Nekoliko kilometara od Dvora uzvodno uz Unu, opustošeno je selo Javorak u kojem samuje Miloš Samardžija: taj vitalni 66-godišnji povratnik još uvijek čvrsto stoji iza odluke da ostatak života proživi upravo ovdje, na svojoj djedovini.
- Već sam dugo tu sam i bogme sam se priviknuo: u početku mi nije bilo lako, ali kako su dani prolazili sve više sam shvaćao da ona stara "Uzdaj se u se i u svoje kljuse" itekako vrijedi. Sve nam je bilo dobro do one nesretne Oluje, koja nas je navrat-nanos oduvala. Prvo smo supruga Dušanka i ja spakovali moju majku Boju i našu djecu, tada 16-godišnjeg Mirka i godinu stariju Daliborku, pa se svi utrpasmo na traktor i krenusmo da ne znamo ni kamo ni zašto. Mog smo oca sahranili dvije godine prije bježanije s djedovine na kojoj smo na milost i nemilost nepoznatima ostavili sve što smo desetljećima stjecali – prisjeća se naš domaćin.
I oni su, poput desetaka tisuća svojih sunarodnjaka, danima putovali do Srbije, da bi ih ondje tamošnja policija usmjerila prema Kosovu. Jedva su to izbjegli, potajice prelazeći Rumski most, pa se obreli u Prigrevici kraj Apatina, gdje ih je dočekala Bojina sestra.
- U Srbiji je Daliborka završila ekonomiju na fakultetu, a sin srednju školu. Oboje su se zaposlili, pa od države dobili kredit za mlade, kupili kuće i zasnovali svoje porodice. Eno ih, i sad žive i rade u Rumi. Majka se prva vratila u Javorak, još 1998.; ostvarila je pravo na očevu penziju i ovdje živjela do smrti 2014. Ja sam se vratio u jesen 2002., ali bih isprva dolazio tek svaki mjesec-dva, da povadim potrebne dokumente i obiđem majku. Kad je umrla, djeca su me zamolila da se vratim za stalno, da netko očuva našu djedovinu. Tako ovdje od tada samujem. Jasno, mama je po svom povratku imanje našla temeljito opustošeno, a i moja je supruga u međuvremenu svih tih nevolja, umrla – kaže Miloš, koji je za boravka u Vojvodini radio sve i svašta da preživi, uglavnom ono što nitko drugi nije htio.
- Okopavao sam kukuruzna polja i druge nasade, ujesen brao sve što bi dozrelo, kopao kanale i sjekao drva, zidao i nadozidavao, pomagao pri svinjokoljama, pokrivao i razotkrivao. Štogod mi nudili, nijedan posao nisam odbijao. Tako sam, rintajući od jutra do mraka, zarađivao za goli život – tumači nam čovjek koji je po povratku na djedovinu preživljavao samo od sitne ušteđevine, a onda od povremenih građevinskih poslova vezanih uz obnovu devastiranih i porušenih kuća. Posadio je i svoj vrt te zametnuo četiri košnice pčela koje i sada oko njega zuje. S vremenom je uspio ostvariti pravo na mirovinu, a do tog je trenutka primao osamsto kuna socijalne pomoći.
- Moram i dalje paziti na svaku kunu, jer nije baš jednostavno preživjeti cijeli mjesec s njih hiljadu i dvjesta! Zato imam malo vrta, pa spremim zimnice, ukiselim kupus i prodimim pokoji komadić mesa pod krovom. Bašta me spašava, a i to što imam ledenicu da u njoj spremim povrća do proljeća. Gladi nema, ima samo samoće, a ona mi najteže pada: ponekad bi mi bilo draže da cijeloga dana gladujem, ali da s nekim ljudujem. Kuću u kojoj živim otac i ja smo sagradili 1964. Djeca me nagovaraju da srušim staru dotrajalu drvenjaru koju su podigli moji djedovi, ali meni je to nekako žao, pa i nju popravljam koliko mogu. Neka je, neka stoji, u njoj čuvam starine, alate, ćupove i sve drugo što su moji stari upotrebljavali. Svi su mi pređi bili bačvari, pa je tu i jedna mala rakijska bačvica koju je djed izradio za nas – raspričao se Miloš Samardžija.
Prije besmisla rata imao je jednu veliku strast, koju ni danas ne može zaboraviti, kamoli prežaliti: bavio se lovom. Više od pucanja na divljač, uglavnom divlje svinje, veselilo ga je druženja s prijateljima u šumi, pečenje kobasica na vatri i zajedničke hajke. Bio je jedan od najmlađih lovaca u cijelome kraju i upijao je s uzbuđenjem priče starijih, makar je za mnoge slutio da su malo napuhane, onako pravo lovački. Svoju pušku za lov, kupljenu nakon puno odricanja, morao je predati srpskim vlastima kad se bježalo. Potvrdu o toj predaji pokazao je i hrvatskim policajcima koji su ga posjetili po povratku u Javorak i s time su lovački dani za njega završili.
- Nekada smo išli u hajku na divlje svinje, tražili ih i s psima nagonili po cijeli dan da bismo ubili tek jednu zvijer, a češće nijednu. Danas veprovi slobodno ulaze u kukuruzišta, po dvorištima harače i kokoši odnose lisice i jastrebovi, a od lovaca i pušaka ni traga ni korova – čudi se Miloš.
Pandemija korone ni njega nije zaobišla Miloša, pokupio je virus od kojeg je zaradio jaku upalu pluća i jedva se živ izvukao. Osim te preboljene pošasti, osjeća se zdravim i čilim: ne pije redovito nikakve lijekove, svakodnevno otpedalira najmanje 15 kilometara svojim biciklom i svakom se gostu, znanom i neznanom, zdrava srca obraduje. Koliko je i mentalno prisutan, dokazuje već i ono što nam je rekao čim smo se obreli pred njegovim vratima.
- Znam ja vas, vidio sam vas prije mjesec-dva kad ste prolazili kraj moje kuće dok ste išli posjetiti Zorku Landup u Dobretinu. Čitao sam taj članak u Novostima, pa vam moram reći da je prije par dana nažalost ona zauvijek otišla – podsjetio nas je Miloš Samardžija na nedavni tekst objavljen pod naslovom "Ministarka kućnih financija". U njemu smo pisali o usamljenoj i hrabroj starici koja je precizno, "na prste računala koliko joj od mizerne mirovine ostaje kad podmiri sve obaveze: brojni su čitatelji poslije te reportaže poželjeli pomoći ženi koja raspolaže sa svega četiri kune dnevno za hranu i osobne potrebe, no smrt je bila brža od lijepih namjera da se pomogne ovoj spretnoj "ministarki", iznimnoj već i po tome što se nikada ni na što nije žalila.
