Prijedlog novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama HDZ-ova vlast predstavila je kao pokušaj uvođenja reda na obalnom pojasu i zaštite prava građana na slobodan pristup plažama, iako je kristalno jasno da je njegova intencija dijametralno suprotna. U pitanju je zakon kojim bi se trebala realizirati posljednja faza prvobitne akumulacije kapitala, odnosno privatizacije jedinih preostalih društvenih resursa, a sročen je tako da se svaka njegova odredba može tumačiti ovako i onako, što je prokušani recept za sve moguće malverzacije, privatizacije i devastacije.
Da bi se čovjek uvjerio da je tome tako ne treba imati naročito bujnu maštu; dovoljno je pogledati kakvo je stanje na terenu u drugim zemljama čija se ekonomija u većoj ili manjoj mjeri temelji na turizmu, a koje spadaju u zemlje takozvanog razvijenog kapitalizma. Zatim je dovoljno pogledati njihove zakonodavne okvire pa ustanoviti da su svi nalik kao jaje jajetu i jedan drugome i svi zajedno onome koji je HDZ-ova vlast predložila unatoč tome, ili baš zato što su za posljedicu imali posvemašnju privatizaciju obale u svakoj od tih zemalja.
Vizualni pristup, odnosno regulativa kojom se sprječava blokiranje otvorenog pogleda na more kategorija je koju većina zakonodavstava ne poznaje, izuzev nekoliko lokalnih slučajeva u talijanskoj Pugliji, u Španjolskoj, Nizozemskoj i Izraelu
Kada je u pitanju privatizacija plaža, o čemu se najviše govorilo u recentnim raspravama, jedan od jezivijih primjera onaj je susjedne nam Italije. Tamo se praksa dodjeljivanja koncesija privatnicima provodi već čitavo stoljeće, a otvaranje priobalnih klubova i resorta eksplodiralo je u vrijeme ekonomskog buma nakon Drugog svjetskog rata. Iako su u početku koncesije uglavnom davane lokalnim obiteljima u svrhu bavljenja ribarstvom, većina tih koncesija danas je u podnajmu kompanija koje se bave turizmom. Budući da su vlasnici desetljećima jedne te iste obitelji, tamošnji parlament prošlog je ljeta donio zakon prema kojemu će se tržište koncesija otvoriti kako bi se uskladilo s regulativom Evropske unije o konkurentnosti. Jedan od razloga je i suzbijanje utaje poreza i drugih kriminalnih aktivnosti, primjerice onih kakve se provode u Calabriji gdje plažama, pretpostavlja se, u stvarnosti upravlja mafijaška organizacija 'Ndrangheta.
Italija od oko 12 tisuća postojećih koncesija na plaže uprihodi mizernih 100 milijuna eura godišnje, a od 8.000 kilometara obalnog pojasa manje od polovice ima slobodan pristup, navodi ekološka organizacija Legambiente.
U regijama Emilia Romagna, Campania i Liguria udio privatiziranih plaža penje se i do 70 posto, a rekorder je gradić Gatteo u sjevernoj regiji Emilia Romagna gdje privatnici upravljaju sa 100 posto plaža na teritoriju te općine.
Na plažama pod koncesijom naplaćuje se ulaz od minimalno nekoliko eura, dok 83 eura košta dnevna ulaznica za plažu u sklopu resorta Eco del Mare u Lericiju na sjeveru Talijanske rivijere. Kupači koji plate ulaznicu do plaže se spuštaju privatnim liftom i dobivaju identifikacijsku narukvicu, a na raspolaganju su im i usluge masera, frizera i fizioterapeuta. Najskuplji upad na plažu onaj je Alassija na sjeveru zemlje, gdje cjelodnevno izležavanje na luksuznoj ležaljci u špici sezone može dosegnuti i do 380 eura.
U Francuskoj, kao i u većini drugih zemalja, izrijekom se zakonom zabranjuje privatizacija obale, još od sredine 19. stoljeća, dok je 1980-ih godina u zakonodavstvo uveden i koncept slobodnog i besplatnog pristupa plažama. Ipak, kao i u slučaju novog hrvatskog zakona, i onaj francuski sadrži brojne iznimke, a otkad je 2006. godine Zakon o obalnom području dopunjen, izdane su koncesije na više od 1.500 plaža. Iako je te godine doneseno i pravilo da samo 20 posto obalnog pojasa smije biti pod koncesijama privatnih firmi, u stvarnosti je taj udio znatno veći, pa je praktički cijela Azurna obala nedostupna ljudima koji ne mogu platiti ležaljke čija cijena doseže i 85 eura. Jedan od eklatantnijih primjera onaj je iz 2015. godine, kada su lokalne vlasti donijele odluku da će se plaža La Mirandole u blizini Cannesa potpuno zatvarati za javnost svaki put kada u svojoj obližnjoj vili budu boravili saudijski kralj Salman i njegova svita od 500-njak ljudi.
I Grčka u svome ustavu ima odredbu prema kojoj se obala smatra javnim dobrom, a građani imaju pravo slobodnog pristupa. Unatoč tome od 1980-ih godina zakoni se sustavno krše zahvaljujući "rupama" i podmićivanju lokalnih vlasti. Slično kao i hrvatski zakoni i propisi, i oni grčki detaljno se bave širinama koridora između suncobrana, udaljenostima ležaljki od mora, udjelom pokrivenosti plaže rekvizitima, veličinom ugostiteljskih objekata i brojem decibela koji se iz njih smiju emitirati, no ta su pravila mrtvo slovo na papiru.
Komparativna analiza pokazala je da "u većini zakonodavstava pristup plažama osoba s invaliditetom još uvijek nije standard u upravljanju obalnim pojasom", unatoč tome što oko 15 posto globalne populacije ima neki oblik invaliditeta
Možda najgori slučaj na Mediteranu onaj je Libanona, države čijih je 80 posto od 220 kilometara obalnog pojasa privatizirano. Resorti su u Libanonu počeli nicati kao gljive poslije kiše u vrijeme građanskog rata od 1975. do 1990., pa je proces privatizacije sada praktički ireverzibilan. Potkraj 2019. godine u Bejrutu se bezuspješno protestiralo protiv ograđivanja jedine preostale javne plaže ispred hotela Lancaster Eden Bay, nakon čega je taj grad i službeno postao "jedini mediteranski grad bez slobodnog pristupa plaži".
To su samo neki od mnogobrojnih primjera horora kakvi se događaju po mediteranskim zemljama s istim ili vrlo sličnim zakonodavnim okvirima kakav se uvodi u Hrvatskoj. Ova tematika na sistematičniji je pak način obrađena u jednom od rijetkih znanstvenih radova koji se njome bave, a koji su 2022. godine objavile Rachelle Alterman i Cygal Pellach s Arhitektonskog fakulteta u izraelskoj Haifi.
Istraživanje pod nazivom "Pristup plažama, pravo vlasništva i pitanje društvene distribucije: višenacionalna pravna perspektiva petnaest država" objavljeno je u stručnom časopisu Sustainability. Autorice su provele komparativnu analizu 15 "razvijenih zemalja" od kojih je većina pristupila jednom ili dvama međunarodnim dokumentima kojima se regulira upravljanje obalnim pojasom. U obzir su uzeta četiri oblika pristupa plažama – horizontalni, vertikalni, pristup otvorenom pogledu i pristup osoba s invaliditetom.
U uvodnom dijelu istraživanja autorice navode da oko 40 posto globalne populacije danas živi unutar pojasa od 100 kilometara od obale mora, dok korijeni pravne definicije pojma javnog dobra sežu u razdoblje bizantskog cara Justinijana, odnosno u rimsko običajno pravo iz 6. stoljeća.
Međunarodni pravni okvir koji uzimaju u obzir sastoji se od Barcelonske konvencije za zaštitu Mediterana Evropske unije i protokola o njezinoj implementaciji, te jednog normativnog teksta nižeg ranga od zakona (soft law).
Koncept "integriranog upravljanja obalnim pojasom" prvi se put u međunarodnom pravu pojavljuje 2008. godine upravo u okviru Barcelonske konvencije. Trebao bi se aplicirati na sve zemlje mediteranskog bazena, a konvenciju i njezine protokole dosad je potpisalo 22 država i Evropska unija. Potpisnice su se time obavezale poduzeti sve mjere u cilju zaštite morskog okoliša i prirodnih resursa Mediterana promoviranjem održivog razvoja. Sve članice Unije kojima se to istraživanje bavi potpisnice su Barcelonske konvencije.
Rachelle Alterman (Foto: technion.ac.il)
"Soft law" dokument na koji se istraživanje referira odnosi se pak na preporuku Evropskog parlamenta iz 2002. o "integriranom upravljanju obalnim pojasom u Evropi", koja bi se također trebala provoditi u svim članicama Evropske unije. U istraživanje je uključeno i pet država koje nisu članice EU-a, a to su SAD, Velika Britanija, Australija, Turska i Izrael.
Sveukupno, 13 od 15 država uključenih u istraživanje potpadaju pod barem jedan od dva navedena dokumenta, jedina uopće koja problematiziraju slobodan pristup obalnom pojasu, iako bez konkretnih kriterija. No nijedan, navode autorice, nema nikakvog direktnog pravnog utjecaja u nacionalnim zakonodavstvima, čak ni mediteranskih zemalja. Drugim riječima, te ih zemlje prilikom donošenja vlastitih zakona praktički u potpunosti ignoriraju.
Među zemljama obuhvaćenima istraživanjem, najmanji obuhvat obalnog pojasa koji potpada pod koncept javnog dobra imaju Velika Britanija i pet američkih saveznih država s izlazom na more. Na tim područjima u javnoj je domeni samo pomorsko dobro koje je prekriveno morem, što znači da na takvim područjima, ukoliko su ona u privatnom vlasništvu, hodanje po plaži nije dozvoljeno čak ni u plićaku.
U sljedeću kategoriju spadaju neke savezne države Njemačke, Australija i preostale američke države s izlazom na more. U njima u javno dobro spada i takozvana "mokra plaža", koja je u ovisnosti od plime i oseke ponekad prekrivena morem. Jedna njemačka savezna država, Izrael, Italija, Malta, Nizozemska, Danska, Francuska i Slovenija javnim dobrom smatraju i "suhu plažu", čija se širina razlikuje od države do države, dok se u Grčkoj, Portugalu i Turskoj taj pojas prostire i preko "pješčanih dina'", u Grčkoj do 50 metara od ruba najveće plime. "Najdarežljivija" legislativa u smislu veličine priobalnog prostora kojemu je omogućen slobodan pristup ona je Španjolske. Španjolska, uz Sloveniju, spada među rijetke države koje su u recentnije vrijeme povećavale obuhvat obalnog pojasa, no to je nije spasilo od urbanističko-građevinske devastacije rijetko viđene u Evropi. Štoviše, primjeri Španjolske i Grčke možda i najzornije ilustriraju kako relativno socijalno osviještena regulativa upravljanja pomorskim dobrom u jednom aspektu – u ovom slučaju slobodnom pristupu plažama – ne znači nužno da je isti takav pristup primijenjen i kada je u pitanju gradnja u priobalnom pojasu.
Uz Australiju i Sjedinjene Države, najgori primjer onemogućavanja horizontalnog pristupa obali onaj je Malte, otočke države koja je koncept javnog dobra u zakonodavstvo uvela tek 2016. godine, nakon što je praktički cijela obala već bila privatizirana. Kada su u pitanju morske luke, istraživanje navodi primjer one u Marseilleu. Luka obuhvaća golem dio urbanog obalnog pojasa, no pristupiti mu se može jedino kroz šoping centar izgrađen na njezinom rubu.
Takozvani vertikalni pristup obali, odnosno pristup kopnom iz smjera okomitog na obalu, uglavnom se regulira takozvanim "pravom na lutanje", koje omogućava prolaženje velikim privatnim posjedima u cilju rekreacije. Vizualni pristup, odnosno regulativa kojom se sprječava blokiranje otvorenog pogleda na more kategorija je koju većina zakonodavstava ne poznaje, izuzev nekoliko lokalnih slučajeva u talijanskoj Pugliji, u Španjolskoj, Nizozemskoj i Izraelu. Slična je situacija i s pristupom plažama osoba s invaliditetom. Komparativna analiza pokazala je da "u većini zakonodavstava pristup plažama osoba s invaliditetom još uvijek nije standard u upravljanju obalnim pojasom", unatoč tome što oko 15 posto globalne populacije ima neki oblik invaliditeta.
