Mosab Abu Toha je pjesnik i bibliotekar iz Gaze. Rođen je 1992. u izbjegličkom kampu Al Shati, koji je prvi put napustio sa 27 godina. U SAD-u je završio magistarske studije. Zahvaljujući američkom državljanstvu najmlađeg sina, Mosab Abu Toha i njegova porodica napustili su Gazu krajem prošle godine i prešli u Egipat, da bi se nedavno preselili u SAD, gdje će na Univerzitetu Syracuse on od sljedeće školske godine predavati kreativno pisanje.

Cijela porodica Gazu je napustila iz drugog pokušaja. Prvi put je izraelska vojska na prelazu Rafah odvojila muškarce od žena i djece. Mosab Abu Toha je bio među muškarcima koji su zatočeni i mučeni. Pod pritiskom javnosti, i zahvaljujući pasošu njegovog sina, ubrzo je oslobođen. Početkom jula, tokom književnog festivala Bookstan u Sarajevu, promovirao je knjigu poezije "Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu" koja je na engleskom objavljena 2022., a sada je prevedena na naš jezik u izdanju Buybooka.

Na panelima je uglavnom pričao o Gazi, glasom punim bola i često sa suzama u očima. Zbog toga sam mu predložila da prošećemo gradom i usput pričamo, umjesto da sjednemo i razgovaramo. Naravno, razgovor je skrenuo ka ratovima – onom koji sam ja preživjela, a koji je počeo u godini kada se Mosab rodio, i onom koji se sada dešava u Gazi. Pričam mu o zgradama koje su bile spaljene i uništene pa nakon rata obnovljene, iako nismo vjerovali da ih je moguće obnoviti. U jednom trenutku Mosab sa tugom kaže da u Gazi nakon ovog rata obnova neće biti moguća jer je sve sravnjeno sa zemljom. U hladu ulaza u Vijećnicu, nekadašnju biblioteku zapaljenu u augustu 1992., jedno drugom pokazujemo ožiljke od gelera. Kao neki stari ratnici. I gorko se smijemo. "Živi smo", kažemo si prije nego što nastavljamo šetnju.

Prošlo je šest mjeseci otkako ste napustili Gazu. Kao da od tamo pristiže sve manje informacija jer je sve manje novinara, ljudi nemaju pristup struji i internetu, umorni su, generalno je sve teže. Vi ste svaki dan u kontaktu sa prijateljima i širom porodicom. Šta vam oni govore o stanju u Gazi?

Govore da im trebaju hrana, voda, čak i odjeća... Moja sestra ima bebu koja je bila stara dva mjeseca kada je rat počeo i od tada se bori da za nju nabavi odjeću. Morao sam kontaktirati različite prijatelje kako bih osigurao odjeću za svoju nećakinju, koja sada ima 11 mjeseci. Dakle, ljudi se bore za život. Mislim, to ne znači da se nismo borili i prije 7. oktobra. Bilo je mnogo borbi. Recimo, ne sjećam se kada sam zadnji put pritisnuo dugme da upalim ili ugasim svjetlo, jer nam je Izrael kontrolisao struju. Trenutno se ljudi svaki dan bore da dobiju vodu, da nabave hljeb, hranu... Posljednji put su svježe povrće i voće u sjevernoj Gazi imali prije devet mjeseci. Jedina stvar na koju se oslanjaju je konzervirana hrana kao dio humanitarne pomoći koja se ispuštala iz aviona, ali ni to se više ne dešava najmanje tri mjeseca. Ljudi samo žele da se ovo završi. Mnogi koji su protjerani ili koji su morali napustiti sjevernu Gazu i otići na jug, kako im je Izrael naredio, zažalili su zbog toga. Sada žele da se vrate na sjever, gdje ima manje hrane, ali žele biti oko svojih kuća.

 

Geste podrške u SAD-u

Neki, poput vas, uspijevaju izaći iz Gaze. Koliko je to teško? Da li se zna koliko je ljudi do sada uspjelo izaći?

Prema posljednjim dostupnim statistikama egipatskih vlasti, najmanje 120.000 ljudi napustilo je Gazu između lanjskog 7. oktobra i kraja maja ove godine. Egipatske vlasti imaju te podatke jer su svi oni prešli njihovu granicu. Neki su imali međunarodne pasoše, kao moj sin, na primjer. Dakle, ja sam prijavio za evakuaciju svog najmlađeg sina, a s njim smo izašli i mi kao njegovi roditelji, zajedno sa njegovom braćom i sestrama. Takvih je možda nekoliko stotina slučajeva. Dio su pacijenti koji su morali izaći zbog liječenja, recimo onkološki ili neke teško ranjene osobe, uglavnom žene ili djeca. Mladim muškarcima je veoma teško izaći, čak i ako imaju amputirane udove ili povrede na glavi, jer im Izrael to ne dozvoljava. Najveći dio čine ljudi koji su morali da plate za izlazak. Plaća se egipatskoj privatnoj kompaniji, a ta vrsta usluga je legalizovana u Egiptu. Ljudi plaćaju 5.000 dolara za odraslu osobu i 2.500 za djecu. Neki su morali da plate oko 10.000 dolara po osobi ili više.

Šta ih čeka u Egiptu? Mogu li početi život, regulisati status, boravak?

Kada stignete u Egipat, odgovorni ste za sebe. Morate sami iznajmiti stan, snaći se za hranu, zdravstveno osiguranje. Ne možete otvoriti bankovni račun, a viza važi samo mjesec dana i može se produžiti za još 45 dana – duži ostanak smatra se prekršajem i mora se platiti kazna. Kada ljudi jednom izađu iz Egipta, ne mogu ponovo ući jer imaju vize za samo jedan ulazak. Ipak, neki pokušavaju započeti novi život u Egiptu. Ali zaista je teško, čak i Egipćanima. Egipatski narod je zaista velikodušan, gostoljubiv i prijateljski nastrojen prema palestinskom narodu, posebno iz Pojasa Gaze, jer znaju šta Gaza znači. Iako sami teško žive, voljni su pružiti ruku palestinskim izbjeglicama koje su napustile Gazu.

Vi i porodica preselili ste se u SAD. Kako izgleda vaš život danas?

Ovo je prvi put u mom životu da napuštam Gazu zbog rata i, srećom, mogao sam to uraditi bez plaćanja. Gazu sam napustio u decembru 2023., nakon kidnapovanja i zatočeništva. Nakon Egipta preselili smo se u SAD. Ali, to nije bio plan. Mislio sam da ću ostati u Egiptu nekoliko sedmica i da ću nakon toga moći da se vratim i da budem sa svojim ocem, majkom, braćom i sestrama i njihovom djecom. Isto je mislila moja supruga, čija je porodica također još uvijek u Gazi. Nisam mislio da ću da se selim u SAD. Nije to lak potez. No, ponuđen mi je ugovor sa Univerzitetom u Syracuseu.

I prije ste odlazili u Ameriku, tako da ste upoznati sa životom ondje. Otkako je počela ofenziva na Gazu ponekad mi se čini da se cijeli svijet počeo mijenjati, kao da su ljudi iz opkoljene Gaze pokrenuli svijet koji sada glasno traži promjene. U Americi još traju protesti na kojima se zahtijevaju promjene, mir, prekid naoružanja Izraela... Da li i vi to primjećujete?

Dok sam još bio u Gazi primijetio sam rastuću podršku palestinskom narodu. Pokret solidarnosti zaista raste. Na primjer, moj izdavač, City Lights u San Francisku, stavio je moju knjigu, uz sliku, na posebno mjesto u prodavnicama, pozivajući ljude da čitaju moje pjesme. Dva mjeseca su nudili besplatnu digitalnu kopiju knjige i bilo je oko 10.000 preuzimanja. Ovaj gest podrške, ne pojedinca, već izdavača u SAD-u, zaista je sjajan i pozitivan znak. Vidjeti ogroman broj studenata na velikim univerzitetima kao što su Harvard i Columbia, Stanford i Yale i, naravno, u cijeloj Evropi, kako se bore u ime palestinskog naroda, daje mi puno nade. Jer to radi generacija koja ima između 18 i 25 godina, ljudi koji će možda biti vođe naredne generacije. Više puta sam rekao da mi nemamo vojsku u Palestini, vojsku imaju Izraelci koji imaju i punu podršku američke administracije i većine evropskih vlada. Ali, za nas su ti slobodni ljudi svijeta palestinska vojska, oni koji će nam pomoći da vratimo svoju slobodu i da živimo slobodno na svojoj zemlji.

Za vas poezija i umjetnost, kultura općenito, ostaju glavni način borbe. Poeziju pišete godinama i sada poezijom opisujete genocid. Često se ljudi u teškim vremenima okrenu umjetnosti, nerijetko baš poeziji. Koja je snaga poezije u borbi za život?

Pjesnik piše hroniku svega što se dešava oko njega. Pjesnik radi i posao reportera, fotografa, možda i historičara. Razlika između pjesnika i novinara i fotografa ili hroničara u različitim oblastima je ta da pjesnik dokumentira incident, iskustvo, uz emocionalnu težinu toga. Dakle, pjesnik može pisati o genocidu, može da opiše šta je vidio u kafiću, ljude koji stoje u redu za hljeb, može da nam kaže o ljudima koji su bili na tim mjestima, nešto radili prije nego što su ubijeni, a može nam reći i šta su nosili i koji su im bili snovi. Posao novinara je možda da opiše šta se dogodilo, a pjesnika da piše o onome šta se dogodilo, ali i šta se dešavalo prije i šta se dešavalo poslije i kako se sam pjesnik osjećao zbog toga. Pjesnik nije kamera. Nije čak ni pripovjedač. Ne pričam ti priču. Ne, ja ti pričam priču i prenosim osjećanja koja sam imao. Ponekad pisanje olakša težinu slika iz podsvijesti. I sve što je u vašoj podsvijesti bilo je dio vas zbog onoga što ste vidjeli, zbog onoga što ste čuli od drugih i zbog čega se bojite. Pisao sam pjesme o tome šta bi se dogodilo da sam ostao na prozoru kada je na ulici bio vazdušni napad. Jer poezija nije u tome da kažem: oh, stajao sam tamo i onda otišao u kuhinju, a vani je bio vazdušni napad. Poezija govori šta bi se desilo da sam još uvijek tamo. Dakle, ona je ponovno proživljavanje trenutka u njegovim najgorim scenarijima.

Napuštanje Gaze, odlazak u Egipat, preseljenje u SAD – kako je sve to uticalo na vašu poeziju?

Ne mislim da sam ikada napustio Gazu. Dakle, istina je da me kidnapovala vojska, da sam deset dana nakon toga otišao u Egipat i da sam nedavno stigao u SAD sa ženom i djecom. Ali nikada nisam osjetio da sam napustio Gazu, jer sam dio Gaze koja je utisnuta u moj um, u moju dušu i u moje srce. Stalno pratim vijesti, u kontaktu sam sa porodicom u Gazi, sa prijateljima. Vidim imena toliko naselja koja su bombardovana, prijatelja koji su ubijeni ili nestali, bilo zato što su kidnapovani iz školskih skloništa ili bolnica. Tako da sam dio situacije u Gazi, iako sam sada hiljadama kilometara daleko. Kako će to uticati na mene, mislim da će budućnost reći. Još uvijek pišem kao da sam u Gazi jer gledam video zapise koji od tamo dolaze, gledam slike i osjećam se kao da sam još tamo. Ponekad se vraćam na slike koje sam napravio dok sam bio u Gazi, videa masakra kojima sam prisustvovao, i tu sam zaglavio. A problem je što se to i dalje dešava. Dokle god traje ovaj genocid, ne mogu se zamisliti daleko od njega.

 

Prema posljednjim statistikama egipatskih vlasti, najmanje 120.000 ljudi napustilo je Gazu između lanjskog 7. oktobra i kraja maja ove godine. Najveći broj njih morao je da plati. No, egipatski narod je zaista velikodušan, gostoljubiv i prijateljski nastrojen

Zamišljam aerodrom

Uskoro ćete stati pred američke studente kojima ćete predavati. Čemu ćete ih učiti?

Dakle, ja sam pjesnik, a predavat ću u programu kreativnog pisanja. Neću učiti ljude o čemu da pišu jer svaka osoba dolazi iz različite sredine. Ali, imati na stranici obje ove komponente, iskustvo i emociju, moj je prioritet kao pjesnika. I kreiranje slika koje čitaoca dovode u vaš um. Tako da im neću držati predavanja o Gazi i Palestini, jer sve je u mojim pjesmama i esejima, kao i u djelima drugih umjetnika, fotoreportera i reportera u Gazi i van nje. Ali ja razmišljam kroz poeziju, mogu da komuniciram sa svojim učenicima šta je poezija, šta je iskustvo.

Šta želite da mi, ostatak svijeta, naučimo od Gaze, od Palestine, od vas?

Ne znam kako da se izrazim, ali ovaj svijet nije zasnovan na pravdi ili milosti. Zasnovan je na snazi, nažalost. Palestinski narod pati najmanje 60 do 70 godina. I još uvijek ima ljudi koji ne shvataju da ova patnja nije rođena 7. oktobra. Izgleda kao da su zaglavili u videima od 7. oktobra. Kao da nikada ranije nisu ništa vidjeli. Čak su isključili televizore, te su video zapise sačuvali na svojim telefonima i nastavljaju da im se vraćaju. Kada im kažete koliko je hiljada djece ubijeno nakon tog dana, oni vas ne slušaju... Ako razgovaram sa međunarodnom publikom, ohrabrujem sve da pišu dnevnike o tome šta gledaju na televiziji ili šta čuju od palestinskog naroda, da to dokumentuju i da razmišljaju o tim stvarima jer se ovaj masakr, ovaj genocid, ne dešava samo palestinskom narodu, već i gledaocima širom svijeta koji gledaju to nasilje. Dakle, ne samo da Palestinci imaju dužnost da pišu i dijele ono što proživljavaju, već i šira međunarodna zajednica.

Sve se mora završiti, pa i ovaj užas. Da li vidite kraj i kakav? I kako izgleda Gaza u vašim snovima, ona kojoj biste se vratili? Gaza bez genocida, bez krvi na ulicama?

Ne vidim kraj jer će se ovo dešavati sve dok Izrael nastavlja svoju politiku širenja naselja, pa i njihovog pripajanja. Mislim da rješenje palestinskog slučaja ne postoji sve dok SAD, najveća sila na svijetu, nastavlja financirati Izrael i obezbjeđivati mu sve više oružja, uz šutnju većine evropskih vlada o palestinskim patnjama. Možda će za 20 godina, kada mlada generacija dođe na vlast, biti nekih promjena.

Iako sam rođen u Gazi, grad moje porodice je Jafa. Ali da, Gazu poznajem više nego bilo koje drugo mjesto u Palestini. Ako bih sanjao grad u kojem bih živio, to bi bila Jafa, a zatim Gaza. No, ta dva grada su dosta slična, oba su na plaži. Kada zamišljam mirnu Gazu, vidim grad pun stabala maslina i naranči, pun farmi jagoda, sa mnogo turista koji posjećuju plažu... Vidim čamce i brodove koji dolaze iz Grčke ili sa Kipra. Zamišljam da se različiti jezici miješaju na plaži, nešto što u životu nisam čuo u Gazi jer je pod opsadom, pod okupacijom. Zamišljam nebodere, citruse, maslinike... Uh, zamišljam i aerodrom jer nikada nisam vidio aerodrom u Gazi. Prvi sam je put napustio 2019. Imao sam 27 godina i tada sam prvi put putovao u životu. Aerodrom zamišljam i za druge, moje prijatelje, od kojih neki imaju 35 ili 40 godina i nikada nisu izašli iz Gaze. Ne zato što ne vole da putuju, nego zato što ne mogu. Gaza je nekada imala aerodrom, ali samo dvije godine, a onda ga je Izrael bombardovao.

Veoma je bolno biti stanovnik Gaze. Ne radi se samo o ratu, o genocidu. Ako ste rođeni u mjestu koje nema aerodrom ili luku, ako vaši zemljaci ne kontrolišu granični prijelaz preko kojeg biste mogli otići, a vaša kuća može biti bombardovana u bilo koje vrijeme... Ponekad kada dobijem poklon od prijatelja, pitam se da li bi ta poklonjena stvar izdržala u Gazi nekoliko godina prije nego što kuća bude bombardovana. Uvijek razmišljam koje je najsigurnije mjesto za te stvari. Ako dobijem knjigu koju mi je potpisao prijatelj, moje prvo pitanje je gdje da je ostavim. Čak sam napisao pjesmu o tome. Nakon što sam dobio knjigu od svoje prijateljice i profesorice Mary Karr, pitao sam je da li misli da bi njena knjiga bila sigurna u mojoj kući. I kada nam kuća nije bila bombardovana, imao sam osjećaj da bi bilo mučenje za bilo šta da ponesem sa sobom u Gazu. To je nešto poput smrtne kazne za sve što ponesem u Gazu iz vanjskog svijeta.