Skoro tri decenije nakon što je ime Srebrenice zauvijek urezano u savjest čovječanstva zato što je vojska bosanskih Srba u julu 1995, pod komandom Ratka Mladića u tom istočnobosanskom gradiću sistematski smaknula preko osam hiljada odraslih muškaraca i dječaka, Generalna skupština UN-a usvojila je Rezoluciju kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici 1995, pozivajući se na presude Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Rezolucijom se bez rezerve osuđuje svako poricanje genocida u Srebrenici te se pozivaju države članice da sačuvaju utvrđene činjenice i da ih uključe u svoje obrazovne programe, u cilju sjećanja, sprečavanja poricanja i iskrivljavanja genocida. Isto tako, rezolucijom se osuđuje veličanje osuđenih ratnih zločinaca, uključujući i odgovorne za genocid u Srebrenici, te se pozivaju sve države članice UN-a da se u potpunosti pridržavaju svojih obaveza prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.
Genocid u Srebrenici dogodio se upravo pod zastavom UN-a, čiji su vojnici, odnosno pripadnici nizozemskog bataljona bili dužni zaštititi stanovništvo zaštićene enklave, u čemu katastrofalno nisu uspjeli. Posljedice Srebrenice snažno su utjecale na međunarodno pravo, posebno u vezi s zločinima, odgovornošću i pravnim lijekovima za žrtve. Pravni postupci koje su žrtve pokrenule protiv Nizozemske i Ujedinjenih naroda i dalje traju i ističu trajni značaj ovog mračnog poglavlja u historiji.
Gotovo tri decenije kasnije, negiranje genocida u Srebrenici, nažalost, i dalje traje. Srbija i bosanskohercegovački entitet Republika Srpska i dalje osporavaju neosporne dokaze i pravne odluke. Srbija se, uz podršku Rusije i drugih saveznika, dosljedno protivi međunarodnom priznanju genocida, koristeći ga kao političko sredstvo. Istovremeno, Republika Srpska, koju predvode ličnosti poput predsjednika Milorada Dodika, dosljedno negira genocid. Negiranje se manifestira na različite načine, uključujući osporavanje broja žrtava, dovođenje u pitanje legitimnosti pravnih procesa i promovisanje nacionalističkog historijskog revizionizma. Nedavna studija koju je sproveo Memorijalni centar Srebrenica analizirala je primjere negiranja genocida u javnosti i medijskim prostorima širom Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja, pokazavši da su samo u periodu od maja 2021. do maja 2022. godine zabilježena 693 slučaja negiranja genocida.
Većina je zabilježena u Srbiji (476), zatim u BiH (176, od čega 175 u RS-u), a onda i u Crnoj Gori (27), uz dva slučaja negiranja u Hrvatskoj. Kako su definirali naučnici koji se bave pitanjem genocida, negiranje i poricanje genocida nisu odvojeni događaji, već se smatraju sastavnim dijelom genocida. I upravo su učestalost i razmjeri negiranja jedan od osnovnih razloga podnošenja inicijative za usvajanje rezolucije. Ovu inicijativu, koju su pokrenule Bosna i Hercegovina, Njemačka i Ruanda, podržao je veliki broj zemalja, uključujući Albaniju, Austriju, Bangladeš, Belgiju, Bugarsku, Kanadu, Čile, Hrvatsku, Dansku, Estoniju, Finsku, Francusku, Irsku, Italiju, Jordan, Lihtenštajn, Litvaniju, Luksemburg, Maleziju, Nizozemsku, Novi Zeland, Sjevernu Makedoniju, Poljsku, Sloveniju, Švedsku, Tursku, Veliku Britaniju i Sjedinjene Američke Države.
Rezolucija je naišla na značajan otpor, posebno iz Srbije, koja ju je kritikovala kao politiziranu i potencijalno štetnu za napore pomirenja. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tvrdio je da rezolucija nepravedno stigmatizira Srbe i prijetio ponovnim raspirivanjem regionalnih tenzija. U Srbiji su reakcije bile izrazito kritične, a provladini mediji su rezoluciju prikazivali kao poraz Zapada i moralnu pobjedu Srbije, zbrajajući i glasove suzdržanih zemalja kao protivnike rezolucije. Međutim, pokušaji da se suzdržane države prikažu kao protivnici rezolucije ostali su na razini manipulacija namijenjenih lokalnom biračkom tijelu u Srbiji.
Gotovo sve države čiji su predstavnici govorili u Generalnoj skupštini UN-a naglasile su da se u Srebrenici desio genocid i osudile su negiranje, što uključuje i mnoge suzdržane države. Tako su se izjasnili predstavnici država poput Namibije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Angole, Brazila, Gane, Paname, Perua, Grčke, Svetog Vincenta i Grenadina, Meksika, Slovačke, Tajlanda, Armenije, Gvatemale, Alžira i Omana, koji su redom priznali genocid u Srebrenici i podržali međunarodne presude, iako su bili suzdržani pri glasanju, iz svake zemlje iz svojih razloga.
Primjerice, predstavnik Brazila je kazao kako suzdržanost njegove zemlje "ni u kojem slučaju ne dovodi u pitanje ili sumnju prirodu masakra nad bošnjačkim civilima u Srebrenici 1995. godine". Rekao je i da je "Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju definisao događaje kao genocid, 2007. Međunarodni sud pravde je također masakr priznao kao genocid. Naše glasanje danas ne znači ni najmanje odstupanje od brazilske osude genocida u Srebrenici". U istom tonu se obratio i predstavnik Grčke, jedne od tri EU države koje su ostale suzdržane, rekavši da Grčka poštuje sve odluke Međunarodnog suda, uključujući i onu Međunarodnog suda pravde, te je također pozvao na borbu protiv negiranja genocida.
Republika Srpska je zaprijetila "krajem Bosne i Hercegovine" ako rezolucija bude usvojena i "mirnim razdruživanjem" Republike Srpske od BiH, što i nije nova retorika u odnosu na protekle dvije dekade vladavine Milorada Dodika, koji je nakon glasanja rekao da "njihov plan da optuže Srbe kao genocidnu naciju nije uspio", iako nikada nije ni postojao takav plan.
Okosnica argumenata protiv rezolucije koji su dolazili iz Srbije i Republike Srpske bila je kritika aktivnosti Njemačke, koja je bila kosponzor rezolucije i jedna od zemalja predlagača. U mnogobrojnim istupima i prije i nakon sjednice Generalne skupštine UN-a isticano je kako Njemačka nakon Holokausta i mnogobrojnih zločina nad Srbima u Drugom svjetskom ratu nema moralno pravo osuđivati Srbiju. Iako osuda Srba i Srbije nije bila bit UN-ove rezolucije, neophodno je napomenuti da je odnos nakon zločina taj koji razdvaja poratnu Njemačku od poratne Srbije – dok se prva sa svojim zločin(ci)ma obračunala, potonja je iste godinama štitila i sakrivala od Haškog tribunala, isplaćujući im uredno plaće i penzije.
Uporno negiranje genocida u Srebrenici ne samo da ometa proces ozdravljenja i pomirenja, već i produbljuje podjele, ometajući kolektivni napredak prema mirnoj budućnosti. Dok sunce izlazi iznad brda oko Srebrenice, ono ne osvjetljava samo nadgrobne spomenike prošlosti, već i trajne sjene nepravde. Negiranje ovog genocida je ravno negiranju same historije – odbijanje priznanja duboke patnje koju su preživjeli pretrpjeli i snažna prepreka trajnom miru za kojim Bosna i Hercegovina tako jako žudi.
