Beograd i Srbija – o Banjoj Luci i Republici Srpskoj da i ne govorimo – i dalje ne skidaju vlastiti dlan s očiju kad je riječ o srebreničkom genocidu. Ondje i dalje caruje poricanje ili bezobrazna relativizacija, neumjereno i neljudsko napuhavanje srpskih žrtava i zločina bošnjačkog komandanta Nasera Orića u Podrinju, grčevito hvatanje za navodnu neutemeljenost i nelogičnost termina genocid ili, u najboljem slučaju, namjerno ignoriranje dvadeset i prve godišnjice pogubljenja oko osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka. Prema novijim istraživanjima, svega deset posto stanovništva Srbije smatra da je Vojska Republike Srpske sredinom srpnja 1995. godine na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika počinila ono što je ustanovio Haški sud, naime genocid. ‘Čini mi se da glavni problem više nije poricanje nego odobravanje genocida, naročito među mladom populacijom. Sve je prisutniji stav da je problem samo u tome što pokolj u Srebrenici nije još temeljitije izveden’, kaže novinar beogradskog ‘Vremena’ Dejan Anastasijević.
Krug onih što se opiru dominantno sramotnom mišljenju o najvećem masovnom ubojstvu u Europi nakon Drugog svjetskog rata, i pritom se izlažu psovkama, prijetnjama i optužbama da materijalno profitiraju na izdaji nacionalnih interesa, uvijek je isti: to je krug oko Fonda za humanitarno pravo, Helsinškog odbora, Žena u crnom i još nekih manjih organizacija s beogradske nevladine scene, to je nekolicina istaknutih novinara, to su Filip David, Biljana Srbljanović i još nekolicina umjetnika, Peščanik i Čedomir Jovanović…
U Srbiji je danas teže govoriti istinu o Srebrenici nego što je to bilo prije deset ili petnaest godina: ta regresija je izravni proizvod Vučićeve politike s dva lica
‘Politika’ je zaokupljena samom sobom, to jest manevrima glavne urednice u ostavci Ljiljane Smajlović da se održi na rečenoj funkciji; ‘Večernje novosti’ otvoreno relativiziraju genocid: bilo je tu nekih zločina, priznaju oni, ali nije to vidjelo genocida, gdje bismo došli kad bismo svako smaknuće nekoliko hiljada ljudi u četiri dana nazivali genocidom; ‘Blic’ se ne bavi ničim osim ljetovanjima poznatih i manje poznatih, uključujući i rijaliti-junake i junakinje, a približno istom tematikom – uz neke dramatične izlete u sferu političkih skandala – opsjednut je i ostatak tabloidnog pogona koji zauzima najbolja mjesta na kioscima.
Radio-televizija Srbije pretvorila je obilježavanje dvadeset i prve srebreničke godišnjice u obilježavanje prve obljetnice napada na premijera Aleksandra Vučića tokom komemoracije u Potočarima. ‘Danas’ o srebreničkoj godišnjici izvještava neutralno, ali pazi da ne pretjera u davanju prostora toj temi, što i nije tako tragično ako se ima na umu da je sadašnji glavni urednik tog lista Dragoljub Petrović u srpnju 2005. pismeno tražio da oni srpski profiteri što govore o genocidu preuzmu na sebe obavezu plaćanja ratne odštete Bosni i Hercegovini, jer njemu, Petroviću, ne pada na pamet da ikom išta plaća, jer on nema ništa s tim.
Srpska politika, a srpska politika to je više-manje premijer Vučić, u vezi sa Srebrenicom igra dvostruku igru. S jedne strane, izražava se sućut, poštuje se bol i šalju se ozbiljne budžetske pare za konkretnu pomoć tom gradu i ljudima koji u njemu žive. S druge strane, diskretno ili manje diskretno daje se podrška Miloradu Dodiku, šefu Republike Srpske, koji se uporno ruga srebreničkim žrtvama, i diskretno ili manje diskretno drži se na lancu sve one medije i društvene skupine što se jako trude oko umanjivanja razmjera masakra u Srebrenici i pronalaženja patriotski prihvatljivih opravdanja za taj zločin. Možda dojam nije sasvim precizan, ali rezultat mog trodnevnog boravka u Beogradu i razgovora s mnogim ljudima jest zaključak da je u Srbiji danas teže govoriti istinu o Srebrenici nego što je to bilo prije deset ili petnaest godina: ta regresija je izravni proizvod one Vučićeve politike s dva lica.
Od Beograda do Sarajeva ima oko tristo kilometara i vožnja automobilom traje između četiri i pol i pet sati, osim ako se ne koristite uslugama jedne beogradske firme koja se bavi tzv. kombi-prijevozom: u tom slučaju, put se zna pretvoriti u komičnu pustolovinu i potrajati pokoji sat više. Kad se prijeđe srpsko-bosanska granica kod Zvornika, počnu se redati putokazi i ploče s toponimima užasa. Mjesto Divič i u njemu danas zapušteni motel ‘Vidikovac’, gdje je potporučnik Drago Nikolić, načelnik sigurnosti u Zvorničkoj brigadi, dočekivao prve autobuse sa zarobljenim Bošnjacima i odvodio ih u smrt. Cerska i Nova Kasaba: tu se 13. Srpnja 1995. masovno ubijalo Bošnjake i tu je bio jedan od važnijih štabova Vojske Republike Srpske tokom srebreničke operacije. Vlasenica, gdje je bio štab Drinskog korpusa. Pa Milići, pa Han-Pijesak, u kojem je bio Mladićev Glavni štab… Srebrenica i Bratunac ostaju istočno.
Srbi i Bošnjaci u srebreničkom kraju sve više surađuju i međusobno se pomažu, kao što je slučaj u uzgoju malina, ali o genocidu ne razgovaraju, jer je šutnja o tome preduvjet ikakvog suživota
U kombiju je šest putnika: Beograđanka Jelena i njezina osmogodišnja kći Maša, gospođa Suada iz Sarajeva, dvoje Amerikanaca u ranim dvadesetim godinama, koji već tjednima putuju Europom, i ja. Osim ako niste osmogodišnja uspavana Maša ili mladi nezainteresirani Amerikanci, nije moguće putovati tim krajem u nedjelju, 10. srpnja, a barem katkad ne pomisliti na ono što se i zašto ondje odvijalo prije točno dvadeset i jednu godinu. No svatko misli svoje, nitko ništa ne govori. ‘Odakle su ovi stranci?’ pita gospođa Suada očima kratko pokazujući prema djevojci i mladiću udubljenima u svoje mobilne telefone, pita samo da prekine tišinu. ‘Amerikanci’, kaže vozač. ‘Ma kakvi, nisu to Amerikanci’, uzvraća Suada. Jasno je da misli na azijatske crte lica dvoje mladih. ‘Imaju američke pasoše’, odgovori vozač. ‘Tamo su, gospođo, svi Amerikanci… Nisu budale ko mi.’
U Srebrenici danas živi oko trinaest tisuća ljudi. Prije rata živjelo ih je oko trideset i pet tisuća. Malo je posla i malo je perspektive, premda se sve veći broj ljudi – i Srba i bošnjačkih povratnika – počinje okretati poljoprivredi, ponajprije prilično isplativoj proizvodnji malina. ‘Te maline bude nadu u neki normalan život’, kaže sarajevska novinarka i aktivistica Nidžara Ahmetašević. ‘Bošnjakinje u selima srebreničke općine shvatile su da im nitko neće pomoći, ako ne pomognu same sebi, pa su se počele povezivati u zadruge i surađivati, da bi lakše plasirale maline i da bi lakše nabavljale strojeve. I nije ta priča o zadrugama i suradnji samo unutarbošnjačka, nego se povezuju i udružuju Bošnjaci i Srbi. To je točka koju svi trebamo prepoznati kao pozitivnu i inzistirati na tome: to je najefikasniji model da se stvari koliko-toliko normaliziraju.’ Srbi i Bošnjaci u srebreničkom kraju sve više surađuju i međusobno se pomažu, ali o genocidu ne razgovaraju, jer je šutnja o tome preduvjet ikakvog suživota.
U Sarajevu je 11. srpnja dan kad mnogi ljudi na lijevoj strani prsa nose srebrenički cvijet od čipke i sve je prožeto neuobičajenom suzdržanošću i tihom boli, s ipak nezanemarivim udjelom patetike i političke instrumentalizacije što se, uglavnom, očituju u medijskom tretmanu godišnjice genocida. Sarajevo, odnosno bošnjačka politika, i dalje ne uspijeva artikulirati jasan i dosljedan stav u vezi sa Srebrenicom, pa iz godine u godinu postaju vidljiviji različiti oblici zloupotrebe – od komercijalnih akcija, preko ispada političkog ekshibicionizma, do manje ili više ozbiljnih političkih operacija u kojima je 11. srpnja samo sredstvo za ostvarenje nekih drugih, i površnijih i dubljih, ciljeva. Nejasno je, primjerice, zašto je prošle godine bila poželjna masovna prisutnost najviših političkih dužnosnika sa svih strana svijeta na komemoraciji u Potočarima, dok ove godine političari nisu bili poželjni, izuzev onih bošnjačkih i turskih. Pritom se najvažniji bošnjački političari, poput člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, aktivno trude da na najmanju mjeru svedu razlike između bošnjačkih i turskih političkih interesa, što se dugoročno teško može pokazati mudrom orijentacijom.
‘Turska nikad više neće ostaviti svoju bošnjačku braću i sestre’, izjavio je u ponedjeljak turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu, nakon komemoracije i ukopa još 127 žrtava u Potočarima. Erdoganova vlast postavlja se dakle kao politički i duhovni tjelohranitelj Bošnjaka i Bosne i Hercegovini, dok krupni turski poduzetnici – redom bliski Erdoganu – za to vrijeme radije investiraju u Hrvatskoj i Srbiji nego u Bosni. Erdoganovi ljudi, što se tiče BiH, najvidljivije ulažu u medijsku infrastrukturu turskog političkog projekta u toj zemlji, no ta ulaganja nisu zamišljena tako da budu samoodrživa i da proizvode novu vrijednost: njihov je smisao izvan sfere pozitivnog utjecaja na svakodnevni život bosanskohercegovačkih građana.
