Najponavljanije izjave u povodu UN-ove rezolucije o proglašenju 11. srpnja Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici – rezolucije, inače, izglasane većinom koja nije bila naročito uvjerljiva – glasile su otprilike ovako i smjerale su na umirivanje srpskih političkih predstavnika: krivnja za genocid nije kolektivna, nitko nije optužio Republiku Srpsku, Srbiju i generalno Srbe da su genocidne tvorevine i genocidna nacija, krivnja je individualna, nalogodavci i ubojice imaju imena i prezimena, a više desetaka njih pravomoćno je osuđeno na sudovima u Hagu, Sarajevu i Beogradu. No, je li tome baš tako? Može li se odgovornost za tako kompleksno krivično djelo kao što je genocid, ili ratni zločin stravičnih razmjera, svesti isključivo na pojedince, na veću ili manju grupu manijakalnih ubojica?
Ne mislimo, naravno, na kazneni progon te na političke zloupotrebe i politički motivirano širenje mržnje protiv nekog naroda, nego na moralnu odgovornost cijelog jednog društva u čijem se okrilju porodilo zlo. Iza genocida ili ratnog zločina kardinalnih razmjera uvijek stoje politika i sistem vlasti, bez obzira na to koliko je čvrst i snažan taj sistem. Ne izjednačavajući ih ni po karakteru ni po opsegu stradanja, to se odnosi i na Srebrenicu, i na Jasenovac, i na Bleiburg, i na Hamasov napad na Izrael 7. listopada prošle godine, i na višestruko krvaviju izraelsku odmazdu nad Palestincima u Gazi...
Može li se odgovornost za tako kompleksno krivično djelo kao što je genocid, ili ratni zločin stravičnih razmjera, svesti isključivo na pojedince, na veću ili manju grupu manijakalnih ubojica?
Što se tiče srebreničkog genocida, u tri-četiri dana srpnja 1995. na relativno uskom području Srebrenice, Bratunca i Zvornika Vojska Republike Srpske pobila je oko osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka, većinom zarobljenih pripadnika Armije Bosne i Hercegovine. Takav masakr nije se mogao dogoditi mimo angažiranja vojnih i civilnih mehanizama te infrastrukture Republike Srpske i uz – u najmanju ruku – nevoljkost službenog Beograda da spriječi ili pokuša spriječiti organizirano ubijanje u kojem je sudjelovalo više stotina pripadnika VRS-a na svim razinama i u svim aspektima tog državnog posla.
To nije bio ničiji privatni genocid, ni generala Ratka Mladića, zapovjednika Glavnog štaba VRS, ni pukovnika Ljubiše Beare, načelnika Uprave sigurnosti Glavnog štaba i čovjeka koji je idejno i operativno predvodio akciju ubijanja, premda u Srbiji već neko vrijeme u krugovima bliskim vlasti postoji tendencija svaljivanja kompletne krivnje za Srebrenicu na mrtvog Bearu, što je u funkciji zamagljivanja ili poricanja sistemskog karaktera zločina. Nije se radilo o zavjeri skupine ljudi koji su se odmetnuli od sistema: oni su bili sistem, oni su nastupali u ime naroda i države i zbog toga su ih bespogovorno slušali i vojnici i civili, otpora gotovo nije ni bilo. Jedini koji su mogli zaustaviti zlo nalazili su se u Beogradu: detaljno su bili upućeni u sve što se događa, ali nisu poduzeli ništa.
Baš naprotiv. U drugoj polovini srpnja 1995., srpska policija iz Bajine Bašte i Ljubovije predala je vojsci i policiji bosanskih Srba najmanje trideset izbjeglih bošnjačkih muškaraca iz Srebrenice koji su ubrzo zatim ubijeni u okolici Bratunca. Gotovo svi ubijeni su hicima iz pištolja u potiljak ili u sljepoočnicu. Svi visokopozicionirani učesnici genocida, kao i oni srednjeg ranga, svakog su mjeseca – i prije i poslije Srebrenice – primali plaće iz Beograda kao pripadnici 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije.
Svi koji su živi korisnici su vojnog mirovinskog fonda Srbije. Većina ih je poslije rata i živjela u Srbiji, gdje uživaju ili su uživali zaštitu vlasti ili dijelova vlasti, sve dok – za neke od njih – nije bio došao čas da ih se mora izručiti Haškom tribunalu. Zašto se o Srebrenici ne uči u školama u Srbiji i Republici Srpskoj, pa makar se ne upotrebljavao pojam genocida? Zašto u Srbiji i Republici Srpskoj gotovo da i nema knjiga, filmova, kazališnih predstava, izložbi i znanstvenih radova posvećenih pokolju u Srebrenici? Zašto je Srebrenica tabu u Beogradu i u Banjoj Luci skoro trideset godina poslije, kad su poznate sve činjenice, ako ubijanje osam hiljada ljudi nije imalo veze sa službenim strukturama vojske i civilne vlasti?
Odbacujući stigmu kolektivne odgovornosti srpskog naroda za Srebrenicu, odgovornosti koju Srbima, rekosmo, nitko politički relevantan izrijekom i ne pripisuje, legitimno izabrane vlasti u Banjoj Luci i u Beogradu, zapravo, podržavljuju zločin, odnosno vraćaju ga u njegovo prvobitno i prirodno stanje, i to ne bi bilo loše kad bi značilo uvod u prihvaćanje činjenica i pristajanje jednog društva da se hrabro i s dostojanstvom uhvati ukoštac s vlastitim ratnim zlom.
Ali ne: podržavljenje zločina, kao i u svim sličnim situacijama na ovim prostorima, metoda je obrane od istine i stvarnosti, podržavljenje je oblik samoobmane, podržavljenje znači držanje kontrole nad vjerom nacije da naši mogu biti samo žrtve i da je svaki naš zločin minoran u usporedbi sa zločinima protiv nas. Kakve god geopolitičke okolnosti nastupile u budućnosti, odnio prevagu u moći Istok ili Zapad, kako god se razvrstali pobjednici i gubitnici, Srebrenica će ostati jedna od najtežih i najtamnijih mrlja srpske povijesti. Ta mrlja neće nestati tako što će se o njoj i dalje šutjeti ili lagati, nego će – što pokazuje iskustvo prošlih 29 godina – s vremenom bivati sve veća i pogubnija.
