Godine između 1993. i 2004. udarne su u opusu Roberta Bolaña (1953. – 2004.). Devedesete, nakon rođenja sina, čileanski pjesnik počinje pisati prozu da bi više zarađivao. Godine 1993. objavljuje "La Pista de Hielo", 1996. "Nacističku književnost u Americi", 1998. "Divlje detektive" (Nagrada Rómulo Gallegos), 2000. "Čileanski nokturno", i 2004., posmrtno, "2666". Te su godine izravni sudar Bolaña s literaturom. Sve do Knausgårda i heksaloga "Moja borba" ništa se slično u književnosti neće ponoviti, ni po obimu i silini kojom je materijal ispisan, ni po strasti s kojom se biografija miješa s prozom. Kralj niskoplaćenih poslova u izbjeglištvu u Španjolskoj postati će genijalni smetlar, veličanstveni perač posuđa. A postmoderna će dobiti svog princa.
Unatrag godinu dana zagrebački izdavač popunjava prijevodne rupe iz tog Bolañova razdoblja. Prvo s "Amuletom", sada s "Udaljenom zvijezdom", nominalno "dodacima" "Divljih detektiva" i "Nacističke književnosti u Americi". Pisac to ovako objašnjava u prologu "Udaljene zvijezde": "U posljednjem poglavlju moga romana 'Nacistička književnost u Americi' ispričana je, možda suviše jezgrovito (na samo dvadesetak stranica), pripovijest o poručniku Ramirezu Hoffmanu, članu Čileanskog ratnog zrakoplovstva. Ovu priču ispričao mi je moj sunarodnjak Arturo B., veteran propalih latinoameričkih revolucija, a poslije neuspjeli afrički samoubojica, koji mojom verzijom nije bio zadovoljan".
Prve rečenice prologa, a već smo u korteksu, u leđnoj moždini Čileančeve proze. Bolaño razgovara sa svojim alter egom (Arturo B.), a svrgavanje Salvadora Allendea 1973. ispisuje se kroz biografiju imaginarnog čileanskog pjesnika i vojnog oficira Carlosa Wiedera, kojeg Arturo upoznaje kao Alberta Ruiz-Taglea na radionicama poezije. Na tom neočekivanom mjestu, radionicama za djecu koja žele pisati poeziju, ulazimo u utrobu puča latinoameričkog "jedanaestoga rujna".
Vojni udar protiv demokratski izabranog predsjednika Čilea najtraumatičniji je događaj dvadesetog stoljeća u Latinskoj Americi. Bolañova izmišljena biografija pjesnika, tajnog agenta i ubojice, neobično je originalan doprinos toj otvorenoj povijesnoj rani, ali možda, možda ipak u "Udaljenoj zvijezdi" i nije toliko riječ povijesti, koliko o literaturi: ne o povijesnom noir krimiću, koliko o njegovim viškovima i digresijama. Bolaño je dobar kada piše o tajanstvenom Carlosu Wiederu, a još je bolji kada skreće s "teme" i odlazi u, primjerice, ekskurs o generalu Crvene armije Ivanu Daniloviču Černjahovskom ("Žukov je bio briljantan i hladan, Konjev je bio težak čovjek, vjerojatno kurvin sin, Rokosovski je bio talentiran, a imao je i Žukova, dok je Vatutin bio dobar general, ali ništa bolji od njemačkih generala s kojima se sukobio, o Malinovskom bi se moglo reći gotovo isto, ukratko, nijedan se nije mogao usporediti s Černjahovskim").
Otkud jednom iznajmljivaču ležaljki na Costa Bravi dubinsko poznavanje visokog oficirskog kadra Crvene armije? Jedan je to od misterija Roberta Bolaña; ne konkretna digresija o Černjahovskom, već ta silna erudicija, znanje sakupljeno u predinternetsko doba. Danas, nakon gotovo dvadeset godina od smrti, teško se odlučiti između Bolañove mašte i erudicije. Tajna je izgleda negdje unutar tog spoja, u samom tom spoju.
