Iako žive na najjužnijoj točki središnjeg dijela jedne članice EU-a, stanovnici Dvora često će reći da su sa samoga kraja svijeta: to, naravno, nije objektivna 'geografska' istina. No Zagreb im je, uz rijetke autobusne veze i iscrpljujuće putovanje loše održavanim cestama, doista daleko u tolikoj mjeri da je mnogima potpuno nedostupan. Pogotovu ako su u poznijoj dobi, bez ikakvog financijskog uporišta, i kad im je dom u krajnjem zakutku tog zabačenog područja. Točnije desetak kilometara uzvodno uz Unu, uz državnu granicu s BiH ali ne i uz granični prijelaz koji bi im otvarao neke druge mogućnosti. Upravo je takva životna stvarnost 87-godišnje Zorke Landup, koja samuje u skromnom kućerku nakraj opustjelog Donjeg Dobretina.
- Samotinja je ovdje velika, moj sinko. Nekad mi se čini da je dobro što čeljadi oko mene nema, no češće žalim što sam sama u ovoj pustopoljini. Kako je živjeti u osami, najbolje vam opisuje ova zgoda: natrapaše jednom ovamo dva mladića, ne znam ni sama odakle, i rekoše da su majstori. Pozovem ih sva sretna u kuću jer mi je baš trebao netko da mi montira televizor, a oni mi nakon pola sata prčkanja kazaše da će TV proraditi navečer i uzeše mi pet stotina kuna uz obećanje da će za koji dan ponovno doći popraviti jednu napuklu gredu na kući. Od tada od njih ni traga ni glasa, nestadoše zajedno s pola moje penzije – slikovito nam dočarava svoju svakodnevnicu naša domaćica.
Zorka se davne 1953. udala za svog Stevu, pa su od tada zajedničkim snagama plovili životnim brzacima najbolje što su znali i mogli. Bilo je tako sve do one nesretne Oluje, koja ih je, praktički gole i bose, nemilosrdno potjerala iz toplog doma prema Bosni i još dalje.
- Priključili smo se toj koloni nesretnika, koja je s prolaskom kroz svako selo postajala sve dulja. Jedva prijeđosmo most u Novom, pa dalje u tu nemilu putešestviju prema Srbiji; ja sam u jednom trenutku bila zastala, pa se nekako izgubila. Bila me uhvatila panika, nisam više znala trebam li trčati prema naprijed ili bježati nazad. Jedva sam opet pronašla Stevu, a sam vrag zna što bi bilo da nisam – prisjeća se starica.
Zamorno i mučno višednevno putovanje za Landupe završilo je u šumadijskoj Jagodini, gdje su ih smjestili u nekakav sobičak. Već sutradan su se našli na nepoznatom polju s motikama u rukama: okopavali su kukuruz od sumraka do zore, a dnevnica im je jedva za hranu dostajala, tek toliko da na povratku s kukuruzišta u nekom dućančiću kupe nešto salame i kruha. I tako je bilo iz dana u dan.
- Nikada mi u životu nije bilo gore, ali sam se tješila da smo barem živu glavu sačuvali. Kad smo se kasnije vratili ovamo, znali bismo žaliti što smo uopće bježali, ali tko je tada mogao znati što će biti, u ratu život čeljadeta ne vrijedi baš puno – razmišlja Zorka naglas dok prebire po neugodnim uspomenama.
Landupi su u Jagodini ostali dvije godine. Osluškivali su pomno vijesti s Banije, pa sve više i sami razmišljali o povratku. Naposljetku je Stevo odlučio otići u Donji Dobretin kao prethodnica, izvidjeti što im je s kućom i ima li uopće ikoga u selu. Njihov je dom, dakako, bio opljačkan a okućnica obrasla u korov, no zaključio je da se sve brzo dade popraviti i ponovno osposobiti za život, pa otišao po suprugu unatoč tome što na kući nije bilo prozora ni vrata, ni namještaja ni posuđa. Koliko mu zavičaj nedostaje, sažeo je Zorki u riječi kojima ju je nagovarao da se što prije vrate: "Da vidiš samo kako je tamo lijepo: pojeo sam komad kruva u ladovini kraj našeg izvora i to mi je bio najslađi ručak u životu!" Tako su se opet obreli u svom selu, uz još nekolicinu povratnika, pa dobrano zasukali rukave s čvrstom vjerom i nadom da će sve uskoro biti kao što je i bilo prije zlokobnih vjetrova rata.
- Prvi smo mjesec spavali nasred dvorišta, pod traktorom, a onda, kad smo se riješili trave i korova naraslih do polovice prozorskih okana, osposobili jednu sobu i uselili u kuću. Od moje smo sestre Milje, koja i danas živi u Zagrebu, dobili par prasaca i četiri kokoši, pa se još namučili da ogradimo sva tri jutra naše zemlje. Onda smo, nekim slučajem od države dobili jednu junicu i sad mogu reći da je to bila prekretnica koja je označila da je najgore iza nas – kaže nam sugovornica. Dokumente i pravo na kakva-takva primanja ostvarili su tek četiri godine nakon povratka, no nedugo potom Stevo se razbolio i za dvije godine umro. Od tada Zorka samuje, primorana preživjeti s 1.200 kuna mirovine mjesečno. Po umijeću određivanja proračunskih stavki, sama je sebi ministarka financija.
- Godinama se nisam mogla snaći u financijama, nisam ja baš išla u školu, više sam prolazila pokraj nje. No onda mi je jedan komšija protumačio i posložio 'proračun' s kojim se moram snaći i ovako vam to otprilike ide: godišnje primim 14.400 kuna, od čega prvo izdvojim ravno sedam hiljada za kupnju, pilanje, cijepanje i slaganje drva. Onda me struja, slivne vode, kućarina i TV na godinu koštaju još šest hiljada, pa mi za hranu i sve ostalo ostane točno 1.440 kuna što vam, kad se raspodijeli, ispadne četiri kune po danu! Eto, tako vam te bude kad se sve zatefteri, pa slobodno napišite da Zorka Landup za Crveni križ i Centar za socijalnu skrb ne postoji, nego se s te četiri kune sama samcata snalazi – objašnjava nam Zorka. Odavno bi gladovala da joj nije vrta koji joj osigurava krumpir, grah, luk i zimnicu, od kiselog kupusa i paprika do ajvara i krastavaca. Pomisli, doduše, što će biti kad dokraja izgubi snagu za obrađivanje vrta, ali odmah odbaci te ružne misli i primi se motike.
- Ne razmišljam ni o boleštinama, iako sam do sada šest puta operirana. Jest da me i jedna ruka boli kad kopam, al' onda se pouzdam u ovu drugu, pa i sami možete vidjeti da mi je bašta, unatoč kljakavosti, najrodnija i najljepša od svih u ovom našem pustom selu – završava naš susret Zorka Landup.
