Odbacivši u isti mah hrvatsku tužbu i srpsku protutužbu, Međunarodni sud u Haagu donio je presudu kojom je Hrvatsku i Srbiju osudio na suradnju. Ta činjenica, da su na suradnju bile osuđene i prije samog suđenja, Hrvatskoj i Srbiji, njihovim vodstvima, njihovim političarima, njihovim medijima i javnosti, nikako ne dopire do svijesti, te dvije zemlje o njoj se nisu osvijestile ni kada je sudac Peter Tomka u utorak ujutro pročitao sažetak presude ispisane na više od 150 stranica, obznanivši da su uzaludno vodile spor na koji su potrošile pet milijuna eura i 16 godina. Znajući, očito, s kime imaju posla, suci Međunarodnog suda pri samom kraju presude, nakon što su pretresli sve iznesene dokaze i argumente, nakon što su utvrdili da ubojstva i razaranja počinjena tokom rata u Hrvatskoj jesu imala karakter etničkog čišćenja, ali ne i karakter genocida, imali su potrebu dodati sljedeći, pretposljednji paragraf:

‘Sud se već osvrnuo na pitanje nestalih osoba u kontekstu svojeg razmatranja glavne tužbe. Sud primjećuje da su ljudi također nestali tokom operacije Oluja i neposredno nakon nje. Sud može samo ponoviti svoj zahtjev prema objema stranama da nastave sa suradnjom u pogledu što je moguće ranijeg rješavanja pitanja sudbine nestalih osoba. Sud podsjeća, nadalje, da je njegova nadležnost u ovom slučaju zasnovana na članku IX. Konvencije o genocidu i da zato može donositi odluke jedino u granicama koje postavlja taj instrument. Njegovi nalazi su stoga bez predrasuda prema bilo kojem pitanju koje se tiče odgovornosti dviju strana u odnosu na bilo koje kršenje međunarodnih obaveza osim onih koje proizlaze iz Konvencije. Ako je do takvih kršenja došlo, dvije strane ostaju odgovorne za posljedice. Sud ih potiče da nastave svoju suradnju u pogledu nuđenja odgovarajuće odštete žrtvama takvih kršenja, učvršćujući na taj način mir i stabilnost u regiji.’

Očekivano, okončani sudski proces nastavljen je prepucavanjem dviju strana oko toga koja je više dobila gubitkom spora, koja je od njih dokazala da je veća žrtva, a manji zločinac

Taj 523. paragraf od ukupno 524 koliko ih tekst sudske odluke sadrži jedina je poruka koju su u svojoj presudi suci uputili stranama u sporu. Prozvali su Srbiju zbog nestalih, a Hrvatskoj, koja je pitanje nestalih isticala u prvi plan kada je govorila o razlozima za podizanje tužbe, poručili su da i sama ima odgovornost za Srbe nestale nakon ‘Oluje’. Pozvali su obje zemlje da se pozabave zločinima koji se jesu dogodili i koji su dovoljno ozbiljni i bez dizanja intenziteta sukoba na razinu genocida, da preuzmu odgovornost za njihove posljedice i da se okrenu žrtvama. Tu poruku sudaca u hrvatskoj i srpskoj javnosti su nakon izricanja presude bili u stanju osnažiti samo rijetki, poput čelnika Documente i GOLJP-a Vesne Teršelič i Zorana Pusića, koji su pozvali institucije dviju zemalja da ulože energiju u traganje za nestalima, utvrđivanje činjenica o stradalima, procesuiranje zločina i podršku civilnim žrtvama koja je bila nedostatna. Oni su u svojem priopćenju upozorili da je ‘jako važno da ograničena energija naših društava, javnosti i vlada ne ode u interpretacije koje odgovaraju našoj strani, već u razvijanje bilateralnih odnosa’. Međutim, očekivano, energija je bila angažirana upravo u suprotnom smjeru, okončani sudski proces nastavljen je prepucavanjem dviju strana oko toga koja je više dobila gubitkom spora, koja je od njih dokazala da je veća žrtva, a manji zločinac.

Sudski spor je pokrenula Hrvatska, vodilo ga je pet hrvatskih vlada, tri HDZ-ove i obje SDP-ove, na njemu je ujedinjenim snagama radila čitava generacija, ako ne i dvije, pravnih eksperata s desnice i navodne ljevice, dok je Srbija svoju protutužbu podigla kako bi uspostavila pravnu i političku ravnotežu, zbog čega je ispoljavanje razočaranja propašću tužbe moralo biti veće s hrvatske strane. Ta je strana, zarobljena u političkom diskursu nacionalističkog državotvorstva koji je nametnula desnica, a navodna ljevica nikada nije pokazala ni želje ni hrabrosti da mu se suprotstavi, ustrajavala u vođenju ne samo uzaludnog nego i štetnog spora kojim je uvjeravala vlastite građane da su strašni zločini još strašniji, da su krvavi zločinci još krvaviji, da zločini nad Hrvatima u posljednjem ratu zaslužuju da ih se nazove onako kako je nazvan pokolj u Srebrenici, da budu, što je trajna čežnja svih ovdašnjih nacionalista, imenom izjednačeni s genocidom koji doista jest počinjen na hrvatskom tlu, onim nad Srbima, Romima i Židovima u Drugom svjetskom ratu.

Da nisu tragične, bile bi smiješne reakcije hrvatskog vrha koji je izrazio nezadovoljstvo činjenicom da genocid nad Hrvatima nije počinjen, da nije zloćudna, bila bi smiješna provala histerije u hrvatskim medijima, bili bi smiješni svi ti televizijski reporteri strateški razmješteni po cijeloj zemlji, u Vukovaru, Škabrnji, Lovasu, Tovarniku, Dubrovniku, kako bi izvijestili o šoku i nevjerici, puštali u eter suze i jauke žrtava koje su prethodno uvjerili da ih je međunarodno pravosuđe još jednom izdalo kada nije oglasilo da je počinjen genocid nad hrvatskim narodom. Upravo to utrljavanje nepravde u rane, a ne ostvarenje pravde bilo je jedino što se moglo očekivati od ovog sudskog postupka, čiji su akteri, naročito nakon što je donošenjem presude za genocid u BiH pred istim sudom postalo kristalno jasno kakvi su kriteriji suda na snazi, svjesno na njemu ustrajali. Za njih je u tom sporu bilo važnije ne uzmaći ni milimetar od svoje interpretacije nedavne prošlosti, nego ga dobiti, kao što je srpskoj strani, čija je politika zasnovana na istovjetnoj nacionalističkoj matrici, bilo važnije parirati Hrvatskoj optužbama nego pristati na ustupke koji bi doveli do obostranog povlačenja tužbi.

Kako bi pružile opravdanje o tome zašto su spor uopće vodile, obje su strane presudu iskoristile za isticanje onih elemenata koji se uklapaju u njihove jednostrane interpretacije, pa tako za hrvatsku stranu spor nije bio uzaludan jer je njime utvrđeno da je Srbija bila agresor u ratu u Hrvatskoj, kao što za srpsku stranu nije bio uzaludan jer je utvrđeno da je u ‘Oluji’ provedeno etničko čišćenje. Obje te tvrdnje proizlaze iz nalaza sudske presude i najveći je problem s njima što ih hrvatski i srpski političari iznose izolirano i bez konteksta, što presudu čitaju selektivno i uvjeravaju javnost da one nešto znače, dok istovremeno ne pridaju nikakav značaj tvrdnjama suda koje govore o odgovornosti vlastite strane.

Sama presuda, iako je razmatranju hrvatske tužbe posvećeno znatno više prostora nego razmatranju srpske protutužbe, u tom smislu ne pati od nedostatka simetrije. Suci su pred sobom imali zadatak ispitati jesu li tokom ratnih zbivanja počinjena djela popisana člankom 2. Konvencije: a) ubijanje pripadnika grupe, b) nanošenje teških tjelesnih i psihičkih povreda pripadnicima grupe, c) namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uvjetima koji bi doveli do njenog potpunog ili djelomičnog fizičkog uništenja, d) uspostavljanje mjera za sprječavanje rađanja unutar grupe i e) prisilno premještanje djece iz jedne u drugu grupu; a zatim su ispitivali jesu li ta djela počinjena s namjerom uništavanja, u potpunosti ili djelomično, određene nacionalne, etničke, rasne ili religijske grupe. Da bi tako definirani zločin genocida bio utvrđen bilo je potrebno utvrditi i postojanje opisanih djela i postojanje genocidne namjere.

Iako su tokom čitanja presude vodeći hrvatski mediji raširili informaciju da je tužba protiv Srbije odbačena jer ona nije mogla biti odgovorna za zločine počinjene prije 27. travnja 1992. godine, dana kada je tadašnja SR Jugoslavija pristupila Konvenciji, to je proizašlo iz krivog razumijevanja navoda suca Tomke, što dosta govori o površnosti tih medija, koji su lažnom tvrdnjom požurili raspiriti ionako očekivane reakcije. Tomka je u tom trenutku tek iznosio prijeporne točke i citirao stajalište Srbije, nakon čega je objasnio da sud o tome neće odlučivati prije nego ispita je li genocida uopće bilo. Kako su suci pronašli da genocid nad Hrvatima nije počinjen, tako su u nastavku presude konstatirali da o navedenom datumu jednostavno nije potrebno zauzimati stajalište.

Upravo utrljavanje nepravde u rane, a ne ostvarenje pravde bilo je jedino što se moglo očekivati od ovog sudskog postupka, čiji su akteri svjesno na njemu ustrajali

To istovremeno znači da su suci pomno ispitali sve navode iz hrvatske tužbe koji su se odnosili na događaje iz 1991. godine. Sud se pritom uvjerio da su JNA i srpske snage u različitim mjestima u Slavoniji, Kordunu, Lici, Baniji i Dalmaciji, od Vukovara nadalje, počinile zlodjela opisana stavcima (a) i (b), pri čemu se u velikoj mjeri oslanjao na presude Haškog tribunala, dok za djela iz ostalih navedenih stavaka Hrvatska nije pružila dovoljne dokaze. Kada su ustanovili da je ubijanja i ozljeđivanja bilo, suci su prešli na ispitivanje namjere. Prihvatili su stajalište Hrvatske, pozivajući se ponovno na presude Tribunala, o postojanju obrasca ponašanja po kojem su JNA i srpske snage od kolovoza 1991. napadale i okupirale različita mjesta naseljena Hrvatima te zločinima i širenjem atmosfere straha dovele do istjerivanja hrvatske populacije s tih područja. Međutim, sud je zaključio da cilj tih napada nije bilo sistematsko fizičko uništavanje hrvatske populacije, već njeno prisiljavanje da napusti dotična područja, zbog čega je tužba za genocid odbačena. Sud pritom jest upotrijebio tvrdnju na koju se sada obilno poziva hrvatska strana, da je protjerivanje hrvatskog stanovništva bilo instrument politike usmjerene na uspostavu etnički homogene srpske države kao zajedničkog cilja vodstva Srbije i vodstva pobunjenih Srba, ali i to je samo citat iz ranijih presuda Haškog tribunala vođama srpske pobune u Hrvatskoj.

Na isti način suci su pristupili tvrdnjama Srbije o genocidu počinjenom tokom i nakon operacije ‘Oluja’. Ponovno slijedeći Tribunal, ovog puta presudu Gotovini i Markaču, suci su zaključili da granatiranje gradova u Krajini nije bilo usmjereno na civile i da, čak i ako je bilo civilnih žrtava, one nisu namjerno uzrokovane. Sud je tu doista naveo ono što sada ističe srpska strana, naime da je nesporno da je bijeg značajnog dijela srpske populacije s tog područja bio direktna posljedica hrvatske vojne operacije, posebno granatiranja gradova. Primijetio je, nadalje, da Brijunski transkripti pokazuju da su najviše hrvatske političke i vojne vlasti bile itekako svjesne da će ‘Oluja’ dovesti do masovnog egzodusa Srba i da su ‘u određenoj mjeri čak predviđale vojno planiranje na takvom egzodusu, koji nisu smatrale samo vjerojatnim, nego poželjnim’.

Da su i hrvatske snage počinile zlodjela opisana stavcima (a) i (b) sud je zaključio utvrdivši njihovu odgovornost za ubojstva i napade na izbjegličke kolone, kao i odgovornost za ubojstva srpskih civila tokom i nakon ‘Oluje’, napominjući da žalbeno vijeće Tribunala nije u tom dijelu opovrgnulo nalaze prvostupanjske presude. Suci su potvrdili i nalaze Tribunala o maltretiranju srpskih civila, sistematskoj pljački i uništavanju srpskih kuća. No što se tiče genocida, sud je iz svega toga zaključio da, ako je postojala politika protjerivanja Srba, to ne znači da je postojala politika usmjerena na fizičko uništavanje srpske populacije i da je to daleko od specifične namjere koja karakterizira zločin genocida.

Obje tužbe za genocid su tako u potpunosti odbačene, ali su suci kroz proces stekli uvid u ratne događaje i završili tekst presude paragrafom kojim su obje strane pozvali da preuzmu odgovornost za posljedice zločina koje su počinile. Osudili su na suradnju dvije zemlje koje za tako nešto nisu pokazivale dovoljan kapacitet ni prije presude, a nakon njenog donošenja, nažalost, nisu pokazale ni sposobnost da je do kraja pročitaju.