Ako dosad nije bila napisana povijest socijaldemokracije u nas, sad jest. Antun Vujić, leksikograf, publicist, političar i bivši ministar kulture, poduzeo se tog posla i pred nama je knjiga od preko 400 stranica pod nazivom 'Hrvatska i ljevica', s podnaslovom 'Prilog socijaldemokratskom gledištu'. Sam autor u uvodu naglašava da je knjiga, ako ne posve a onda dobrim dijelom nastala nakon unutar SDP-ovih kursova, koje je držao i sam Vujić. Da djelo ima propedeutičku funkciju autor pojašnjava na stranci 13., kad kaže da je nastalo iz 'bilješki s predavanja na Političkoj akademiji koju su 2006. pokrenuli udruga Novo društvo u suradnji s njemačkom zakladom Friedrich Ebert Stiftung'. Zbog te obuke koju je provodio nad mladim esdepeovcima, a sve pod kapom njemačkog štiftunga, knjiga je obremenjena priličnom dozom manje-više poznatog materijala iz povijesti domaće i evropske socijaldemokracije i socijalizma, što je, očito, bio ustupak pravilima specifičnog predavačkog žanra.
Pionirske dane domaće socijaldemokracije Vujić postavlja paralelno s pojavom prvih radničkih i sindikalnih udruženja sredinom 19. stoljeća, a kao svojevrsne prvake navodi, između ostalih, Ivana Ancela i Miloša Krpana. Inače, ovog potonjeg, zapravo anarhista, na neki je način iz zaborava izvukao Zoran Senta, zagrebački izdavač, objavivši prije koju godinu njegove 'Izabrane spise'. Vujić se i inače u opisu socijaldemokratske ideje u nas oslanja na pojavu širokog radničkog i sindikalnog pokreta, koji u prvo vrijeme nije bio na ovaj današnji način politički izdiferenciran. Doći do srčike same socijaldemokracije autoru nije bilo nimalo lako. Postupak se nerijetko svodi na permanentne pokušaje da se utvrde razlike prema socijalistima, komunistima, prema lijevim liberalima, prema sindikalno-radničkom pokretu i sl. Tako se na 21. stranci, kad pokušava locirati mjesto socijaldemokracije, autor opredjeljuje za klasični 'ninizam', ni lijevo ni desno. Pa kaže: 'Držim da nam treba takva politička socijaldemokracija koja će premostiti… ograničenja koja su joj, držeći je pod čekićem udarničke ljevice i nakovnjem nedemokratske desnice, onemogućavala da zauzme središnje mjesto u izgradnji socijalne demokracije.'
Kad su komunističke opcije u pitanju, autor sebe i svoje Socijaldemokrate Hrvatske (SDH), nedvosmisleno u duhu svog lijevog (polu)disidentstva, kako se sam određuje, definira kao dio 'nonkomunističke ili akomunističke ljevice'. Paralelno s tim ide i Vujićev žal za nerealiziranim šansama u prošlosti da se odabere najbolja solucija, dakle ta srednja struja koja nije ni lijevo ni desno. Tome je tako posebno uoči i na početku tzv. demokratskih promjena, jer su desni i lijevi okupirali politički prostor, a preveć koncilijantni socijaldemokrati su izvisili. Ima tu i krivaca. Recimo, Savka Dabčević Kučar previše je neliderski vodila, po Vujiću, obećavajuću Koaliciju narodnog sporazuma, dok je nesmotreni Ivica Račan 1990. izabrao krivi izborni zakon koji je preferirao ekstremne izbore nauštrb umjerenih građanskih opcija. Za Vujića je opcija socijaldemokracije najprirodnija, pa mu je stoga bilo 'nevjerojatno da se formiraju desničarske i poludesničarske stranke', dok u tim prvim godinama hrvatskog neodržavlja pozivi na socijalnu pravdu ostaju bez odziva.
Ako Vujić i njegovi socijaldemokrati nisu potpuni antikomunisti (daje određene koncesije samoupravljanju, a uzima u obzir i nove lijeve, pa i radikalnije tendencije), onda su sasvim sigurno antijugoslaveni jer je, kako tvrdi, 'Jugoslavija potrošila svoju supstanciju'. Za razliku od Dejana Jovića, bivšeg savjetnika predsjednika Ive Josipovića, autor ni na koji način ne dovodi u pitanje hrvatski državni projekt. Iako uviđa da formiranje države i njezino održavanje idu nauštrb nedovoljno razvijenog društva, na svakoj je stranici ipak svjestan prioriteta: najprije osiguravanje državnog okvira, a tek onda uređivanje unutrašnjih odnosa. Moguće alternative nacionalno-državnom projektu previše ne razmatra, jednostavno zaključuje da je početkom devedesetih zavladalo oružje, odnosno da zbog rata 'civilna i demokratska borba tada nije bila moguća – jer se iz cijevi pucalo'.
Inače, na stranicama posvećenima jugoslavenskom pitanju Vujiću je najvažniji antagonist upravo Jović. Stoga spomenimo jednu nezgodnu koincidenciju. Naime, u trenutku dok izlazi knjiga koja Joviću prigovara nepatriotizam, iz sličnih ga razloga – zbog 'nedomoljubnih zanovijetanja' o referendumskom izjašnjavanju za samostalnu Hrvatsku – smjenjuje Josipović. Nije ta koincidencija nešto posebno važna, ali govori o autorovom lošem tajmingu, pa i pogrešnim procjenama. Pada nam na pamet kako su sličan faux pas napravili njujorški Strokesi, koji su svoj prvi album objavili dan ili dva prije 11. rujna 2001. i rušenja Blizanaca. Problem je bio taj što je jedna pjesma na albumu, 'Is this it', ismijavala njujorške policajce, koji su nakon nemilih događaja postali ultimativni američki heroji.
Ako je autor ovdje profulao u odabiru suparnika, onda je, s druge strane, posve ubrao duh vremena i nove političke tendencije na ljevici. Tako prigovara doktrini Trećeg puta, primjećuje da u sukobu rada i kapitala ovaj potonji nezadrživo ekspandira, protiv je politike štednje, piketijevski spominje narastajuću nejednakost koju prati 'svojevrsna (nasljedna) refeudalizacija društva'.
Međutim, kako izaći na kraj s destruktivnim kapitalizmom, Vujić kao da ne zna. Čini se da je na stajalištu zapadnoevropske socijaldemokracije koja je ranih pedesetih i kasnije programatski i stvarno odustala od klasne borbe i nacionalizacije poduzeća, te se priklonila reformizmu koji uključuje jaču kontrolu fiskalne i monetarne politike i mješovitu ekonomiju. Naime, nije jasno kako zahtjeve koje Vujić postavlja pred novu socijaldemokraciju – a to je humanije, solidarnije, pravednije i demokratskije društvo – uopće ostvariti. Osnovno je pitanje može li se u okviru kapitalističkog načina proizvodnje uopće govoriti o nastupanju boljeg društva, ma koliko se pojedinci iz socijaldemokratskog kruga i stranaka tog predznaka ili novi/stari pokreti trudili u reformističkom pravcu. Ukoliko se odustane od radikalnih borbi, a njih su vodili i naši stari u posljednjih dvjesto godina (što Vujić, uostalom, u svojim kursovima i opisuje), teško da će se kapitaliste pobijediti političkom uljudnošću, bontonom i mekim zahtjevima za pravednijom preraspodjelom i 'nježnijom' eksploatacijom. Na kraju krajeva, zašto Vujić, a i bilo tko drugi, misli da baš mi moramo imati taj luksuz da boljitak možemo ostvariti a da ne skočimo u hladnu vodu nemilosrdnih borbi?
