Laleh Khalili je iransko-američka profesorica Zaljevskih studija na Sveučilištu Exeter. Predano i entuzijastično istražuje povijest brodarstva i pomorstva, iz čega su proizašle knjige "Tetive rata i trgovine: brodarstvo i kapitalizam na Arapskom poluotoku" ("Sinews of War and Trade: Shipping and Capitalism in the Arabian Peninsula", Verso, 2020.) i "Korporalni život pomorstva" ("The Corporeal Life of Seafaring", Mack Books, 2023.). Trenutačno radi na dvije druge knjige, o povijesti moderne pomorske logistike iz perspektive globalnog juga i istraživačkom projektu o životu nafte i ugljikovodika nakon njihove nacionalizacije.
Putovali ste teretnjacima, posjećivali luke i intervjuirali brojne pomorce dok ste pisali knjigu "Tetive rata i trgovine". Kako se to istraživanje nastavlja s "Korporalnim životom pomorstva", što vas je potaknulo da analizirate tjelesne aspekte pomorskog posla?
Knjiga izlazi ove jeseni, a riječ je o poduljem eseju. Htjela sam pisati više o tjelesnom iskustvu pomorskog rada. Organizirana je u poglavlja koja se bave različitim dijelovima tijela, a svako od tih poglavlja sadrži malo etnografije, referenci na književna i znanstvena djela te razmišljanja koja povezuju dijelove tijela sa širim društvenim kontekstom. Pokušala sam pisati više o tome kako se vrlo tjelesni procesi u koje smo svi uključeni radom mogu smjestiti unutar šireg skupa društvenih odnosa i političkog života.
"Crna banda"
Postoji kritika marksističke teorije koja kaže da su tijelo i tjelesnost zanemarena tema marksističke analize. Slažete li se s time?
Marxa je doista zanimalo tijelo, kao i marksističke feministkinje, crne marksiste i kvir teoretičare. Oni se puno bave tijelom i drugačije od onog dijela mainstream marksističke teorije koji je više zainteresiran za apstrakciju rada. Mislim da u radu postoji i element magije koji se u današnjoj marksističkoj teoriji zanemaruje. Marx je to uvažio kada je govorio o fetišizaciji robe, o zgrušanom radnom vremenu i drugim takvim konceptima, o puno različitih procesa koje u biti naziva magijskim. Imala sam to na umu kada sam razmišljala o svijetu rada na moru, njegovom vrlo tjelesnom i ponekad vrlo magičnom dojmu.
Nit koja se provlači kroz vaš rad je analiza toga kako kapitalizam ide ruku pod ruku s rasističkim i rodnim hijerarhijama u pomorstvu. Kako to elaborirate u novoj knjizi?
Stvar s rasom je očita jer je hijerarhija rada na moru vrlo rasijalizirana, a događa se na fascinantne načine koji blisko preslikavaju procese kolonijalne i imperijalne eksploatacije i globalne asimetrije. Primjerice, procesi rasijalizacije Filipinaca kao najveće kategorije radnika na brodovima, koji imaju vrlo nepovoljne ugovore u odnosu na, recimo, hrvatske članove posade. Ali opet, Hrvati su često u nepovoljnim uvjetima u usporedbi s radnicima koji su izravno zaposleni u brodarskim kompanijama i koji su često državljani europskih zemalja u kojima se nalaze središta kompanija. Analiziram i povijesne prikaze rasizma u pomorstvu.
Postoji stalna napetost između nevjerojatnih profesionalnih vještina koje pomorci posjeduju i načina na koji su iskorištavani, patnje kojoj su podvrgnuti
Kada su opticaju bili parobrodi, ljude koji su radili u strojarnicama nazivalo se "crna banda". Tako ih se zvalo dijelom zbog toga što su bili prekriveni ugljenom prašinom, ali i zbog geografski determinističkih i rasnih stereotipa o ljudima iz Azije i Afrike. Svi su sjevernoeuropski brodari angažirali ljude iz Afrike, Južne Azije i arapskog svijeta za takav posao jer su smatrali da će bolje tolerirati vrućine. Međutim, u procesu istraživanja otkrila sam da su na brojnim britanskim brodovima oko 20 posto radnika u strojarnici bili Irci, u usporedbi sa samo 10 do 12 posto Iraca kao radnika na palubi. Dakle, rasna pripadnost očito je bila povezana sa smještanjem u imperijalnim hijerarhijama. Rasa ima vrlo zanimljivu, promjenjivu dinamiku u ovoj priči. Rod se više pojavljuje u prevalenciji muškaraca na brodovima, a u vezi s tim raspravljam o nekim elementima maskuliniteta u pomorstvu.
Bavite se i odnosima tijela pomoraca prema njihovoj okolini, moru, nebu i zvijezdama. Zašto to smatrate važnim?
Ono što me natjeralo da pišem o tjelesnom iskustvu rada bio je trenutak tijekom jednog putovanja kroz Adenski zaljev. Adenski zaljev je poznat po piratstvu pa je posada poduzela brojne mjere protiv piratstva čim je brod ušao u to područje. Zatvorili su otvore u donjem dijelu broda, izvukli bodljikavu žicu i visokotlačna crijeva kako bi odbili sve gusare koji bi se mogli popeti na brod. Od trenutka kada se približite Bab el Mandebu u Crvenom moru i dok prolazite kroz Adenski zaljev, imate i dodatne ljude na straži u kormilarnici broda. To su neki od najiskusnijih članova posade i bilo je nevjerojatno promatrati kako su mogli vidjeti dalje od dalekozora. Mislila sam da me zajebavaju, ali ne. Oči su im bile istrenirane na takav način da su mogle vidjeti daleko, prepoznavati objekte na velikim udaljenostima.
Ljudi koji dugo rade na poslovima koji zahtijevaju specifičan skup vještina mogu izvesti takvu magiju, nešto što mi obični smrtnici nenavikli na takav rad ne možemo. Druga stvar je bila ta da skup vještina koji je povezan s ekstremno tjelesnim pomorstvom sve više zamjenjuju strojevi i tehnologija. Sposobnost čitanja zvijezda sada je u velikoj mjeri odsutna u europskoj obuci pomoraca. Oni mogu čitati radar, GPS, satelitske informacije itd. Filipinski pomorci još uvijek su obučeni da mogu čitati zvijezde, a ta vještina je nešto čime su se oni koje sam upoznala jako ponosili, smatrali su da ih razlikuje od ostalih pomoraca.
Oprezni ste kada govorite o izgubljenim vještinama, svjesni opasnosti nostalgije?
Naravno, moramo kritički promišljati sve razine realnosti tehnoloških transformacija, ali i nostalgije za prošlim vremenom koja možda nema veze sa stvarnošću prošlog vremena. Filipini ovise o doznakama pomoraca, oko pet posto svih filipinskih radnika su pomorci. Rusija, Kina i Indija pokušavaju ih sustići u pružanju radne snage u pomorstvu, pa moramo u tom svjetlu razmisliti o razlogu zašto Filipinci još uvijek znaju čitati zvijezde, staviti to u odnos prema onome što ih razlikuje od konkurencije. Dakle, iza toga stoji motiv profita, iako je istovremeno i vještina kojom se pomorci ponose.
Afrički pomorci su vrlo mali postotak svjetskih pomoraca, ali nesrazmjerno se pojavljuju na brodovima koji su napušteni na moru, što također govori o rasnoj distribuciji pomorskog rada. A onda imate brodove gladi – pomislili biste da su u današnje vrijeme nestali, ali nisu
Jedan aspekt pomorskog rada koji se gorko tjelesno ćuti je taj kada radnici ne dobiju plaću, kada ih ostave na brodovima da gladuju, što se događa često. U tome su pomorci dodatno iskorištavani i deprivirani. I to je značajan dio priče koju želite ispričati?
Puno pišem o brodovima gladi i napuštenim pomorcima. Afrički pomorci su vrlo mali postotak svjetskih pomoraca, ali nesrazmjerno se pojavljuju na brodovima koji su napušteni na moru, što također govori nešto o rasnoj distribuciji pomorskog rada. A onda imate brodove gladi – pomislili biste da su u današnje vrijeme nestali, ali nisu. Proračuni za hranu jedna su od prvih stvari koje brodovlasnici smanjuju kada režu troškove. Postoji stalna napetost između nevjerojatnih profesionalnih vještina koje pomorci posjeduju i načina na koji su iskorištavani, patnje kojoj su podvrgnuti. Napetost se javlja i u tome kako ispričati priču o pomorcu: govorimo li samo o iskorištavanju i neimaštini ili i o nevjerojatnom poslu koji rade, o njihovom znanju i ponosu?
To podsjeća na ulomak iz "Tetiva rata i trgovine", kada opisujete ljepotu luka, sjaj čelika i svjetlucanje mora. Prizor veličanstven, dirljiv. Paralelno bespoštedno razotkrivate ta mjesta kao prostore užasne eksploatacije. Uspijevate jako dobro istovremeno držati sve te stvari u napetosti, s čitateljske točke gledišta. Je li to teško postići dok pišete, o čemu treba voditi računa?
Puno vam hvala što ste primijetili da ove stvari držim u napetosti. Zaista je važno prikazati iskorištavanje na brodovima, koji su na neki način sotonistički mlinovi 21. stoljeća. Istovremeno je važno priznati da se ideologija u vezi tih mjesta jednim dijelom stvara putem estetske ugode, jer ona apeliraju na naš osjećaj za tehnološki uzvišeno. Ljudsko inženjerstvo izaziva strahopoštovanje. Svatko tko se ukrca u avion i leti ili na masivni brod i plovi, mora biti zadivljen činjenicom da se taj behemot ne sruši s neba ili ne potone u more.
Zapanjujuće je, ali nemojmo zaboraviti da može postojati fašistički impuls iza slavljenja masivnog, lijepog, estetski ugodnog inženjerstva, ako se ne prizna rad uložen u njegovo stvaranje. Određeni stupanj poniznosti, za koji se nadam da ga imam, omogućuje čovjeku da se neprestano preispituje koliko daleko ide u razmišljanjima. Kada osjetite da valorizirate ili poetski proizvodite hagiografiju luka i strojarstva, morate se na trenutak odmaknuti i zapitati po kojoj su cijeni te infrastrukture stvorene i po kojoj cijeni svakodnevno funkcioniraju.
Uloga osiguranja u ratovima
Trenutno radite na istraživačkom projektu o postživotima nafte i ugljikovodika nakon njihove nacionalizacije. Recite nam nešto više o tome?
Postoji prekrasna knjiga povjesničara Christophera R. W. Dietricha "Naftna revolucija", a jedna od stvari koje ondje navodi bila mi je nevjerojatno inspirativna: na početku piše da je nacionalizacija nafte 1970-ih bila najveći mirnodopski transfer bogatstva u povijesti čovječanstva. Bio je to prijenos bogatstva iz kompanija koje su uglavnom bile smještene u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u u zemlje globalnog juga, posebno Bliskog istoka, iako su i Venezuela i Nigerija bile važne. Puno stvari koje su se od tada dogodile bile su odgovor na taj proces. Na primjer, veliki porast proizvodnje petrokemije i plastike. Budući da rezerve nafte više nisu bile u vlasništvu kompanija poput Shella i Exxona, one su u svom poslovanju postale orijentirane na proizvodnju fosilnih proizvoda s dodanom vrijednošću. Kupuju jeftinu naftu s ovih prostora i pretvaraju je u skupe proizvode s dodanom vrijednošću. Druga stvar koja se događa je porast različitih financijskih instrumenata u trgovini naftom, naftnim derivatima i sličnim stvarima. To je ono što danas određuje cijenu nafte, a odluke o određivanju cijena donose trgovci na globalnom sjeveru. To je oblik povrata bogatstva koji se događa nakon nacionalizacije. Postoje i brojne druge promjene koje pokušavam istražiti u sklopu ovog projekta.
U "Tetivama rata i trgovine" pisali ste i o velikim promjenama u financiranju i pomorskim rutama tijekom desetljeća. Primjerice, prije financijskog kolapsa 2008. među 15 najvećih pomorskih zajmodavaca nije bilo nijedne kineske tvrtke. Nakon 2008. to se drastično promijenilo. Koje ste promjene primijetili od početka rusko-ukrajinskog rata?
Jedan od najvažnijih elemenata koji u novije vrijeme oblikuje rute i financije u brodarstvu bilo je pitanje žele li SAD i njegovi saveznici nametnuti sankcije određenoj zemlji ili ne. Drugi element su mehanizmi financija i osiguranja koji discipliniraju proces. Primjerice, dok je trajao iransko-irački rat, stope osiguranja za brodove koji su dizali naftu u Zaljevu utjecale su na luke u kojima se to događalo. A američka zastava kuvajtskih brodova u biti je jamčila njihovu sigurnost i učinila SAD neprijavljenom ratnom stranom. Otkrivamo da je osiguranje stvarno značajno u ruskom ratu protiv Ukrajine. Primjerice, pritisci oko brodarskih tvrtki koje prevoze žito iz Ukrajine koji proizlaze iz povećanja stopa osiguranja mogu se ublažiti političkom intervencijom europskih i američkih država, dok je dostava nafte kroz Bospor pod ruskom zastavom postala gotovo nemoguća. I tako se pojavljuju nove rute i novi načini prijevoza, brodovi pod različitim zastavama itd. Jer, naravno, funkcioniranje tržišta ovisi o određenom stupnju dostupnosti ilegalne ruske nafte.
Životi pomoraca tema su i nekih klasičnih književnih djela. U svom ste akademskom radu veoma inspirirani književnošću. Zašto se toliko oslanjate na književnost i kojim se djelima još uvijek vraćate?
Počela sam čitati kada sam imala tri godine. Volim čitati, nikada nisam prestala. Čitam sve, od poezije do detektivskih romana. Zapravo, nadam se da ću i napisati detektivski roman. Književnost pruža teksturu, osjećaj mjesta i vremena koji je puno privlačniji, koji vas sidri i tjera da razmišljate ekspanzivnije, velikodušnije. Mijenja smjer kretanja i stvara više načina razmišljanja i gledanja. Želim uvažiti i to da je akademski rad oblik pripovijedanja, još jedan žanr pričanja priče, a ne navodno neutralna ili objektivna znanstvena materija. Melvilleov "Moby Dick" i Travenov "Mrtvački brod" uvijek me obuzmu. Kada je riječ o nafti, vrlo su važni "Gradovi od soli" Abdula Rahmana Munifa. U posljednje vrijeme čitam mnogo romana o nafti iz Meksika i Nigerije, gdje nastaju neka od najuzbudljivijih književnih djela na tu temu.
