U Bosni i Hercegovini kao da ne postoji politika, pa ni život, mimo iščekivanja i prizivanja povoda za produbljivanje i zaoštravanje međuetničkih tenzija te za zveckanje zahrđalim oružjem. Povodom se tako prošloga tjedna ispostavilo ovo pitanje: podnijeti ili ne podnijeti zahtjev za revizijom presude Međunarodnog suda pravde u Haagu iz 2007. godine, presude prema kojoj je Republika Srbija – kao prva država u povijesti – proglašena krivom za kršenje Konvencije o genocidu, jer nije spriječila i kaznila srebrenički genocid, ali je istovremeno oslobođena optužbi da je aktivno podupirala pokolj i da je imala efektivnu kontrolu nad trupama Vojske Republike Srpske što su od 13. do 18. srpnja 1995. pogubile više od osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka iz Srebrenice na području općina Bratunac i Zvornik? To pitanje postavilo se, zapravo, pred Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika vladajuće Stranke demokratske akcije: srpski i hrvatski politički prvaci odavno su zauzeli stav da se oštro – ili nešto manje oštro, ali sasvim jasno – protive pokušaju revidiranja presude Međunarodnog suda pravde, jer da bi to izazvalo nove krize i nestabilnosti u BiH i u regiji.

Osim što je riječ o političaru nevelikog formata čije je utemeljenje isključivo u nacionalnom, Bakir Izetbegović legitimni je predstavnik naroda koji je uvjerljivo najviše stradao u balkanskim ratovima devedesetih i nad kojim je počinjen genocid

Izetbegović je, na kraju, odlučio uložiti revizijski zahtjev MSP-u, a pritom je našao pravno tumačenje koje mu je pomoglo da zaobiđe izjašnjavanje i formalno opredjeljivanje o tom potezu aktualnog sastava Predsjedništva BiH, jer je znao da bi ga preglasala ostala dva člana Predsjedništva – Srbin Mladen Ivanić (Partija demokratskog progresa) i Hrvat Dragan Čović (HDZ BiH).

‘Predsjedništvo BiH je Odlukom od 4. oktobra 2002. godine imenovalo g. Sakiba Softića za agenta BiH pred Međunarodnim sudom pravde i na osnovu te Odluke Predsjedništva BiH, prema Statutu i Pravilima Suda, g. Softić u svojstvu ovlaštenog agenta BiH ima legitimaciju da zastupa BiH i da u ime BiH pred Sudom poduzima sve pravne radnje u vezi s tužbom BiH koje su propisane Statutom i Pravilima Suda, uključujući i radnju podnošenja aplikacije za pokretanje postupka revizije Presude donesene 26. februara 2007. godine. U Odluci nije propisano bilo kakvo ograničenje mandata g. Softića. Ova Odluka Predsjedništva BiH nikada nije izmijenjena, niti je ikada stavljena van snage. U Statutu i Pravilima Međunarodnog suda pravde ne postoji ni jedna odredba koja nalaže da postupak revizije presude mora biti praćen novom odlukom nadležnog organa države kojom se nanovo imenuje agent te države pred Međunarodnim sudom pravde’, napisao je Izetbegović u svom saopćenju. U ovom tekstu, međutim, nećemo se baviti zakonitošću ili nezakonitošću podnošenja revizijskog zahtjeva, jer to je u ovoj priči najmanje bitno i ne dotiče suštinu.

Nije malo zamjerki koje je moguće sasuti na odluku Bakira Izetbegovića. Već sama činjenica da se čekalo do zadnjeg dana desetogodišnjeg revizijskog roka dosta govori o ozbiljnosti i sistematičnosti s kojima se pristupilo revizijskoj aplikaciji. Iz pravne perspektive, realni izgledi za obnovu postupka protiv Srbije vrlo su mršavi ili uopće ne postoje.

‘Ako se razmišljalo o pokretanju postupka revizije, po izricanju presude (2007. godine, op. I. Đ.) moralo se uzeti u obzir da je ona potpuno reducirala razmatranje genocida u Bosni i Hercegovini u ovom predmetu na genocid počinjen u Srebrenici’, napisao je na beogradskom portalu Peščanik Refik Hodžić, bosanskohercegovački dokumentarist i aktivist koji se bavi ratnim žrtvama. ‘Moralo se konačno odbaciti pogubno mazanje očiju bosanskohercegovačkoj javnosti, a posebno žrtvama, da ovaj predmet ima ikakve veze sa ‘sveobuhvatnom istinom i pravdom za zločine Srbije u Bosni i Hercegovini’ i priznati da od odluke o nadležnosti iz jula 1996. on to nije ni bio. Moralo se prestati sa kukanjem i valjanjem u blatu uloge vječne žrtve velikih svjetskih zavjera i u potpunosti usredsrediti na lov na nove dokaze o tome da je državni vrh Srbije imao efektivnu kontrolu nad snagama koje su provele genocid u Srebrenici, ili u najmanju ruku znao za namjere vojnog i političkog rukovodstva RS-a, ako ne unaprijed a ono barem tokom odvijanja genocida u Srebrenici, i da nije učinio ništa da prekine aktivnu podršku snagama koje su genocid provodile na terenu. To je morala biti strategija za podnošenje bilo kakvog zahtjeva za reviziju – usredsređena na Srebrenicu i ograničena na vrlo specifične nove dokaze.’ Takvi dokazi, sve da su i pronađeni, morali su biti prijavljeni MSP-u najkasnije šest mjeseci od pojavljivanja. A to se nije dogodilo.

Od Izetbegovićeve politički i pravno problematične odluke problematičnije su jedino srpsko-hrvatske političke reakcije

Izetbegovićev postupak dakle nije bio motiviran pravno utemeljenim uvjerenjem da će pokušaj revizije uspjeti, nego populističkim nastojanjem da se zadovolje politička i politikantska, ali i iskreno pravdoljubiva očekivanja vlastitog biračkog tijela: čemu se upuštati u nešto što će nesumnjivo proizvesti dodatnu nestabilnost i zaprijetiti paralizom državnih institucija, čega je Izetbegović zacijelo bio svjestan, a neće rezultirati drukčijom presudom? Nota logika ne stanuje u realpolitičkom ili dnevnopolitičkom diskursu Bosne i Hercegovine, i ne samo Bosne i Hercegovine: zbog unutrašnjeg patriotsko-moralnog pritiska na rubu iznude, što je situacija koju je i osobno kreirao, bošnjački član Predsjedništva BiH ustvari nije mogao odlučiti nego onako kako je odlučio, pa što god se kasnije dogodilo pred MSP-om, i što god to izazvalo u zemlji i regiji. I to nema nikakve veze s Recepom Tayyipom Erdoganom i snažnim turskim utjecajem na bošnjačku politiku, niti ima veze s raspudićevskom konstrukcijom o bošnjačkom antieuropejstvu. Zar bi Aleksandar Vučić, premijer Srbije, danas postupio drukčije od Izetbegovića da je nekim slučajem presuda MSP-a iz 2007. bila osuđujuća za Srbiju i u onom segmentu koji se ticao sudjelovanja u počinjenju genocida u BiH, a malo je nedostajalo da bude takva? Zar netko misli da Srbija ne bi pokušala oboriti takvu presudu? Zar bi ijedan od relevantnijih političara iz bilo koje od postjugoslavenskih država učinio drukčije od Izetbegovića?

Ne, ovo nije iskazivanje pretjeranog razumijevanja za više-manje demagošku odluku bošnjačkog člana Predsjedništva, ali na osnovu čega bi baš od njega trebalo očekivati da bude predvodnik u racionalnom i protunacionalističkom pristupu ratnim devedesetima, naročito stoga što u ovom slučaju, budimo realni, nije učinio ništa nego se obratio jednom međunarodnom sudu, koji će samostalno i tko zna kad odlučiti ima li razloga za preispitivanje deset godina stare presude? Pritom će vjerojatna propast revizijskog zahtjeva pasti na njegova i bošnjačka politička leđa, a toga je dotični, bez sumnje, bio svjestan kad je vagao odluku o reviziji. Osim što je riječ o političaru nevelikog formata čije je utemeljenje isključivo u nacionalnom, Bakir Izetbegović legitimni je predstavnik naroda koji je uvjerljivo najviše stradao u balkanskim ratovima devedesetih, naroda nad kojim je – prema presudama Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine i Međunarodnog suda pravde – počinjen genocid. Od Izetbegovića bi se takvo što trebalo očekivati tek da su se političke i intelektualne elite, pa i društva, u Srbiji i Republici Srpskoj – ali i u Zagrebu i Mostaru – u proteklih dvadesetak godina iskreno i hrabro suočili s dubinom i razmjerima vlastitog zločina prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. To se nije zbilo. Prema jednom prošlogodišnjem istraživanju, svega deset posto stanovništva Srbije smatra da je Vojska Republike Srpske sredinom srpnja 1995. godine na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika počinila ono što je ustanovio Haški sud, naime, genocid. Vjerojatno bi slični rezultati bili kad bi se među građanima Republike Hrvatske provelo istraživanje o Ahmićima ili o koncentracijskim logorima HVO-a za Bošnjake u Hercegovini.

Utoliko, od Izetbegovićeve politički i pravno problematične odluke problematičnije su jedino srpsko-hrvatske političke reakcije. U Beogradu su se smjesta sastala četvorica najmoćnijih srpskih političara – Aleksandar Vučić, aktualni premijer i budući predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić, trenutni predsjednik Srbije, Milorad Dodik, predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta pod imenom Republika Srpska, i Mladen Ivanić, član Predsjedništva BiH. Patetikom i bijesom okomili su se na Izetbegovića i Bošnjake, a najdalje je, naravno, otišao Dodik: ‘Ovo je akt mržnje Bošnjaka muslimana prema Srbima uopšte. Očigledno imaju dva cilja: očekuju desetine milijardi nekakve štete, a primarni da se ukine RS, a sve pod optužbom da su Srbi počinili genocid, koji se, naravno, nije desio.’ Tako se od bošnjačkog zahtjeva za revizijom presude – u kojoj se, ponovimo, konstatira da je u Srebrenici počinjen genocid, ali Srbija nije osuđena za izravno sudjelovanje i poticanje – došlo do toga da se ‘genocid nije desio’. Srbija se nije žalila na presudu MSP-a kojom je proglašena krivom za nesprječavanje i nekažnjavanje srebreničkog genocida, jer je previše čvrstih dokaza o financijsko-logističko-političkim vezama Srbije i onih među bosanskim Srbima koji su najodgovorniji za masakr, i na tome se – uz nekoliko uglavnom farsičnih istraga i suđenja te nekoliko simboličnih gesti – zaustavilo suočavanje Srbije s genocidom nad srebreničkim Bošnjacima. Umjesto sagledavanja svoga zla i obračunavanja s njime, Srbiji i Republici Srpskoj važno je jedino to da se genocid odmakne što dalje od Beograda i da se o Srebrenici što manje priča, a ako se priča, da se poriče i relativizira. Trebaju li to biti temelji regionalne stabilnosti i dobrosusjedstva?

‘Apeliram na sve u Bosni i Hercegovini da se sjedne, razgovara, usredotoči na europski put BiH, a ne na prijepore iz prošlosti’, izjavila je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, inače predsjednica države u kojoj Vlada, uz njezinu podršku, upravo osniva Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću. ‘Zabrinuta zbog moguće destabilizacije, Hrvatska potiče bosanskohercegovačke dužnosnike da se usredotoče na europski i euroatlantski put BiH’, saopćilo je hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova. ‘Ne može se otići u ime Bosne i Hercegovine, a razgovarati u ime jednog naroda. Pravimo jednu nevjerojatnu političku grešku. Mislim da to nije trebalo uraditi na ovaj način’, kazao je predsjednik HDZ-a BiH i član Predsjedništva Dragan Čović.

Dva su razloga za ovakve službene hrvatske reakcije. Jedan je pravomoćna haška presuda herceg-bosanskoj političkoj i vojnoj vrhušci koja će biti izrečena u studenom ove godine. Ako u najvažnijim elementima bude potvrđena prvostupanjska presuda, to će – uz ostalo – značiti i potvrdu formulacije o udruženom zločinačkom poduhvatu Zagreba i Mostara (odnosno Gruda) protiv Bosne i Hercegovine. Zato Hrvatska toliko inzistira na zaboravljanju ‘prijepora’ iz prošlosti, na europskom i euroatlantskom putu BiH i na daljnjoj ‘federalizaciji’ susjedne države, ispod čega se nastoji prošvercati uspostava trećeg, hrvatskog, entiteta, što se više i ne skriva kao centralna hrvatska politička ideja kad je riječ o Bosni i Hercegovini. Drugi je razlog taj što se politika trećeg entiteta ne može voditi bez partnerstva s Miloradom Dodikom i Republikom Srpskom: da nije ovakve Republike Srpske i ovakvog njezinog šefa, koji ne radi ništa nego se trudi BiH učiniti pa onda prokazati nefunkcionalnom i besmislenom državom, hrvatske težnje za svojim teritorijalnom autonomijom bile bi sasvim nerealne, jer je Hrvata u BiH premalo da bi bez jačeg partnera mogli voditi politiku destrukcije i dodatnog unutrašnjeg razdvajanja. Saveznicima iz Banje Luke i Mostara pritom, naravno, ide na ruku dugogodišnje bošnjačko lutanje i maglovitost u pogledu političke sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine. To je, zapravo, opis bosanske bezizlaznosti koju stalno dizanje međuetničkih tenzija ne dovodi u pitanje nego je dodatno produžava i cementira.