Dva mjeseca nakon početka vojnog napada Rusije na Ukrajinu predstavljaju sasvim dovoljan vremenski odmak za sagledavanje ovdašnjeg medijskog odnosa prema tom ratu. Makar u glavnim crtama, i po dominantnoj intonaciji. Uvid crpimo iz vodećih hrvatskih medija, onih televizijskih koji su dostupni jednako svima i tiskanih koji se ne čitaju isključivo u svom gradu, s njima pripadajućim portalima. Samostojećih je internetskih portala u tom krugu posve malo, ali svakako ćemo imati u vidu i njih.
Reakciju je spočetka diktiralo zaprepaštenje Putinovom odlukom da posegne za frontalnom te oružanom metodom razračunavanja s Kijevom te posredno Washingtonom. Polazišta su tako locirana negdje između straha od nuklearnog rata i moralnog refleksa pristajanja uz Ukrajinu kao neposrednu žrtvu. Nije zanemariv ni udio nelagode uslijed realne onemogućenosti da se otvoreno vojno stane uz napadnutu stranu bez izazivanja svjetskog rata.
Pored svega toga, i pokojeg motiva koji ćemo još razmotriti, zauzet je prema ratu pretežno navijački stav, što samo po sebi nije problem, ali jest loše to što je usput stradala mogućnost kvalitetne analitike. Jednostrano informiranje, bez prostora za izbor, ubrojeno je u račun. Na sceni je ostala nespornom samo činjenica pogubnog ruskog imperijalizma, baš kao da su ga ekskluzivno Rusi izumili, zajedno s prezirom spram ljudskih prava. Oni koji su otpočetka ukazivali na šarenije relacije u novijoj svjetskoj povijesti od tako crno-bijelih mahom su proglašeni korisnim idiotima Vladimira Putina.
Vremena su preteška, ujedno idealna za svaku vrstu političke špekulacije, pa histerično ucjenjivačko pravedništvo treba otresati s vrata odlučnije i efikasnije
Kako rat odmiče, a čini se da će još neko vrijeme potrajati, i to usuprot svakodnevnim najavama ruskog kraha, međutim, uvodni šok donekle ustupa mjesto obuhvatnijoj perspektivi. Postaje jasnije da nije nužno abolirati Putina i njegov ishitreni politički te vojni izbor, pa ni previdjeti ratne zločine koje čini ruska vojska, e da bi se situacija očitala uravnoteženo.
Od cinizma prema žrtvi ipak je gore samo nevjerodostojno ili tendenciozno kontekstualiziranje njezine muke. To hoće reći da smo, kad javno govorimo o ratu u Ukrajini, na neki način dužni odvagnuti sve relevantne uzroke ove tragedije, kao i izvjesne konsekvence ubuduće. No takvog je pristupa bilo dosad izrazito malo u Hrvatskoj, pa je glavnina medijskog iskaza olako počela nalikovati smotri idiota korisnih nekome drugom, od Putina jačem i utjecajnijem.
Nećemo ovom prilikom trošiti prostor na dokazivanje teze da je NATO, s Amerikom na čelu, taj koji presudno diktira sve ovakve zaplete, a i jedini je to u mogućnosti. Pažnju više odvlači nevoljkost samog uzimanja te pretpostavke u obzir. Stajalište koje to reprezentira je nedavno na jednom portalu artikulirano pozivom ili zaključkom da nemamo što propitivati ukrajinsku stranu u ovom ratu, ili bilo koju izvanjsku te lateralnu, dok Rusija ne izgubi rat. I tek onda ćemo imati pravo na tobože visokoparne diskusije o široj odgovornosti i demokraciji i sličnim temama koje u međuvremenu valjda treba suspendirati.
No mi smo takav rezon već jednom odbacili, naime, u ratu koji smo pretrpjeli ovdje prije tri desetljeća, a gdje su za tim posezali uglavnom oni koji su punu istinu radije zataškavali. Dapače, šutnja je valjala samo onima koji su provodili zločine i osiguravali ličnu materijalnu ili statusnu korist, dok nikad od toga ništa nije imala nijedna žrtva na ma kojoj strani.
Mimo svake bojazni da ćemo time imalo relativizirati krivnju Putinova režima ili stradanje Ukrajinaca, pa i Rusa, osvrnimo se ovdje malo na tu praksu u Hrvatskoj danas. Drukčije neće biti moguće formirati sliku o prevladavajućem stanju niti nadomak objektivno. Vremena su preteška, ujedno idealna za svaku vrstu političke špekulacije, pa histerično ucjenjivačko pravedništvo treba otresati s vrata odlučnije i efikasnije. Poslužit ćemo se kronološkim poretkom, ali samo za start ovog kratkog pregleda.
Reakciju je spočetka diktiralo zaprepaštenje Putinovom odlukom (Foto: Emica Elvedji/PIXSELL)
Prije nego što je ruska vojska službeno prešla granicu s Ukrajinom, tamo se već naveliko pucalo, i to godinama. Nije posebna tajna da su pojedini vojni elementi iz Rusije već bili na terenu, kao i američki tutori Kijeva, ali u Hrvatskoj to nije jako zanimljivo. Da jest, više bi se znalo o dokumentu ukrajinske vojske na koji se otpočetka poziva Moskva, planu ofenzive na Donbas. A ponešto i o slučajevima teroriziranja ruske manjine u toj ukrajinskoj regiji proteklih godina. Nema smisla ići predaleko u prošlost, inače bismo tematizirali ovdje Majdan, puč 2014. godine, itd.
Štoviše, s onu stranu te granice, nadovezali bismo se na prošlost kovanu u eri Gorbačova, zatim Jeljcina. Došli bismo do američke oklade na nestabilnost u odnosima s Rusijom, ali nećemo. Samo neka se zna, kad jednom Zapad odobri putni nalog za Jamesa Bonda da ukloni današnjeg svjetskog negativca broj jedan usred Kremlja, problem neće biti ni približno riješen. Dobar pokazatelj hrvatske nezainteresiranosti za integralni kontekst ovih događaja pak jesu zamjerke oko fašističke tj. nacističke ili, prema potrebi, komunističke pozadine rata.
Iz burne dinamike propagandnog nabacivanja etiketama mi smo izvukli najgore, a ono što nam je ostalo tiče se itekako ovdašnje suvremene političke klime. Putin je prema potrebi fašist, čak i onda kad se suprotstavlja imperijalizmu NATO-a, ili protokomunist, ali bez obzira na to što sam za ovaj rat optužuje, ni manje ni više, nego Lenjina. Sve to bez obzira na dokazanu njegovu suradnju s ekstremnom desnicom širom Europe. Ukrajina, s druge strane, cvjetnjak je demokracije čak i onda kad podržava vlastite neonacističke snage pod oružjem.
Odnos prema specijalnoj jedinici Azov, naslijeđu Stepana Bandere i pozdravu "Slava Ukrajini" odrađen je u ovdašnjim medijima sukladno prevladavajućem stavu prema domaćim novijim i starim fašistima. Sve je to stalo u kompleks pod znakom HOS-a i pozdrava "Za dom – spremni", jer je valjda lakše živjeti uz ideološki popust na tako drastičnu kompromitaciju.
Zatim smo svakodnevno gutali prijesne laži iz ipak jedinog preostalog propagandnog studija, nakon blokade ruskih izvora i njihovih podvala ili vjerodostojnih podataka koje nećemo imati priliku ni sagledati. Od prvog dana rata slušamo kako je Rusija pred općim i neopozivim bankrotom zbog sankcija, ali nikako da stigne takva ekonomska propast agresora, pa ni oprost kalkulantskom Zapadu u očima izmanipulirane Ukrajine.
Takoreći nitko od naših glavnih informatora ne primjećuje neobično forsiranje uvjerenja da je malne kompletna planeta svrstana kontra Putina, ako znamo da je riječ o svega jednoj trećini
Prvih tjedana je ključna riječ skore pobjede nad zlom neupitno bila rasputica, otapanje snijega i leda s pripadajućim blatom u kojem bi kardinalno zaglavila glomazna ruska mehanizacija. Došlo je i zahuktalo se proljeće, mada se pomjeranja na fronti nisu pokazala rezultatom takvih uzroka. Jedino što je svojski zaglibilo u ukrajinskoj bljuzgi su marketinške projekcije zapadnjačkih saveznika, a da Vladimir Putin još nije potrošio svoj potencijal niti konvencionalne vojne represije.
Nebrojeni primjeri sličnih podmetanja prošli su bez ikakve refleksije i otpora, lagano otvarajući nekritički prostor za nove. Britanski ministar obrane Ben Wallace je uoči samog napada objavio da ruska vojska pokreće mobilne krematorije za prikrivanje vlastitih gubitaka. Dokazne snimke za koje će se ustanoviti da to uopće nisu, poslužile su kasnije za nesmetano inzistiranje kako takva vozila služe i kremiranju ukrajinskih žrtava.
Hrvatski vodeći mediji gotovo da nisu propitivali te i srodne momente, nego samo katkad nekakav plin ili dron, te su odano nastavljali širiti neprovjerene vijesti u sve žešćem ritmu. Ako bi se neka od njih baš očito pokazala lažnom, i kao takva zaradila dopunu s totalnim obratom, samo se po istome modelu postupalo dalje. Jednom su to bile novosti o herojskim bakicama koje obnoć žustro potkradaju zavojevačev arsenal, drugi put o drugima koje otrovanim kolačima desetkuju njegovu živu silu. Ona drevna fraza kojom se konstatira da je prošla baka s kolačima, tako je u našim medijima bez distance zadobila posve novo značenje.
Ukrajinski borbeni zrakoplov i njegov pilot s kodnim imenom Duh Kijeva, koji je upravo hrpimice obarao neprijateljske letjelice, nestao je s radara bez objašnjenja i uvjerljivih snimaka koje bi uopće potvrdile njegovo dotadašnje postojanje. Tenk koji je pregazio civilno vozilo nalik onom crvenom fići u Osijeku 1991. godine, ispostavit će se, bio je ukrajinski.
Na sličan će se način slučajno otkriti da su Amerikanci ipak razvijali neke biološke laboratorije u Ukrajini. Nadalje, da su ukrajinski vojnici pucali u ruske zarobljenike. Također, da su branitelji Zmijskog otoka, čiju je junačku pogibiju po izvještaju Volodimira Zelenskog oplakao čitav svijet, nekako svejedno preživjeli, da bi uskoro bili oslobođeni u razmjeni zarobljenika.
Naravno, treba razumjeti reklamnu industriju koja producira takav materijal u okolnostima kakve proživljava ukrajinski narod i njegovo političko te vojno čelništvo. Ne treba, ili bar ne više tjedana nakon početka rata, podržavati i slijediti hrvatsku dominantnu interpretaciju stvarnih zbivanja. No da bi se artikuliralo nekakvo korektnije gledište, morali bi u javnom prostoru biti ravnomjernije zastupljeni komentatori s malo više političkog i stručnog integriteta. Takvima je uveden embargo, a na sceni su u napadno velikoj mjeri ostali brojni mediokriteti s reproduciranjem zadanog narativa. Osim njih, tu su i direktni suradnici NATO-a, poput tobože neovisnog tzv. Instituta za istraživanje hibridnih sukoba u Zagrebu.
Boris Buden, jedan od rijetkih heterodoksnih glasova (Foto: Jovica Drobnjak)
Oni ne isturaju pitanja o tome kako je npr. moguće da su Rusi, tako krvoločni kakvima ih vidimo, danima tolerirali mirne građanske prosvjede u okupiranom Hersonu, Melitopolju i Enerhodaru. S iskustvom navedenog rata koji smo doživjeli ovdje, probajmo zamisliti takav slučaj u bilo kojem od nekoć okupiranih gradova bilo koje postjugoslavenske državice.
Ne dovodi se u sumnju ni česta tvrdnja da su Rusi odnekud istjerani, premda joj u pravilu prethodi vijest da su se iz nekog razloga sami povukli. Nema propitivanja stalnih objava brojčane iscrpljenosti ruskog vojnog kadra i zaliha municije, ali koji nikako da se utrnu. Takoreći nitko od naših glavnih informatora ne primjećuje neobično forsiranje uvjerenja da je malne kompletna planeta svrstana kontra Putina, ako znamo da je riječ o svega jednoj trećini.
Samo povremeno u vodeći javnoinformativni prostor bivaju pripušteni iole heterodoksni glasovi u tom smjeru. Primjerice, u Večernjem je listu početkom ožujka publiciran intervju s Borisom Budenom koji, uz neuvijenu osudu Putinova čina, jasno adresira zapadnjačku odgovornost za ranije aktivno miniranje integriranja Rusije u neki sretniji globalni poredak. Prije nekoliko dana Hrvatska televizija čudom dopušta ekonomskom analitičaru Nevenu Vidakoviću da rastumači kako su gromoglasne priče o ruskom bankrotu najobičnija alibi-konstrukcija.
Sve ostalo u tom svjetlu može se pronaći takoreći isključivo po neprofitnim medijima, od kojih za ovu prigodu izdvajamo primjer Biltena. Marko Kostanić pisao je o ideološkom postupku esencijalizacije ruske nacije, a Mario Kikaš na istom portalu razotkrio da Jutarnji list serijski prenosi gotove članke konzervativnih te huškačkih britanskih medija kao što su Daily Mail i Telegraph. I nitko im pritom nije mogao zamjeriti da se postrojavaju uz Putina. Cjelovito postavljen analitički pogled na zbilju nipošto ne ovisi o pragmatičnoj ekvilibristici među kurentnim vrijednostima na političkom tržištu.
Matična struja domaće žurnalistike ostala je drugdje, na poziciji moraliziranja i psihologiziranja. Historijska optika svodi se na dijagnoze kojima ukupna ruska povijest ukazuje sinkronijski na kolektivnu sklonost masivnim izbojima puke (auto)destrukcije. Drukčije nije ni moguće kad medijska domena hotimice obara svoj profesionalni standard ispod neprovjerenih kanala društvenih mreža. No vjerojatno i za to postoji nekakav racionalan uzrok, da ne bismo i mi podlegli iskušenju limitirane moralne i psihološke analize.
Intelektualna i politička bilanca hrvatske medijske scene dade se za protekle tri decenije ugrubo svesti na povlađivanje ekonomskom liberalizmu po diktatu najjačih Zapadnih sila. Sve jadnijem stanju u kojem se Hrvatska pritom zatiče, sigurno nije ugodno svjedočiti ni onima koji su mu tako kumovali. Ukrajinska žrtva i ruska stigma su dobrodošla prilika za ispiranje loše savjesti i naknadno javno opravdanje, osim što je za tu premiju očito neophodna i grandiozna doza podvale.
