Na jubilarnom 20. po redu Maršu mira od Nezuka do Potočara i ove godine sudjelovalo je više tisuća ljudi i to doslovno "od 7 do 77" i to ne samo po rasponu godina, nego i raznovrsnosti učesnika po mjestu dolaska, kao i po broju pređenih Marševa.

O toj raznovrsnosti govore i dva učesnika. Ramiz je ove godine napunio punoljetstvo na Marševima mira, dok je Muratu ovo prvi Marš. Među njima je, što bi Ramiz rekao, 20 godina razlike, ali prava istina je da to trebamo pomnožiti sa dva. Dakle, 40 godina, jer Ramiz ima 67, a Murat 27. Među njima je i 17 Marševa, pa iako se čini da je Ramizu i Muratu malo toga zajedničkog, oni hodaju zajedno i imaju zajedničkog puno više nego što se na prvu može zaključiti.

Ako se držimo one da je zdravlje na prvom mjestu, onda krenimo odatle. Ramiz tri godine unazad, postepeno izbacuje iz Marša one, po zdravlje, najopasnije dionice. Godine čine svoje. Nizak pritisak takođe, a na ruku mu nije išlo i ovogodišnje sparno i rijetko vruće vrijeme.

Kaže da je bio bolestan i kad je prvi put krenuo na Marš 2006. godine. Imao je problema sa mentalnim zdravljem. Taj problem je počeo nakon nesreće u rudniku u okolici Tuzle, gdje je radio. Rat je dodatno pogoršao zdravlje. Za sebe kaže da je žrtva bh. zdravstvenog sistema, ali umjesto da leži i plače krenuo je na Marš mira.

- Duša moja me natjerala da krenem ovim putem. Ja sam svjestan da starim, da gubim zdravlje, svjestan sam napora koji prolazimo ali ja ne mogu izdržati da ne krenem na ovaj put - iskren je Ramiz. Priznaje i da ga je strah da ne završi kao jedan od starijih sudionika Marša koji je, nakon tri dana hodanja, baš pri spuštanju ka mezarju, preminuo.

- Može se desiti taj trenutak. Moji se boje da će mi se nešto dogoditi na putu, ali ako ne odem ja bih plakao. Pripremam se najbolje što znam i umijem. Ipak se dogodi momenat kad ne mogu više. Tad prekidam. Nisam toliko tvrdoglav da sprečavam i moje učesnike grupe - napominje Ramiz.

Tad zaustavi neko od vozila koje ga prebaci na onaj lakši dio puta gdje sačeka prijatelje jer, kaže, nema mu ništa draže nego da ih zagrli, a u 18 godina Marša stekao ih je na svakom kutu. Od onih polaznih točaka: Nezuk, Liplje, Konjević Polje, pa usput. Samo vikne: "Sjećaš li me se" i u narednom trenutku već ispija kavu u dvorištu i prepričava neku od anegdota. Nemoguće je ne sjećati se Ramiza i to je ono što on ostavlja iza sebe. Prijateljstvo, ali i sve širu mrežu nasljednika/ca na Maršu.

- E, to je nešto jako bitno - ponosno će Ramiz.

Pojašnjava da Marš za njega nije samo odavanje počasti žrtvama već i put izgradnje ljubavi.

- Ja volim ljude, čeznem da ih ponovo sretnem, a krug prijateljstava se povećava. Moj prijatelj postaje tvoj, tvoj prijatelj postaje moj i tako povećavamo krug prijatelja koji se podržavaju i grade isti pogled ka budućnosti. Sretan sam što se to događa, jer je na ovom prostoru mržnje teško graditi povjerenje, prijateljstvo i ljubav. Ali zajedno radimo na tome što nam nedostaje i sretan sam što mogu slobodno reći da sam bogat čovjek jer imam puno prijatelja. Za mene je različitost bogatstvo. U našoj zajednici smatra se neprijateljem. A za mene je bogatstvo i u svakom trenutku sam spreman žrtvovati se da se bi se to bogatstvo povećalo - dodaje on.

A među tim novim prijateljima ove godine se na Maršu našao, kako smo već rekli, i 40 godina mlađi Murat. Sa 20 godina je preživio moždani udar, nakon kojeg su mu rekli da neće moći hodati, a sa 23 godine mu je dijagnosticiran Hodgkinov limfom. Nakon 16 kemoterapija osjeća se dobro, a jednako kao Ramiza, i njegova obitelj i dio prijatelja pokušali su da ga odvrate od sudjelovanja na Maršu mira.

- Na kraju kada su vidjeli kolika je moja želja za učešćem, popustili su i dali mi podršku - naglašava Murat.

Napominje da je u srednjoj školi postao svjesniji genocida, a posebno je uticala na njega činjenica da je jedan broj ubijenih bio njegovih godina, pa i mlađi. Pored toga motivaciju je našao i u onom "od 7 do 77".

- Kada gledate učesnike svjesni ste da su tu prisutne sve generacije, od djece do ljudi zrele životne dobi. Ljudi različitog pola, sve češće i različite boje kože, koji dolaze iz raznih krajeva BiH, Balkana, Evrope pa i svijeta da bi odali počast žrtvama genocida. Svi oni veoma pozitivno, inspirativno djeluju na nove učesnike Marša. Osjetite potrebu da budete dio tog događaja, a kada neko kao Ramiz iz godine u godinu pješači, postajući sve stariji osjetite pomalo i stid, jer Ramiz sigurno nije jedini. Ja se tim ljudima divim i ponosan sam da konačno koračam zajedno sa njima. Dok hodate učite i shvatite da je jako bitno učiti kako biste jednom stečeno znanje o genocidu mogli prenijeti mlađima od sebe - napominje Murat.

Baš to čini Ramiz. Ali nije to sve što spaja Ramiza i Murata. Obojica su ove godine bili učesnici i Povorke ponosa u Sarajevu. Murat kao pripadnik LGBT zajednice, a Ramiz kao suborac koji i kroz svoje pjesme LGBT tematike daje podršku ugroženima.

- Svjestan sam pritiska društva na LGBT zajednicu, pa zbog toga pokušavam da ih zaštitim. A da bih olakšao svoju dušu pišem pjesme - ističe Ramiz i dodaje da je napisao čitavu kolekciju pjesama koje će uskoro objaviti Žene u crnom.

I tu dolazimo do još jedne zajedničke točke Ramiza i Murata koji su u mezarje ušetali zajedno sa transparentom Žena u crnom i stajali s njima naredni dan, zajedno sa Ženama.

Ramiz naglašava da su Žene u crnom prepoznale njegov aktivizam.

- Najradosnije trenutke života doživio sam u Beogradu. Žene u crnom, aktivistkinje i aktivisti, pružaju mi maksimalnu podršku i ljubav, a meni to fali. Fali mi zagrljaj. Samo tako možemo opstati - napominje Ramiz koji najljepše riječi ima i za Stašu Zajović, osnivačicu Žena u crnom, za koju kaže da mu čuva leđa.

Murat je do mezarja sa transparentom Žena u crnom došao posredno, preko Fondacije „Cure“ sa kojima posljednjih godina sudjeluje u obilježavanju 11. jula. Na taj način je upoznao i neke od članica i članova Žena u crnom, među kojima i Ramiza.

- Sve nas spaja empatija prema ubijenim u genocidu i njihovim porodicama, kao i želja i opredjeljenje da se borimo za ljudska prava, humanost i toleranciju. To je put koji trasiramo iz dana u dan sa željom da se što više ljudi posveti ovoj borbi, kroz različite vrste aktivnosti jer svako novo poznanstvo daje nam snagu i istrajnost da idemo naprijed i pored svih izazova koji stoje ispred svih nas - zaključuje Murat.

Svijet se mijenja sitnim koracima. Toga su svjesni i Murat i Ramiz koji će reći za sebe da je obični komarac koji oblijeće oko slona kojeg taj zvuk ipak uznemirava.

- Ne pravim se važan. Ja sam snježna pahuljica koja traži da se objedini sa drugim pahuljicama, a udružene pahuljice izazivaju lavinu. Tu vidim budućnosti - odlučno će Ramiz.

Punoljetstvo na Maršu i svaki put muk i suze pred mezarjem.

- Kad ugledam nišane, ja umuknem. To su teški osjećaji. Zato suze pričaju umjesto mene - veli Ramiz, dok Murat dodaje:

- Koračajući u Maršu mira moramo se boriti da se uspomena na nevino ubijene čuva i da šaljemo poruku mira uz nadu da se genocid nikada i nikome više ne desi.