Kako komentirate razliku od 5,4 posto, odnosno nešto više od 104 hiljade glasova za koliko je Zoran Milanović pobijedio predsjednicu na odlasku Kolindu Grabar-Kitarović? Iz konačnog rezultata je razvidno da je on najviše glasova dobio u velikim gradovima i u bogatijim teritorijalnim jedinicama.

Lijevi centar u usporedbi s ruralnim sredinama uvijek bolje prolazi u gradovima. Istovremeno, predsjednički se izbori vode po izbornom zakonu koji lijevom centru najviše i odgovara. Za razliku od predsjedničkih, na parlamentarnim je izborima Hrvatska podijeljena na izborne jedinice koje sve nose isti broj mandata, ali nemaju sve isti broj birača. Bez obzira na to je li odaziv nizak ili visok, svaka izborna jedinica donosi isti broj mandata. Izborni sustav je razmjerni, a ne većinski kao u Velikoj Britaniji ili SAD-u, tako da manipulacije brojem birača po jedinici ne mogu imati zaista velike posljedice. Međutim, taj fenomen svejedno postoji i malo otežava uspjeh lijevom centru. Ne važi naime svaki glas jednako. Na predsjedničkim izborima cijela je pak zemlja jedna izborna jedinica. To pogoduje upravo SDP-u jer se onda mogu koncentrirati na velike gradove, gdje imaju najviše glasova i gdje tradicionalno dobro stoje. Na predsjedničkim izborima nije važno osvajati prazan prostor na kojemu živi malo ljudi, već je važno osvojiti velik broj birača u velikim urbanim središtima. Dugogodišnji trend i strukturna karakteristika hrvatske politike je da bogate sredine gdje žive obrazovaniji glasaju za lijevi centar i ljevicu, dok se siromašnije i manje obrazovane sredine okreću desnici.

Klasni prezir

U analizama minulih izbora strani su mediji, primjerice Reuters, Agence France-Presse ili The Guardian, Milanovića apostrofirali kao bivšeg ljevičarskog premijera, kojega je i velik dio domaće javnosti i prije pobjede proglasio glasom ‘normalne Hrvatske’. Prihvatimo li to, trebamo se zapitati zagovara li uistinu novoizabrani predsjednik nasušno potrebne lijeve, progresivne i socijalno osjetljive politike? Možemo li sada očekivati ikakve bitnije promjene u društvu, smirivanje ideoloških tenzija i slično?

Problematično je ako inzistiramo na tome da su Zoran Milanović i politika oko njega ‘normalni’. Onda ispada da su s druge strane zatucani primitivci. To vodi prema malograđanskom preziru spram manje obrazovanih i siromašnih. SDP se već dugo ne nalazi na lijevom kolosijeku. U prvom krugu jedino je Katarina Peović suvislo artikulirala lijeve politike, vrijednosti i ciljeve. Te teme Milanović nije otvarao. On je govorio o potrebi za tolerancijom, o uvažavanju različitosti, o tome da ne trebamo inzistirati na jedinstvu po svaku cijenu. To je korektno, ali ljevica mora ići korak dalje. Ipak, Milanović bi mogao u vanjskoj politici napraviti neke iskorake. Mogao bi, poput bivšeg predsjednika Ive Josipovića, postaviti odnose sa susjednim zemljama na bolje temelje. Što se tiče ideoloških podjela u hrvatskom društvu, one su duboke. Blokovska podjela na dvije Hrvatske, prozapadnu i konzervativnu, traje od 1990-ih i teško da jedni predsjednički izbori to mogu promijeniti.

Milanovićev rezultat sigurno će dati novi zamah sdp-u. No njihovi problemi danas su isti kao i jučer. To je nedostatak političkog programa, to su neinspirativni kadrovi, to je pitanje treba li se dogovoriti predizborna koalicija i s kojim strankama

Ipak, za očekivati je da će Milanović kao iskusni političar vrlo brzo nakon preuzimanja mandata odrediti smjer svoje predsjedničke politike. Kad njegovo ime vežemo uz ‘normalnu Hrvatsku’, onda pretpostavljamo i to da njegova politika neće biti toliko isključiva i nesuvisla kao ona njegove prethodnice?

Predsjednikovo djelovanje u javnom prostoru je takvo da ne ovisi nužno o formalnim ovlastima koje su zapisane u Ustavu. Ipak, podsjećam da je njegova politička ostavština bez posebnog lijevog političkog sadržaja. Lijevi političar bi se primjerice borio za snažnije sindikate, snažniju i robusniju socijalnu državu, borio bi se za kvalitetniji Zakon o radu i za određene inovacije u ekonomskoj politici o kojima se diskutira na Zapadu. Primjerice, to su rasprave o univerzalnom temeljnom dohotku, o zajamčenom zaposlenju, o zelenom New Dealu koji nam treba kako bismo zaustavili klimatske promjene. To su rasprave koje do nas dopiru samo kao daleke jeke. Primjerice, u Americi je neovisni senator Bernie Sanders predložio da se osnuju fondovi kroz koje bi radnici mogli postati dioničari firmi u kojima rade. Također, nedavno je izašao s planom da udvostruči broj članova sindikata. To su lijeve politike, to su lijevi sadržaji. Ništa slično nismo čuli od Zorana Milanovića.

Koliko bi njegova pobjeda na predsjedničkim izborima mogla utjecati na rezultat parlamentarnih izbora krajem godine, posebno u smislu podizanja morala SDP-u i njihovim političkim partnerima, a na ruku bi im mogla ići i frakcijska trvenja unutar HDZ-a, koji je pred unutarstranačkim izborima?

Sigurno će ovaj rezultat dati novi zamah SDP-u. No njihovi problemi danas su isti kao i jučer. To je nedostatak političkog programa, to su neinspirativni kadrovi, to je pitanje treba li se dogovoriti predizborna koalicija i s kojim strankama. Sva ta pitanja i dalje čekaju odgovore. Sama činjenica da je Milanović postao predsjednik države ne donosi preko noći nikakva rješenja. Zapravo je na ovim predsjedničkim izborima najveću uslugu Milanoviću napravio kandidat Miroslav Škoro prepolovivši desni glasački pol. Slično bi moglo biti i u budućnosti. Ali da, neki budući sukobi unutar HDZ-a mogli bi biti najveći adut SDP-u. Tada bi javnost mogla na trenutak zaboraviti na slabosti unutar SDP-a. Živi se dakle od slabosti druge strane.

Nakon prvog kruga predsjedničkih izbora analizirali ste izborne rezultate novih predsjedničkih kandidata lijevog centra i ljevice – Darija Juričana, Dalije Orešković i Katarine Peović – po teritorijalnim jedinicama i izveli zaključak da je za ljevicu porazno da najsiromašniji dijelovi zemlje ne vide u njoj gotovo ništa što bi trebalo podržati. Nije li to pomalo pretjeran zaključak?

Paradoksalno je da oni koji bi najviše trebali ljevicu, u njoj ne vide svog saveznika. Riječ je o onima najsiromašnijima, najslabije obrazovanima, najviše socijalno isključenima, odnosno deprivilegiranima. Njih desnica čvrsto drži za uzde preko nacionalističkog narativa, konstantnog podsjećanja na rat, demoniziranja Jugoslavije i agresivnog antikomunizma. Ljudi koji žive u istočnoj Slavoniji ili u dalmatinskom zaleđu trebali bi biti prirodna baza ljevice. Ali da bi se tako nešto dogodilo trebalo bi svakodnevno biti na terenu i raditi s njima. Drugim riječima, graditi bazu. To zahtijeva resurse i energičnost koju naš lijevi centar nema. Stoga kad primjerice govorimo o SDP-u, ta stranka ide linijom manjeg otpora, tako da predstavljaju uglavnom bogatiji sloj društva. Problem s tom strategijom je da se onda zastupa neki ‘građanski’ ideal politike, a protivnika se vidi u siromašnima. To je taj klasni prezir, prezir prema ‘primitivcima’ koji svako malo izbija iz našeg lijevog centra. Ne možete očekivati podršku od ljudi ako ih nazivate zatucanima.

U analizi posebno apostrofirate kandidatkinju Katarinu Peović, čiji je program za demokratski socijalizam animirao građane i u siromašnim općinama, u kojima velikim dijelom žive i građani srpske nacionalnosti. Peović je dobre rezultate polučila u Biskupiji kod Knina, Negoslavcima kod Vukovara i Borovu, osvojivši ondje čak 7,8 posto glasova?

Paradoksalno je da oni koji bi najviše trebali ljevicu, u njoj ne vide svog saveznika. Riječ je o onima najsiromašnijima, odnosno deprivilegiranima. Njih desnica čvrsto drži za uzde

Očito je dio srpskog stanovništva prepoznao Katarinu Peović kao pravog lijevog kandidata. Te sredine i inače glasaju za ljevicu i lijevi centar. I ovaj put su u najvećem postotku podržali Zorana Milanovića. Ali čini se da je za jedan dio njih Peović bila bolja kandidatkinja. Pretpostavljam da su to stariji birači kojima je sjećanje na socijalističku Jugoslaviju važno, a kod Peović su prepoznali da je i njoj ostavština socijalističke Jugoslavije važna. Kod drugih se o Jugoslaviji nije ni pričalo, a ako jest, onda je to bilo u negativnom kontekstu. Ideja demokratskog socijalizma 21. stoljeća nadovezuje se na nekadašnji socijalistički poredak koji je postojao ovdje, uz trezveno vrednovanje pozitivnih i negativnih strana tog sustava. Unatoč skromnom rezultatu od svega jedan posto na nacionalnoj razini, čini mi se da je to put prema naprijed: ideja demokratskog socijalizma za 21. stoljeće, konstantno zalaganje za radnička prava, podsjećanje na kriminalnu privatizaciju. Doduše, lijevu agendu trebalo bi i proširiti, ali čini mi se da su to zdravi temelji za budućnost.

Nije kasno za Borovo

Prošla je godina okončana velikim štrajkom prosvjetnih radnika, što je dalo zamah drugim sindikatima pa nakon Đure Đakovića vrije i u Ledu, gdje je najavljeno restrukturiranje i otpuštanje određenog broja radnika. Kakva je budućnost sindikalnih borbi u nas?

Štrajk nastavnika pokazao je da postoji određeno socijalno nezadovoljstvo u zemlji, koje je široko rasprostranjeno. I oni građani koji nisu politički aktivni mogu se naglo politizirati. Uz sve mantre o stabilnosti koje dolaze od vlasti, očito je da oni ne kontroliraju sve društvene procese. To je pozitivna činjenica. Važnije od stabilnosti je to da imamo živi demokratični društveni život. Stabilnost postoji samo na groblju. Društvu treba doza nestabilnosti i sukoba. Socijalno nezadovoljstvo nije nestalo nakon što je spor o plaćama završen. Ono će opet zadesiti ili aktualnu ili neku buduću vlast. Mislim da bi jedna pametna vlast trebala ući u ozbiljnu reformu sustava kolektivnog pregovaranja. Nevjerojatno je da se o koeficijentima za plaću odlučuje Vladinom uredbom, a ne kolektivnim pregovaranjem. Ili recimo da minimalnu plaću određuje Vlada, koja se može, ali i ne mora konzultirati sa sindikatima i poslodavcima. Treba se donijeti suvisla politika plaća i uvesti red u sustav koeficijenata, što bi stvorilo pravedniji i legitimniji okvir za sve radnike u javnom sektoru. Ali i u privatnom sektoru treba više kolektivno pregovarati, treba biti više kolektivnih ugovora koji pokrivaju veći broj zaposlenih, ne samo na razini pojedinačnih firmi već i sektoralno. Pogotovo je za ljevicu to važan zadatak. Jer ljevica koja ne gradi sindikate ne zaslužuje to ime. Najlogičniji saveznik lijeve socijaldemokratske politike su sindikati.

Vlada je ponovno odlučila pomoći Borovu, tvornici koja je u gotovo stopostotnom vlasništvu države i koja iz svojeg poslovanja ne uspijeva vraćati dugove, premda trenutno posluje profitabilno. Dežurni neoliberalni kritičari opet o govore da je to uzaludno, kao što su se odredili i protiv spašavanja brodogradnje i nekih drugih industrija koje dijelom ovise o javnom novcu. Kakva je budućnost ostatka radništva u ovoj zemlji?

Vjerojatno će se nastaviti stihijsko propadanje industrije, posebno stare industrije poput Borova, koja je naslijeđena iz Jugoslavije. Neki su u Hrvatskoj svjesni da nam je potrebna industrija i da nam treba industrijska strategija. Postojeća industrijska baza morala bi biti važan dio toga. Naravno, pitanje je jesu li nositelji vlasti voljni zaorati dovoljno duboko. I brodogradnja se još može spasiti, ali treba raditi na postavljanju na noge infrastrukture koja ju je pratila – instituta, stručnjaka, inženjera, da bi ta industrija mogla biti kompetitivna na međunarodnoj razini. Nije kasno ni za Borovo i obućarski sektor. Nije nikakvo rješenje da se samo pokuša pronaći plaća koju su radnici trebali dobiti prije tri mjeseca. Nažalost, političari imaju sužene vremenske horizonte, razmišljaju samo o sljedećim izborima i kako da na njima pobijede. Za vođenje industrijske politike potrebno je razmišljati u vremenskim horizontima od dvadeset, trideset godina. Slično je i s klimatskim promjenama. Rijetko koji političar će razmišljati u tako dugim vremenskim intervalima. Bez industrijske politike zemlje poput Hrvatske mogu očekivati samo rast uslužnog sektora. A uslužni sektor ima nisku produktivnost i niske plaće. Na temelju usluga ne može se očekivati veći rast životnog standarda. Sve zemlje koje su danas bogate imaju neku industrijsku nišu u kojoj su uspješne.