Međunarodni sud pravde (ICJ) u Den Haagu odbacio je hrvatsku tužbu za genocid i srpsku protutužbu. Predvođen odvjetnicom Vesnom Crnić-Grotić, hrvatski pravni tim se tokom rasprave, koja je započela u ožujku prošle godine, fokusirao na djelatnosti JNA, koja je, prema njihovim tvrdnjama, imala ključnu ulogu u provedbi genocida putem kampanje uništenja hrvatskih naselja i likvidacije njihovih stanovnika. Kao sinonim genocida istaknuli su hrvatska sela Škabrnju i Saborsko te uništeni Vukovar i egzekucije na Ovčari.

Srpski se pravni tim pozvao na to da SR Jugoslavija nije mogla biti odgovorna za ono što se dogodilo prije nego je postala članicom Ujedinjenih naroda i potpisnicom Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, odnosno prije 27. travnja 1992. godine. Prema toj tezi, Srbiji se ne bi moglo suditi za zločine koji su počinjeni prije tog datuma, a na kojima je Hrvatska temeljila svoju tužbu. No ICJ je inzistirao da se prije očitovanja o takvom zaključku treba utvrditi je li Srbija uopće odgovorna za genocid.

Predsjednik Međunarodnog suda pravde Peter Tomka istaknuo je kako je ICJ uvjeren da su JNA i srpske snage u različitim područjima Hrvatske počinile zločine koji se smatraju genocidnima te da su to učinile s ciljem progona stanovništva i stvaranja homogene srpske države, a ne s namjerom fizičkog uništenja hrvatskog stanovništva.

'Sud smatra kako je utvrđeno da su na lokalitetima istočne i zapadne Slavonije te Dalmacije JNA i srpske snage ranjavale, maltretirale, mučile i silovale pripadnike zaštićene skupine. Utvrđena su konkretna djela, ali se ne može smatrati da su ona počinjena kako bi se istrijebio dio ili cijele skupine', navodi se u očitovanju o hrvatskoj tužbi koja je odbačena u sudačkom omjeru 15:2.

S druge strane, srpski pravni tim je naglasak stavio na zločine počinjene tokom i nakon vojno-redarstvene akcije Oluja. Genocidnu namjeru hrvatske države Srbija je pokušala dokazati transkriptima Brijunskog sastanka na kojem je politički i vojni vrh, predvođen tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom, osmislio plan o protjerivanju Srba iz Hrvatske.

Sud je utvrdio da nije bilo prekomjernog granatiranja u 'SAO Krajini' jer je velik broj granata pao više od 200 metara od legitimne mete, čime se dokazuje da civilne žrtve nisu bile meta.

'Kada je riječ o nasilnom preseljenju srpskog stanovništva s tog područja, Sud je neosporno utvrdio da je dio pučanstva izbjegao zbog događanja za vrijeme Oluje, posebno zbog granatiranja… Transkripti Brijunskog sastanka pokazuju da su vojne i civilne vlasti Hrvatske bile svjesne da će napad izazvati egzodus srpskog pučanstva', navodi se u presudi i ističe kako Hrvatska nije počinila genocid budući da nije pokazana namjera da se srpsko stanovništvo fizički uništi.

Sud je naveo kako dokazi koje je srpska strana iznijela o namjernom ubijanju izbjeglica koje su u kolonama napuštale Hrvatsku nisu dovoljni.

- Smaknuća Srba bez suđenja za vrijeme i nakon operacije Oluja su utvrđena i Hrvatska je priznala da je bilo takvih ubijanja. Sud nalazi da su ta djela počinili pripadnici hrvatskih vojnih snaga protiv srpskih civila i vojnika koji su se predali te da ona mogu spadati pod genocid, kao i maltretiranja Srba za vrijeme i nakon Oluje - kazao je Tomka te naveo kako dokazi o maltretiranju Srba te pljačka i uništenje njihove imovine nisu za cilj imali fizičko uništenje srpskog stanovništva, već njegovo iseljenje. Srpska protutužba je naposljetku jednoglasno odbačena.

Ovom je presudom okončan proces kojeg je 1999. godine, neposredno prije smrti predsjednika Franje Tuđmana, pokrenula Hrvatska protiv tadašnje SR Jugoslavije zbog navodnog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida tokom oružanih sukoba od 1991. do 1995. godine. Srbija je 2010. odgovorila kontra tužbom koja se zasniva na identičnom činjeničnom i pravnom osnovu.

Iako su se mnogi tokom godina nadali da će se dvije države mirnim putem nagoditi i odustati od tužbi, za što je najviše bilo izgleda u periodu intenzivne suradnje bivših predsjednika Borisa Tadića i Ive Josipovića, koji je zajedno s Ivanom Šimonovićem, današnjim pomoćnikom glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, 2001. godine sastavio obrazloženje hrvatske tužbe, to se naposljetku nije dogodilo.

Mnogi pravni stručnjaci su tokom godina tvrdili da nema opravdanog razloga za nadu u pozitivan ishod tužbi, pogotovo ako se uzme u obzir da su nakon Drugog svjetskog rata sudski utvrđena kaznena djela genocida masovno ubojstvo 800.000 Tutsija i umjerenih Hutua u Ruandi 1994. te sustavna ubojstva oko 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995. od strane vojske bosanskih Srba. Neposustajanje od tužbe hrvatske je građane koštalo gotovo 29 milijuna kuna. Najveći dio tog iznosa potrošen je na odvjetnika DavidA B. Rivkina te odvjetničko društvo Matrix iz Londona.

Iako Statut Međunarodnog suda predviđa dvije mogućnosti za ponovno otvaranje pravomoćno okončanog postupka, iz Documente – Centra za suočavanje s prošlošću smatraju da bi ubuduće ograničena sredstva trebalo koristiti za intenziviranje istraga, obeštećenje svih civilnih žrtava rata i izgradnju mira.

'Institucije Hrvatske i Srbije trebaju uložiti veću energiju u traganje za nestalima, utvrđivanje činjenica o svim stradalima, procesuiranje ratnih zločina i podršku civilnim žrtvama rata koja je do sada bila nedostatna', zaključuje se u priopćenju ove organizacije.