Sa slovenskom sociologinjom Majom Breznik, istraživačicom na Mirovnom institutu u Ljubljani, razgovarali smo o temi javnog duga Slovenije. Povod je bio izlazak dviju knjiga koje tematiziraju ‘dužničko ropstvo’, pri izradi kojih je i sama sudjelovala: pisac je pogovora slovenskom prijevodu knjige Damiena Milleta i Érica Toussainta ‘AAA; Revizija, otpis, drugačija politika’ (Sophia, Ljubljana 2014) i jedna od urednica i autorica zbornika ‘Javni dug; Tko kome duguje’ (Založba/*cf., Ljubljana 2015). Nedavno su izdavači tih djela, zajedno s najznačajnijim slovenskim sindikatima, priredili skup čiji je gost bio i svjetski ekspert za pitanja javnih dugova Éric Toussaint (s kojim smo već razgovarali za ‘Novosti’), a sve u želji da na drugačiji način otvore temu duga i u općoj javnosti.
Autorica ste, zajedno sa Sašom Furlanom, eseja o slučaju Slovenije u međunarodnoj dužničkoj krizi: slovenska politika zastupa tvrdo stajalište da svi dužnici svoj dug u cjelini trebaju otplatiti?
Bilo je to uistinu nepokolebljivo stajalište slovenskog ministra financija Dušana Mramora za pregovora s grčkom vladom u prvoj polovici ove godine. Moramo znati da članice eurozone (EMU) posjeduju 70 posto grčkoga duga (od ukupno 313 milijardi eura). Prijenos tog duga na europske porezne platiše i državljane dogodio se pri ‘solidarnoj’ akciji spašavanja eura, pri čemu države članice nisu imale riječ. Morale su dati kredite i garancije, premda je većina njih bila u dubokoj financijskoj krizi. Nije nevažno i to što je većina tog novca išla izravno u europske, pogotovo njemačke i francuske banke, za podmirenje starog duga. Slovenija je priložila malu svotu (zamalo 1,6 milijardi), ali u relativnom smislu, usporedimo li je sa slovenskim BDP-om, najveću; u tom smislu, najviše riskira u slučaju da Grčka ne otplati svoj dug. S toga bismo stajališta, ako se potrudimo, mogli razumjeti zašto je slovenski ministar preuzeo ulogu prvog Schäubleovog pobočnika pri iznuđivanju Grčke.
Nažalost, tu je više riječ o nelogičnosti nego o logičnosti. Kao prvo, iako svi govore drugačije i tako se ponašaju, čak i MMF kaže da Grčka taj dug neće moći otplatiti. Kao drugo, Varufakisovi opširni izvještaji o pregovorima govore da je to Trojki drugorazredno pitanje – važniji joj je cilj nametnuti privatizaciju, smanjivanje radničkih prava i stezanje socijalne države. Treće, studije dužničke krize u drugim europskim perifernim državama (objavljene u knjizi u kojoj smo Sašo Furlan i ja objavili prilog) govore da su te krize rezultat katastrofalnih europskih ekonomskih politika i da je velik dio tih dugova nastao u sumnjivim okolnostima. Po mom mišljenju, primjereniji bi pristup bio Grčkoj ponuditi barem djelomični otpis i restrukturiranje duga, u zamjenu za prijelom s tom europskom ekonomskom politikom, te pregled/otpis i slovenskoga javnog duga.
Mehanizmi zaduživanja
Kada je točno dug postao problem i kako se to dogodilo?
Pred ekonomsku krizu 2008. Slovenija je imala najmanji dug u Europskoj uniji, 22 posto BDP-a; nakon krize, narastao je na više od 80 posto BDP-a. Dug je djelomice nastao zbog pokrivanja financijskih deficita s kojima su vlade po izbijanju krize ublažavale učinke duge privredne recesije (od 2009. do 2013.), kada je privredni rast pao za više od deset posto BDP-a, a broj nezaposlenih bio rekordan. Da vlada nije intervenirala, posljedice krize bile bi još puno gore. I proračunski deficiti bili su visoki, jer su vlade prije i nakon početka krize davale brojne ‘porezne olakšice’ najbogatijima i kapitalu (npr. smanjenje oporezivanja kapitala, ukidanje poreza na visoke plaće, ukidanje gornjih poreznih razreda itd.). Usprkos prognozama, učinci tih olakšica na ekonomski rast i zaposlenost bili su skromni. No država i danas, kada polovicu svojih prihoda daje za otplatu kamata i glavnice, planira nove.
Povećanju javnog duga pridonijelo je i više uzastopnih dokapitalizacija banaka i prijenos nenaplativih bankarskih potraživanja na DUTB, tzv. lošu banku, zajedno zamalo sedam milijardi eura. Tome moramo pridodati i kredit Grčkoj, Europski financijski stabilizacijski mehanizam (EFSM), a i Međunarodni monetarni fond (MMF). Spomenut ću i učinak ‘snježne grude’, nesrazmjerno povećanje kamatne stope koje je povećalo udio javnog duga. Govorim posebice o razdoblju između 2012. i 2014., kada su međunarodna ‘financijska tržišta’ napala zimski narodni ustanak, javne referendume i novu vladu s blagom notom socijalne politike, s time da su se kamatne stope za državne obveznice povećale više od šest posto. Kamatna stopa snizila se tek kada je parlament ukinuo referendum o pitanju proračuna i porezne politike i kada je vlada započela s radikalnom privatizacijom.
Postupak zaduživanja imao je dakle jasne mehanizme: osnova za pravljenje javnog duga i zaduživanja je program financiranja proračuna Republike Slovenije, koji vlada donosi svake godine. Možete li nam iznijeti kratki historijat tog procesa?
Prilikom ulaska u eurozonu Slovenija je morala stvoriti i sekundarno tržište vrijednosnih papira; dotad se država uglavnom zaduživala kod slovenskih banaka, koje su obveznice čuvale kao sigurne investicije. Trebalo ih je dakle potaknuti da njima trguju. Najprije je država osnovala svoje tržište, da bi ga 2007. prenijela na najveće tržište europskih državnih obveznica, EuroMTS sa sjedištem u Londonu. Vlada se 2007. počela zaduživati pretežno u inozemstvu, isplaćujući ujedno i veliki dug domaćim bankama. Prodaja državnih obveznica odvijala se preko sindikata banaka, tj. grupe banaka koju vode tzv. primarni upisnici. To su izabrane, uglavnom strane banke (Abanka, Bank Austria Creditanstalt, NLB, ABN Amro, BNP Paribas, Deutsche Bank, Dresdner KW, JP Morgan i Société Générale), s kojima se Ministarstvo financija dogovara o zaduživanju. Nakon uvodnog izviđanja, Ministarstvo izabere jednu od njih ili više te uskladi okvirne uvjete zaduživanja. Zadaci primarnih upisnika su organiziranje prodaje, oglašavanje, traženje investitora i sređivanje pravnih predmeta koji se tiču izdavanja obveznica. Primarni upisnici u pravilu otkupe cijeli novi svežanj obveznica i sami ga prodaju unaprijed zainteresiranim investitorima.
Politika na strani banaka
Subjekti uključeni u nastanak javnog duga su banke i poduzeća, tek potom stanovništvo i nakraju država. Što je činio svaki od njih?
Da bih odgovorila na ovo pitanje moramo se vratiti u vrijeme između 2004. i 2008., kada se Slovenija uključivala u europske institucije. Kada je ulazila u EU, njezin je javni dug bio jedan od najmanjih u Europi, u ubiranju poreza bila je uspješnija od Njemačke, a prema inozemstvu je imala više potraživanja nego dugovanja. Deset godina kasnije sve se okrenulo naglavačke. Ulaskom u EU slovenske su banke dobile pristup kreditima s niskom kamatnom stopom. Budući da se to zbivalo u vremenu velikoga ekonomskog rasta, na raspolaganju je bilo puno kreditnog novca. Rezultat je bio taj da su se slovenske banke jako zadužile u inozemstvu (13 milijardi u pet godina), a taj su novac posuđivale dalje, osobito poduzećima. Pri ulasku u EU i eurozonu Slovenija je morala napustiti neke sigurnosne mehanizme, promijenili su se standardi i slično, i zato su banke mogle bitno smanjiti svoje kapitalske rezerve. To je dodatno potaknulo tzv. pregrijavanje ekonomije u tom razdoblju. Voljela bih spomenuti da su izvještaji Banke Slovenije cijelo to vrijeme upozoravali na kreditni rizik, ali slovenski i europski regulatori nisu učinili ništa da to zaustave.
Približno za istu svotu za koju su se banke zadužile u inozemstvu poduzeća su uzela nove kredite kod banaka. Danas nam vlada i europske institucije objašnjavaju da su za kreditni rast krivi ‘tajkuni’. Kao prvo, leveraged buyout, kako se to stručno naziva, regulatori ne samo da su dopuštali, nego su i poticali. Drugo, istraživanje u velikim slovenskim poduzećima pokazalo je da su ona velik dio kredita upotrijebila za svoje investicijske aktivnosti, što znači da je vlasničko hazardiranje bilo manje značajan uzrok kreditnog rasta. I slovenske su se obitelji pred krizu ubrzano zaduživale, ponajprije radi kupnje stanova, ali su do danas ostale među najmanje zaduženima u eurozoni. Unatoč tome što je država svoj dug u ovom razdoblju i smanjila, svoj obol pregrijavanju ekonomije dala je poreznim rasterećenjima bogatih i izdašnim državnim investicijama, ponajprije u graditeljstvo.
U kojoj je mjeri svjetska financijska kriza započeta 2008. donijela obrat u načinima tijeka novca i u Sloveniji?
Nakon 2008. tijek novca se obrnuo u suprotnom smjeru: kada je nastupila kriza, slovenske su banke morale u inozemstvu otplatiti zamalo 12 milijardi eura duga. To su uspjele uz oko sedam milijardi eura državne pomoći. Ostalo su ‘ostrugale’ iz privrede, reprogramiranjem kredita pod daleko težim uvjetima i prodajom imovine kojom su oni bili osigurani. Zato su mnoga poduzeća završila u stečaju. Već je pregrijavanje ekonomije između 2004. i 2008. stvorilo okolinu za rizične ‘poslovne prakse’, već tada su uništene mnoge tvornice, ali to je bio tek početak. Nakon izbijanja krize broj stečajeva povećavao se iz godine u godinu: 2009. bilo ih je 276, a 2014. već 1107. Nakraju je vlada, pod pritiskom europskih institucija, organizirala potpunu rasprodaju državne imovine, za smiješnu cijenu. Prodaja prvih 15 ključnih poduzeća slovenske privrede, od čega bi država (po procjeni Državnoga statističkog ureda) trebala dobiti 1,3 milijarde eura, neće biti dostatna ni za otplatu kamata tijekom dvije godine. Vlada na sve to odgovara novim, još dužim popisom državnih poduzeća koja namjerava prodati.
Slovenska je politika dakle ne jednom odlučila pomoći bankarskom sistemu?
Država je nakon krize više puta pomagala bankama dokapitalizacijom. Zanimljivo je da je dionice kupovala po znatno višoj cijeni od tržišne, da ne bi morala izvlastiti privatne vlasnike banaka. Posebno poglavlje je državna dokapitalizacija banaka 2013. U proljeće te godine Slovenija je pregledala bankovne portfelje i provela nad njima testove otpornosti na stres po metodologiji MMF-a; po toj je ocjeni kapitalski manjak triju najvećih banaka (NLB-a, NKBM-a i Abanke) iznosio 0,5 milijardi eura. Nakon toga je vlada u nacionalnom programu reforme napisala da će ih dokapitalizirati sa 0,9 milijardi eura, ali predstavnici Vijeća za ekonomske i financijske poslove Vijeća Evrope i Europske centralne banke time nisu bili zadovoljni i zahtijevali su nove testove. U jesen su učinjena dva nova testa po različitim metodologijama (stajali su nas 22 milijuna eura!), da bi razlika između njihovih ocjena bila oko 1,5 milijardi eura. Nakraju je prihvaćena viša ocjena, tri milijarde eura, čime su prekršena pravila EU-a po kojima državna pomoć bankama mora biti minimalna. K tome, ove nas je godine potresao i skandal oko toga što je Banka Slovenije možda krivotvorila dokumente kada je izdala rješenja o dokapitalizaciji i brisanju posjednika podređenog duga. Ništa manje sporno nije ni da je istina ono što Banka tvrdi, da je rješenja izdala dan ranije: po toj je varijanti izdala dokumente bez pravne podloge.
Po pravilima EU-a, Direktorat za konkurentnost je prije dokapitalizacija izdao rješenja, polutajne dokumente u kojima je većina sadržaja prekrivena, što znači da oni koji su platili dokapitalizaciju nemaju pravo znati za što su dali novac. Ono što se zna jest da su novi uvjeti poslovanja banaka uništavajući i da se banke mogu samo pripremati za privatizaciju koju zahtijeva EU, opravdavajući to time da je za njihovo zaduživanje krivo državno upravljanje. A to je velika manipulacija – banke su postale državne tek nakon dokapitalizacije, a za vrijeme rasta zaduženosti samo je jedna bila u državnom vlasništvu.
Javni dug je jedan od ključnih instrumenata pomoću kojeg međunarodne i europske institucije pritišću u smjeru privatizacije, smanjenja radničkih prava i stezanja socijalne države. Sindikati su shvatili da su u sadašnjem socijalnom dijalogu zarobljenici ‘pregovora s popuštanjem’ i da moraju probiti taj okvir
Uključivanje sindikata
Što se točno krije iza skraćenice DUTB?
To je Društvo za upravljanje potraživanjima banaka (Družba za upravljanje terjatev bank) ili, drugim riječima, ‘loša banka’. Ono je osnovano 2013. pod pritiskom europskih institucija kako bi saniralo poduzeća koja su imala poteškoća s otplatom kredita. Između 577 poduzeća danih na upravljanje, na početku je manje od polovine njih bilo u stečaju; nakon preuzimanja od strane DUTB-a taj udio se povećao na 67 posto. Jednostavnije, toliko ih je poslano u stečaj. ‘Loša banka’ je dakle loša zato što iz ‘dobrih’ stvara loša potraživanja. Ona je tipična nedodirljiva europska institucija u kojoj o svemu odlučuje upravni odbor, a svako uplitanje države, koja ju je ustanovila, smatra se ‘neprimjerenim miješanjem’.
Koji su bili društveni učinci privredne recesije i tzv. politike štednje?
Usporedimo li slovensku stopu siromaštva, nezaposlenosti, društvene nejednakosti i slično s onima u nekoj drugoj članici EU-a, još uvijek možemo odahnuti. Međutim, ti se pokazatelji kod nas najbrže pogoršavaju. Novi, ‘ljubazniji, jednostavniji i pregledniji’ socijalni sistem je 2012. oduzeo neki od socijalnih instrumenata za oko 185.000 osoba. Privremene krizne mjere iz prijašnjih godina ove su se godine promijenile u stalne, štednja u javnom sektoru se produbljuje. Istodobno, vlada planira nove porezne olakšice bogatima…
Vodi li se u Sloveniji javna rasprava o problemu zaduženosti i ako da, tko je u nju uključen?
Ljudi potreseno bulje u naslovnice novina, gledajući kako im svakodnevno prodaju poduzeće za sitniš ili im oduzimaju neko od socijalnih prava, sve u ime otplate duga. A kako je taj dug nastao, to se ne pitaju. Usred te duboke šutnje, sindikati su nedavno organizirali savjetovanje o ‘dužničkom ropstvu’ s Éricom Toussaintom kao glavnim gostom. To je veoma bitno: sindikati su shvatili da su u sadašnjem socijalnom dijalogu zarobljenici ‘pregovora s popuštanjem’ i da moraju probiti taj okvir. Javni dug jedan je od ključnih instrumenata pomoću kojeg međunarodne i europske institucije pritišću u smjeru privatizacije, smanjenja radničkih prava i stezanja socijalne države, pa zato taj problem zahtijeva prikladan odgovor.
Kako vidite moguće daljnje scenarije vezane uz javni dug i njegovo rješavanje?
Ne treba očekivati da će europske institucije same priznati svoje pogreške i promijeniti politike. Kao što smo vidjeli na primjeru Grčke, jedna država teško sama pregovara. Pri rješavanju dužničkih kriza od 1980-ih, od dužničke krize globalnog juga do krize europske periferije, vjerovnici su uvijek pregovarali sa svakom državom zasebno. Pokušali su izbjeći stvaranje bloka država koji bi se bio u stanju oduprijeti njihovu diktatu. Kada bi države dužnice oblikovale svoj nacrt rješavanja dužničke krize i odlučno ga zagovarale u međunarodnim i europskim institucijama, to bi itekako promijenilo odnose moći. Takav bi nacrt, naravno, morao obuhvaćati provjere javnog duga, otpis duga i socijalne politike kao prioritetni zadatak država.
