Problem
"Svi mi gledamo u europsku vreću novaca i pokušavamo se dočepati dijela, a to je problem", objasnio je prošlog ljeta na virtualnom Europskom forumu o umjetnoj inteligenciji, u društvu uglednih poduzetnika i važnih političara, Mate Rimac. "Mislim da previše očekujemo od EU fondova i da previše vremena i truda ulažemo u povlačenje tih novaca, umjesto da se okrenemo građenju vlastitog poslovanja i traženju privatnih investicija." Samo godinu dana kasnije – točnije, prošle sedmice – predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen dolazi u svečanu posjetu Rimčevoj firmi u Svetoj Nedelji pa, prigodno okićena hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem i pokojim ministrom, mladom entrepreneuru prenosi radosnu vijest: Bruxelles je odlučio financirati njegov projekt zagrebačkih robotaxija s golemih milijardu i po kuna, izdvojenih iz specijalnog evropskog fonda za oporavak ekonomije od posljedica pandemije. Sretni dobitnik je oduševljen i javno obećava kako će Zagrebom već 2024. kružiti prvi taxiji bez vozača, von der Leyen je impresionirana vizijom, ministri se smijulje, kamere zuje: nitko se više ne sjeća onog pravedničkog govora o "građenju vlastitog poslovanja" i "traženju privatnih investicija", nitko ne pamti da se "problem" krije u tome što "svi mi gledamo u europsku vreću novaca". Može biti da je do pandemije i popratnih korona-fondova: problema više nema jer je vreća veća.
Dilema
A možda je i do toga što su druženju u Svetoj Nedelji prethodili dani pijane nacionalne euforije i ekstatične medijske opsesije Rimcem, započeti nešto ranije njegovim spektakularnim preuzimanjem Bugattija. Brzo se, doduše, ispostavilo da baš i nije riječ o "preuzimanju" – dvije su se firme udružile, većinski vlasnički udio pripao je pritom Porscheu a Rimac je dobio upravljačka prava – ali euforija zbog te sitne komplikacije nipošto nije splasnula. U rijetkom prizoru apsolutnog medijskog zajedništva, neokrznutog prohtjevima zdravog razuma ili ponekog skeptičnog pitanja, javnim je prostorom na mig genijalnog inovatora progalopirala ergela elitnih novinarskih grla, šmirglajući glasnice u slavu "hrvatske senzacije" i "heroja nacije". Oprezniji su među njima, za svaki slučaj, pritom ipak pazili na uljeze. Saša Ljubičić tako na portalu Slobodne Dalmacije – pod raspojasanim naslovom "Sramotni hrvatski jal: cijela se regija 'klanja' Rimcu, onda su se javili dežurni hejteri, pogledajte što mu pišu. Ali, ne daj se Mate, pokazao si svijetu da si genijalac!" – prebire po društvenim mrežama, otkrivajući u komentarima čitavu armiju zavidnih nesretnika koji se nabacuju blatom na našeg "zanesenjaka" i "pobjednika". Ne isključujemo da upravo njegov prilog označava sam vrhunac dna do kojeg je novinarska beatifikacija Rimca dospjela, a iza sebe ostavlja tek sitnu dilemu: je li neobičnije to što potraga za disonantnim tonovima nužno završava na društvenim mrežama, pošto u profesionalnim medijima disonantnih tonova nema, ili je nelogičnije to što javna kritika očito postoji, ali je profesionalni mediji složno zaobilaze?
Obećanje
Priča o trijumfalnom maršu Mate Rimca kroz evropske institucije zato je mnogo manje priča o Mati Rimcu, a mnogo više o novinarima koji priču prenose. On, napokon, samo radi svoj posao i zasad mu ide sasvim dobro; oni svoj baš i ne. Pa onda ne postavljaju nijedno od očekivanih pitanja o onom projektu robotaxija niti provjeravaju je li doista moguće da se već za tri godine cijela flota autonomnih vozila iz Rimčeve radionice zaputi na zagrebačke ulice. Uostalom, zašto i bi: takvim se poslom, kako vidimo, bave isključivo hejteri. I samo bi hejterima moglo pasti na pamet da u nekoliko minuta izguglaju kakva je sve obećanja Rimac do sada davao. Onda, recimo, kada je najavio da će njegov model Concept One do 2014. juriti cestama, što se nikada nije ostvarilo. Ili onda kada je iz njegove firme puštena vijest o 150 unaprijed prodanih primjeraka modela Concept Two, što je mnogo kasnije demantirao. Ili onda kada je obećavao skoru homologaciju svojih vozila – svojevrsnu dozvolu da se automobili uopće pojave u prometu – za što je službeni rok nedavno istekao, mada je čitava operacija već naplaćena iz državnog budžeta. Ili onda kada je na jednoj nacionalnoj televiziji nonšalantno izjavio kako je ustvari već napravio auto bez vozača, što je naknadno također povukao... Na kraju zapravo ispada kako problem uopće nije u čvrstom Rimčevom obećanju da će plasirati robotaxije do 2024. godine, nego u tome što je posve isto obećanje – liniju serijski proizvedenih i autonomnih vozila koja se propisno uključuju u promet – davao u nastavcima već mnogo puta. I, kao što vidimo, svaki put prekršio. Posao novinara, ne osobito naporan ni izazovan, sastojao bi se onda u tome da sve neostvarene najave pobroje pa javnost oprezno upozore kako čovjek koji je upravo dobio milijardu i po kuna javnih sredstava na račun jednog hrabrog obećanja vlastita obećanja rijetko ispunjava. Takvih novinara, međutim – vidimo i to – kod nas naprosto nema.
Detalj
Što je donekle neobično, jer postoji još mnoštvo razloga da se oko Rimčevog projekta sjate čitave specijalne jedinice dobro istreniranih istraživačkih žurnalista. Oni koji su se godinama specijalizirali u praćenju koruptivnih poslova i mutnih javno-privatnih aranžmana tako bi, u nekoj paralelnoj stvarnosti, već znatiželjno čeprkali po kanalima kojima je naša Vlada – potajno, bez javne rasprave i mimo saborske diskusije – baš Rimca predložila Bruxellesu za milijunsku investiciju, odabravši firmu Project 3 Mobility koju je ovaj osnovao tek prije tri godine i koja nema nikakve poslovne rezultate osim omanjeg minusa na računu. A usput bi nas, tko zna, podsjetili možda i na nezgodnu činjenicu da projekt autonomnih taksija podrazumijeva jednostavnu kupnju sustava umjetne inteligencije – onoga što autonomna vozila čini, je li, autonomnima – od neimenovane strane korporacije. Stručni suradnici ekonomskih rubrika za to bi vrijeme češljali službena izvješća starije i uspješnije sestre Project 3 Mobilityja, tvrtke Rimac Automobili, pa ondje otkrili da je broj zaposlenih otprilike duplo manji od onog koji Rimac javno spominje, dok se dug prema dobavljačima samo u prošloj godini udvostručio. A usput bi nas, tko zna, podsjetili možda i na nezgodnu činjenicu da gazda o tom dugu šuti. Našlo bi se, kvragu, nešto posla čak i za Sašu Ljubičića i ostale kolege zainteresirane za lurkanje po društvenim mrežama: ondje doista nije teško naići na komentar u kojem Rimac prostački vrijeđa nekoga tko mu pristojno postavi iole neugodno pitanje ili pak na onaj u kojem pandemiju koronavirusa posve opušteno – i prilično problematično – proglašava običnom "prehladom". A usput bi nas, tko zna, netko možda podsjetio i na nezgodnu činjenicu da je upravo zahvaljujući toj "prehladi" hrvatski Wunderkind usisao milijardu i po kuna iz evropskog kriznog fonda. Konačno, neki bi novinar valjda otvorio i pitanje atraktivnog zagrebačkog zemljišta pokraj Studentskog doma Sava, na kojem Rimac planira podići svoje robotaxi-stajalište pod ekskluzivnim imenom Centar mobilnosti, iako teren pripada Gradu i za njegovo korištenje nema nikakvu dozvolu. Taj bi kolega, marljivo istražujući priču, vrlo brzo otkrio da je ovih dana – baš nekako dok su mediji odzvanjali od oda i lauda – u tišini okončan službeni natječaj tvrtke Project 3 Mobility za idejno arhitektonsko rješenje Centra mobilnosti. Ili, drugim riječima: dok se naslovnice, duplerice i najgledanije emisije takmiče u glorifikaciji djela, lika i poduzetnika, njihov junak idejno projektira prisvajanje zemljišta koje pripada građanima Zagreba.
Sve su ovo – da ne bude zabune – svima lako dostupni i javni podaci, sve su ovo obične i logične novinarske teme. Nedostaje, ispada, samo novinara da se njima pozabave. Pa njihov posao, u znak solidarnosti, preuzimaju "dežurni hejteri", koje će novinari potom proganjati. Na kraju ove bizarne zavrzlame – donekle vrtoglave, odnekle praznoglave – ostaje tek jednostavna medijska slika internetskih besposličara koji, jadni i jalni, jurišaju na našeg uspješnog heroja. Uloge su dakle stabilne, a pozicije jasne. Fali samo jedan detalj: oni koji sliku slikaju.
Ali i to je možda logično. I valjda je razumljivo. Jer kako da uopće pokreneš vozilo bez vozača ako pri ruci nemaš novinarstvo bez novinara?
