim razmjerima, i dalje raste. To nije novost, ali podaci su uvijek iznova novi. Tako izvještaj World Inequality Laba za sljedeću godinu – a radi se o timu od stotinjak analitičara iz cijelog svijeta koji je okupio poznati ekonomist Thomas Piketty – donosi podatke o različitim oblicima nejednakosti u svijetu: onima globalnog bogatstva, prihoda, roda i ekologije.
Svijet je u zadnjih 40 godina postao mjesto nejednakosti. Ono čemu prisustvujemo možemo različito nazivati, pa i neoimperijalističkom globalizacijom, jer je današnje stanje usporedivo s onim na početku 20. stoljeća kada je imperijalizam, a tada se govorilo o zadnjem stadiju kapitalizma, bio na svom vrhuncu.
Nejednakost se može promatrati između država svijeta, ali i unutar svake pojedine države. Oba ta parametra, uz neke iznimke, rastu. Svim trendovima je pritom zajedničko to da globalna koncentracija bogatstva u privatnim rukama raste. Prema World Inequality Reportu (WIR) najbogatijih 10 posto u svijetu posjeduje 60-80 posto bogatstva, a najsiromašniji samo 5 posto. To nije svugdje jednako. U tablici koja donosi usporedbu Južne Amerike i Evrope čitamo da 10 posto najbogatijih Južnoamerikanaca drži 77 posto bogatstva, 22 posto otpada na one srednje bogate, kojih je 40 posto, a samo jedan posto dijele oni na dnu, kojih je čak 50 posto. U Evropi je situacija malo bolja. Ovdje najbogatijih 10 posto drži 58 posto bogatstva u svojim rukama, srednjih 40 posto raspolaže s 38 posto bogatstva, a 50 posto onih koji su na dnu ljestvice, samo 4 posto. To su golemi nesrazmjeri pa se onda s pravom pitamo što je ostalo od evropske socijalne države?
Drugo važno istraživanje, koje na svom blogu spominje britanski marksistički ekonomist Michael Roberts, provela je grupa Credit Suisse. Taj izvještaj pronalazi da samo 1 posto odraslih na svijetu posjeduje 45 posto osobnog bogatstva, dok oko 3 milijarde ljudi ne posjeduje ništa. Nejednakost u bogatstvu puno je veća, i to bi zahtijevalo analizu neovisno o nejednakosti u prihodima. Ali i nejednakost u prihodima je ogromna. Spomenuti WIR tako pronalazi da na 10 posto najbogatije svjetske populacije otpada 52 posto globalnih prihoda, u usporedbi sa samo 8 posto udjela u polovici ukupnog čovječanstva. U prosjeku 10 posto najbogatijih zasluže 122.100 dolara svaki, dok je prosječni prihod najsiromašnijih 3.920 dolara, odnosno iznosi 30 puta manje.
Thomas Piketty (Foto: Žarko Bašić/PIXSELL)
Globalna nejednakost uvijek je bila vrlo velika, formirala se još između 1820. i 1910. i otada do dana je zadržala stanoviti kontinuitet. Što nam to govori? Da svijet zapravo nikada i nije izašao iz razdoblja imperijalizma, usprkos svim antikolonijalnim i socijalističkim pokretima. Siromašna polovica čovječanstva, a to su tri milijarde ljudi, polovica je onih iz 1820. godine. Tako nam je 200 godina kapitalizma zorno predočilo što znači nejednaki i kombinirani razvoj.
Još je jedna zanimljivost u statistici WIR-a: nacije su sve bogatije, a vlade sve siromašnije. Što to znači? Da su zadnjih 40 godina zemlje postale bogatijima, dok su njihove vlade i s njima povezani javni sektor, sve siromašniji. Ako bogatstvo društva gotovo i da ne raste, to samo znači da se novac kupi u privatnim rukama. Da bismo se borili protiv rastuće nejednakosti, valjalo bi preokrenuti trend. Riječima francuskog ekonomista Lucasa Chancela: "Ono što trebamo da bismo smanjili nejednakost jest borba za postizanjem uvjeta dobrog života za sve, a za takvo nešto trebalo bi ograničiti privatni kapital i novac preusmjeriti prema javnom sektoru. No, ono što se događa je suprotno tome." Tako je u Ujedinjenom kraljevstvu, upućuje jedna druga tablica, javno bogatstvo palo sa 60 posto u 1970. na 10,6 u 2020.
A što nam je donijelo novo stoljeće? U 21. stoljeću nejednakost bogatstva drastično je povećana. Bogatstvo 50 najbogatijih ljudi na svijetu povećava se po stopi od 9 posto godišnje i to od 1995. do danas. Bogatstvo 500 najbogatijih raste po stopi od 7 posto. Prosječni rast bogatstva u istom razdoblju samo je 3,2 posto. Od 1995. 1 posto najbogatijih prisvojilo je 38 posto sveg globalnog bogatstva, a donjih 50 posto stanovništva svega 2 posto. Propada li onda srednja klasa ili se obnavlja? To je komplicirano pitanje u kome je sigurno samo to da od propasti srednje klase svijet u statističkom smislu spašava samo bogaćenje Kine. Uperimo li mikroskop još preciznije vidimo da je 0,01 posto stanovništva povećalo svoje bogatstvo za 7,5 posto1995., a sada za 11 posto. Milijarderi povećavaju svoj udio s 1 posto, na 3,5 posto.
Što je u svemu tome promijenila aktualna pandemija? Ona je ubrzala generiranje nejednakost. Za vrijeme prvih valova pandemije, globalni milijarderi povećali su svoje bogatstvo za 3,7 milijardi dolara. Za usporedbu to je cifra koju je cijeli svijet prije pandemije odvajao za zdravstvo. Istovremeno, sto milijuna ljudi bačeno je u ekstremno siromaštvo, što je rezultat Covida-19.
Što se tiče zagađenja okoliša, najbogatiji proizvode najviše emisije ugljičnog dioksida, dok s druge strane uživaju najveću zdravstvenu zaštitu kako bi izbjegli zarazu i umiranje. Pozvat ćemo se ponovo na Lucasa Chancela: "Globala ekonomska nejednakost hrani ekološku krizu i zbog toga ju je teško adresirati. Teško je vidjeti kako ćemo se uspješnije nositi s klimatskim promjenama a da ne redistribuiramo više prihoda i bogatstva." Generalni direktor WHO-a Tedros Adhanom Ghebreyesus kaže: "Globalna zdravstvena sigurnost je suviše važna da se prepusti dobroj volji ili fluktuirajuće geopolitičke tokove, ili pak pukom interesu kompanija i dioničara." Ovih dana je grupa od 40 UN-ovih stručnjaka izdala saopćenje u kojem stoji i da "je adresiranje zdravstvene krize prioritet pred maksimalizacijom profita korporacija i trgovanja cjepivima od strane bogatih zemalja".
Što možemo učiniti da adresiramo nejednakosti u bogatstvu, prihodima i zdravlju širom svijeta? Ostaje borba, no koja i kakva, dok u bitci neprijateljska strana pobjeđuje, ostaje da se vidi. Sigurno, klasna borba uvijek postoji, no koji su njeni dometi zavisi o tome kako analiziramo pojedine zemlje i pojedine slojeve u njima. Zasad nam ne ostaje puno više od poznatog: pesimizma intelekta i optimizma volje. Ljudi se bore za sebe i svoju budućnost, neki su pak i protiv vlastitih zdravih interesa. Što će donijeti budućnost ne možemo dobro vidjeti. No, analiziranje proturječja u distribuciji bogatstva i prihoda širom svijeta ne može biti sve. Za veću jednakost treba se izboriti. Ideja, pa i na ljevici, ne nedostaje, no realne sile guraju sve u pogrešnom pravcu. Ali ničija nije gorila do zore. Tim oko Pikettyja imao je neke ideje s radikalnim oporezivanjem i porezima na špekulativni kapital. Izgleda da nam treba i više od toga. "Socijalizam ili barbarstvo" nije parola neke daleke budućnosti, to je poklič za aktualni spas čovječanstva.
