Velika Francuska revolucija, koja je promijenila svijet, bila je zapravo socijaldemokratski projekt. A američki demokratski predsjednik F. D. Roosevelt, koji se uspješno suprotstavio dubokoj krizi 30-ih godina prošlog stoljeća, bio je revolucionar. Tu na prvu loptu šokantnu tezu zastupa Thomas Piketty u Jutarnjem listu, povodom objavljivanja u Hrvatskoj svoje nove knjige (od tisuću stranica) s naslovom "Kapital i ideologija". On zagovara visoke poreze kojima bi se bitno smanjila rastuća nejednakost u svijetu, a na pitanje bi li bogataši to prihvatili, kaže: "Naravno da oni to neće lako prihvatiti, ako ne moraju, ako na to ne budu natjerani. U vrijeme predsjednika Franklina Roosevelta (1933. – 1945.) porezni teret za najbogatije bio je u SAD-u 91 posto. (...) Mislite li da je Roosevelt pitao milijardere – hoćete li plaćati 91 posto? Naravno da bi oni rekli ne, nećemo. Zašto bi rekli drukčije? Ali povijesno iskustvo pokazuje da se takva velika promjena politike, velika redistribucija, zapravo događa stalno. Uzeo sam primjer Roosevelta u Americi, ali jednako tako možete govoriti o Francuskoj revoluciji, o tome što se dogodilo u Švedskoj kad su Socijaldemokrati 1933. preuzeli vlast, zaista imamo gomilu primjera za to. Ali zajednička točka svima je da nitko nije pitao 'oštećene'. Da ste francusko plemstvo 1789. pitali želi li se odreći debelih privilegija, naravno da bi reklo, ne. Da je Roosevelt 1933. pitao američke milijardere slažu li se s porezom od 91 posto, rekli bi mu da se ne slažu. Zato to nije način da se to provede."
Tim dugačkim citatom, u kojem je doslovno izjednačio Roosevelta i Robespierrea, a New Deal s guillotineom, pariški profesor Thomas Piketty sigurno je duboko razočarao sve one koji su prije šest godina dočekali njegovu pojavu na međunarodnoj političkoj sceni (s knjigom "Kapital u 21. stoljeću" koja je doživjela milijunsku nakladu) kao još jedan apaurin za već temeljito umrtvljenu ljevicu. Kao pojavu sličnu Anthonyju Giddensu i njegovom trećem putu, koji se već pokazao kao ćorsokak za europsku socijaldemokraciju, odnosno potrošio kao alibi za njen ples u neoliberalnom kolu. Trećim putem oduševljavao se i Ivica Račan, ali se u praksi držao stare HDZ-ove politike, da bi se na kraju njegova vlada bavila samo izgradnjom autoceste do Splita, pa su je novinari zvali vladom za šljunak. Poslije njega, ali na istom tragu, praveći se mudar, Zoran Milanović je izjavio da je Marxov "Kapital" obična improvizacija prema Pikettyjevu "Kapitalu u 21. stoljeću". Kao premijer i on se držao politike koju je HDZ uspostavio prije 30 godina. A onda je hrvatska navodna socijaldemokracija, pod Davorom Bernardićem, na sve to jednostavno zaboravila.
A ne bi trebala jer izlaz iz njenih sadašnjih bespuća nisu samo personalne promjene, već u prvom redu program budućeg rada. Pogotovo kad se nazire nada da lijevo više neće biti sve što nije grubi nacionalizam. Upravo tu Piketty može biti silno koristan. (Naravno, ne treba podcijeniti ni ljude, kao ni njihovu logiku "sliku svoju ljubim". Tako na primjer Gordan Maras kaže da on treba biti kandidat za gradonačelnika jer je predsjednik zagrebačkog SDP-a. Dakle, ne zato što najbolje zna kako se nositi s kosturima iz Bandićeva ormara, kako postići da Zagrepčani zarađuju više i bolje žive, kako da ih se oslobodi brojnih birokratskih i monopolskih krvopija, kao i zbog svog dosadašnjeg zalaganja na tim i sličnim problemima. Za njega je sve mnogo jednostavnije. On je predsjednik i basta.)
Piketty, zapravo, nudi gotovu skicu bitnog dijela programa ljevice i to u samo tri, ali nimalo lake točke. U najmanju ruku, o tome bi se trebala pokrenuti unutarstranačka rasprava, ako se netko još uopće sjeća Gramscijeve teze o partiji kao kolektivnom intelektualcu. (Ili će neka radna grupa ponovno slagati program od potrošenih fraza.) Ali Talijan Antonio Gramsci bio je komunist, što Pikettyja uopće ne bi smetalo. Ako žele biti na razini zadatka, ne bi trebalo smetati ni SDP-ovce. Prva je od tih točaka, a sve imaju za cilj smanjenje nejednakosti među ljudima, učiniti visoko obrazovanje dostupnim svima. Razvoj je doveo do toga da za ravnopravne šanse na tržištu rada više nije dovoljno samo srednje obrazovanje, što socijaldemokratske stranke nisu na vrijeme uočile. (Ne tone samo naša socijaldemokracija.) Zato, kaže Piketty, "nikad nije razvijena egalitarna platforma (...) a ljudi koji su u procesu obrazovanja bili manje kompetitivni i manje uspješni, osjećali su se napuštenima od tih stranaka. Morate prihvatiti određenu razinu nejednakosti među različitim osobama, ali i dalje morate graditi neka nova načela pravde u obrazovanju. Tu se socijaldemokrati nisu pokazali naročito dobri". Lako je zaključiti da je to slučaj i u Hrvatskoj, gdje se visoko obrazovanje sve brže pretvara u biznis, a studij u sve skuplji sport. SDP bi morao biti stranka siromašnih studenata, a ne samo poduzetnika i poslovno raspoloženih profesora.
Druga je točka programa (Piketty kaže druga pogreška socijaldemokracije) odnos prema globalizaciji. Socijaldemokracija se naime nije angažirala na stvaranju jedinstvene regulative na globaliziranom tržištu. To je posebno došlo do izražaja u Europskoj uniji, gdje kapital nema nikakva zajednička pravila, u prvom redu porezni sustav, koji je Pikettyju važan kao glavno oružje njegove promjene društva. Unija je, doduše, djelomično bila odgovor na probleme postnacionalnih država, ali, kaže Piketty, to se zasnivalo "uglavnom na snazi slobodnog kapitala i trgovine, bez pogleda na zajedničko upravljanje porezima, državnim novcem, redistribuciju bogatstva, na društvenu pravednost uopće".
Treća točka otvara pitanje vlasništva. On kaže da je nacionalizacija, kakva se provodila u bivšim komunističkim zemljama, bila potpuni promašaj. Ali što je alternativa? Piketty definira: "Ja vjerujem u nacionalnu, decentraliziranu i uključivu formu socijalizma utemeljenu na malom privatnom vlasništvu, na radničkim pravima u kompanijama, s centraliziranim ovlastima države, ali ne na području odlučivanja o vrsti režima, nego na održavanju zakonskih prava radnika, progresivnom oporezivanju, pravednoj distribuciji bogatstva, razvoju i održavanju obrazovnog sustava." Jutarnji ga, naravno, ne pita za jugoslavensko samoupravljanje. Još traje vrijeme kad se ni Jugoslavija ne smije spomenuti, osim kao "bivša država". A samoupravljanje? Apage satanas!
Kakve bi bile posljedice Pikettyjevih poreza? Njegovi kritičari kažu da bi najveće održivo bogatstvo moglo biti 38 milijuna dolara, što je po njima sramotno malo. A čuveni Jeff Bezos, vlasnik Amazona, dobio bi na primjer samo u prvoj godini rada porezni račun na stotinu i devet milijardi dolara. Bi li to bila revolucija ili evolucija, komunizam ili socijaldemokracija? Za Thomasa Pikettyja to je prevladano pitanje. Po njemu se stanje jednostavno mora mijenjati kad kriza postane dovoljno duboka, a to se uvijek događa u skladu s postojećim društvenim okolnostima. Krvavo kao u Francuskoj i Rusiji ili demokratski kao u Rooseveltovoj Americi ili Švedskoj. Svijet sada tone u sve dublju krizu, a jedini odgovor koji daje kapitalizam je ogromno povećanje nejednakosti. Piketty vjeruje da se to može promijeniti na demokratski način. On vjeruje u socijaldemokraciju. Vjeruje li ona sama u sebe?
