Sredinom augusta Evropska komisija potpisala je s Grčkom treći Memorandum o suglasnosti, kojim je Grčka dobila 86 milijardi eura da isplati dospjele dugove i dokapitalizira grčke privatne banke. Memorandum određuje političke uvjete kredita. Po ocjeni bivšeg grčkog ministra financija Janisa Varufakisa, ti uvjeti onemogućuju Grčku da dug ikada stvarno podmiri. Sadašnji zahtjevi samo ponavljaju i zaoštravaju uvjete pod kojima su već odobrili prijašnje kredite. A upravo je ostvarivanje tih zahtijeva Grčku i prisililo da se već treći put zaduži. Zato Varufakisov skepticizam izgleda opravdanim. Ali pritisci na Grčku nisu samo ekonomski iracionalni. Oni i dramatično razaraju grčko društvo.

Društvene promjene, koje su prouzročili prijašnji zahtjevi vjerovnika, istražio je Odbor za istinu o grčkom javnom dugu. Odbor je u aprilu ove godine osnovala (tadašnja op.p.) predsjednica grčkog parlamenta Zoe Konstantopoulou. Sačinjavaju ga ugledni grčki i međunarodni stručnjaci i stručnjakinje, a znanstveno ga koordinira vještak za državne dugove dr. Éric Toussaint. U nastavku sažimam one zaključke Odbora koji najočitije pokazuju društvene učinke ucjenjivanja od strane Trojke i evropskih država, dakle i od Slovenije.

Društvene promjene, koje su prouzročili prijašnji zahtjevi vjerovnika, istražio je Odbor za istinu o grčkom javnom dugu. Odbor je u aprilu ove godine osnovala tadašnja predsjednica grčkog parlamenta Zoe Konstantopoulou. Sačinjavaju ga ugledni grčki i međunarodni stručnjaci i stručnjakinje, a znanstveno ga koordinira vještak za državne dugove dr. Éric Toussaint

Nakon ulaska Grčke u EU godine 1981. javni je dug samo rastao do 1993. Kretanje se nakon toga umirilo, ali je 2007. godine dug divlje narastao. Dvije trećine duga nastale su radi vrlo visokih kamatnih stopa, koje su prouzročile ‘učinak snježne grude’. Preostalom dugu naročito su doprinijeli pretjerani izdaci za obranu, koje je i u Grčkoj (kao i u Sloveniji, op.p.) napuhao niz još neistraženih korupcijskih mahinacija. Značajan izvor duga su još: nisko oporezivanje kapitala i bogatstva te sistem koji omogućuje kapitalu i bogatašima da izbjegavaju plaćanje poreza i doprinosa; nesposobnost države da utjera poreze i doprinose; utaje poreza; nezakonito otjecanje kapitala iz države. Ocjenjuju da je između godina 2003. i 2009. iz države otišlo barem 202,5 milijardi eura. Devet velikih firmi izbjeglo je svoje obaveze u Grčkoj, na način da su s Luxemburgom sklopili tajne sporazume o fiktivnim novčarskim operacijama, što su omogućili luksemburški zakoni.

Prihvaćanjem eura godine 2001., Grčka se podredila uređenju po kojemu se država mora zaduživati kod privatnih vjerovnika. Prelaskom na euro, kojemu su bile izložene grčke i evropske privatne banke, grčki se privatni dug skoro udvostručio. U krizi 2008. oslabio je položaj privatnih banaka, a i javnoga sektora. Grčke vlade su se na krizu odazvale tako da su nekoliko puta javnim novcem dokapitalizirale privatne banke. Istovremeno su uvele ‘štednju’. Pomoću navedenog su krizu privatnog bankarskog sektora prebacile na grčke radne mase.

Sve zajedno nije pomagalo i zato se Grčka 2010. prestala zaduživati kod međunarodnih privatnih financijskih ustanova, obrativši se za pomoć drugim članicama evrogrupe i Međunarodnom monetarnom fondu. To je dovelo do dvije intervencije Evropske komisije, Evropske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda u godinama 2010. i 2012., kada je Grčka s tom zloglasnom ‘Trojkom’ sklopila omrznute ‘Memorandume o suglasnosti’.

Rezultat Trojkinih intervencija je da su javnim novcem u cijelosti podmirili grčke privatne banke, a djelomično i međunarodne vjerovnike, i to tako što su grčkim državnim obveznicama za više od polovice smanjili nominalnu vrijednost. Pri tome su neki međunarodni fondovi, koji su špekulirali grčkim obveznicama, na tome ogromno zaradili. Trojka je krizu privatnog financijskog sektora preradila u krizu grčkog javnog duga, ali vjerovnici sada više nisu privatne financijske ustanove, već Međunarodni monetarni fond, Evropska banka, Evropske ustanove i države evrogrupe.

Žrtve takvog ‘spašavanja’ su grčki javni mirovinski fondovi (koji su izgubili 14,5 milijardi eura od 21 milijarde rezervi) i druge javne ustanove, mali vlasnici državnih obveznica (više od 15 tisuća obitelji izgubilo je životne ušteđevine) – i naravno grčko društvo u cjelini, jer su ga uništile mjere koje je Trojka zahtijevala za svoje usluge. Zahtjevi Trojke su: privatizacija državnih poduzeća i javnih dobara; snižavanje plaća i mirovina; masovno otpuštanje iz javnog sektora; ukidanje kolektivnog pregovaranja; fleksibilizacija tržišta rada.

Politički zahtjevi vjerovnika, među njima i Slovenije, uništavaju grčko društvo. Pri tome su Trojka i države kreditori, a također i grčke vlasti koje su prihvatile zahtjeve, prekršile grčki ustav, osnivačku povelju Ujedinjenih nacija, niz međunarodnih povelja i ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, konvenciju o pravima djeteta, evropsku socijalnu povelju itd.

Tako je recimo grčka država prodala privatnicima zgrade Ministarstva pravosuđa, Ministarstva obrazovanja, Ministarstva kulture, Ministarstva reforme uprave i za elektronsku upravu, zgradu policijskog zapovjedništva u Ateni i Solunu, zgrade statističke uprave, brojnih lokalnih poreznih ureda itd. – sve zajedno u vrijednosti 261,31 milijuna eura, da bi zatim iste te zgrade sebi iznajmila na 20 godina, za nešto manje od 600 milijuna eura (plus troškovi održavanja i osiguranja).

Zahtjevi vjerovnika uništavaju grčko društvo

Društveni učinci diktata Trojke su strahotni. Nezaposlenost je od 2008. do 2013. narasla sa 7,3 na 27,9 posto. Nezaposlenost među mladima je 2013. iznosila 64,9 posto, a 73,3 posto mladih između 20 i 29 godina je 2012. živjelo kod roditelja. Plaće u privatnom sektoru pale su za barem 15 posto, a u javnom sektoru za više od 25 posto. Učiteljske plaće smanjene su za prosječno 40 posto i sada dosežu 60 posto evropskog prosjeka. U zadnjoj školskoj godini bilo je u osnovnim i srednjim školama bez kadrovskog pokrića 12.000 nastavničkih mjesta. Između 2008. i 2012. zatvorili su više od tisuću škola, a gotovo dvije tisuće su spojili. U javnom sektoru ukinuli su gotovo tristo tisuća radnih mjesta. Ove godine bez zdravstvenog osiguranja je dva i pol milijuna osoba ili četvrtina stanovništva. Mirovine su u prosjeku snizili za 40 posto i time su 45 posto njihovih primatelja gurnuli ispod praga siromaštva. Godine 2012. ukinuli su socijalne stanove. Godine 2014. više od pola milijuna ljudi nije imalo doma ili su živjeli u nesigurnim ili neodgovarajućim stambenim prilikama. U ovome trenutku ispod praga siromaštva živi 23,1 posto stanovništva. Više od 34 posto djece živi u riziku od siromaštva i isključenosti. Najsiromašnijih 10 posto stanovništva izgubilo je 56,5 posto dohotka.

Politički zahtjevi vjerovnika, među njima i Slovenije, uništavaju grčko društvo. Pri tome su Trojka i države kreditori, a također i grčke vlasti koje su prihvatile zahtjeve, prekršile grčki ustav, osnivačku povelju Ujedinjenih nacija, niz međunarodnih povelja i ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, konvenciju o pravima djeteta, evropsku socijalnu povelju itd. Evropska komisija, Evropska centralna banka i vlasti država koje su uvele euro i koje su Grčkoj dale kredite, povrh toga su prekršile još i propise EU, među njima i Povelju o osnovnim pravima, Ugovor o Evropskoj uniji i Ugovor o djelovanju EU. Karakteristično je i to da za sporazume između Grčke i vjerovnika vrijedi anglosaksonsko pravo. Izvještaj smatra da su se time pokušali izmaknuti grčkom ustavu i obavezama grčke države po međunarodnim ugovorima. Ali izvještaj upozorava da takva operacija i po engleskom pravu nije legalna.

Izvještaj dokazuje da su grčki dugovi spram Međunarodnog monetarnog fonda, Evropske centralne banke i Mehanizma za evropsku financijsku stabilnost nelegalni, nelegitimni i neprijateljski. Jednako ocjenjuje i bilateralne dugove spram država evrogrupe, među kojima je i Slovenija.

Bilateralni dugovi nisu legalni jer pri njihovom sklapanju nije poštovan postupak koji određuje grčki ustav; zato što niti jedna od država koje su dale kredite nije provjerila učinak koji imaju uvjeti kredita na ljudska prava ljudi u Grčkoj; zato što zahtjevi vjerovnica krše obaveze u pogledu ljudskih prava, koje nalaže grčki ustav; jer ti zahtjevi krše i odredbe više evropskih i međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima, a kojima su pristupile države vjerovnice; jer sporazum sadrži zlonamjerne odredbe (koje otkrivaju da vjerovnice nisu postupale u dobroj vjeri), tako npr. zahtjev da treba odredbe sporazuma uvažiti i kada se konstatira da su one u suprotnosti sa zakonom.

Bilateralni krediti nisu legitimni jer ih nisu upotrijebili za dobrobit stanovništva Grčke, već su s njima samo isplaćivali privatne vjerovnike Grčke. Nelegitimni su i stoga što su kamatne stope bile previsoke u usporedbi s kamatnim stopama s kojima su davateljice posudbe uzele kredite, što su ih zatim proslijedile kao posudbu Grčkoj. Sjetimo se da se tadašnji predsjednik slovenske vlade time čak i hvalio, jer da će Slovenija s kreditom Grčkoj zaraditi. Ali, od toga neće biti ništa, budući su kamate bile u toj mjeri previsoke da su ih kasnije snizili.

Bilateralni dugovi na kraju su i neprijateljski. Države vjerovnice ne mogu se naime izgovarati da nisu znale kako kreditni uvjeti krše ljudska prava, demokratska načela i da su u suprotnosti s međunarodnim obavezama kako Grčke, tako i država vjerovnica. Kada su 2012. sklopili drugi memorandum, učinci prvoga su već bili opće poznati. Države vjerovnice znale su i da su uvjete posudbi Grčkoj nametnuli.

Država nove vrste

Ako su ove optužbe istinite, natovarile su nam vlasti tešku odgovornost pred grčkim narodom i naprednim čovječanstvom. Ali slovensko javno mnijenje velikom većinom podupire evropsku i još pogotovo njemačku politiku spram Grčke. To valjda govori kako surovi postaju ljudi pod vlašću kapitalizma. Velika većina podupire i politiku slovenske vlade spram Grčke. To pak možda govori i da pod vlašću kapitalizma ljude napušta i razboritost.

Politika slovenske vlade spram Grčke samo je naime produžetak njene politike spram vlastitog ljudstva. Od Grčke zahtijevaju privatizaciju, kod kuće rasprodaju narodno bogatstvo. Od Grčke hoće da ukine socijalnu državu, kod kuće uništavaju javno školstvo, zdravstvo, socijalno osiguranje. U Grčkoj uništavaju mirovinski sistem, kod kuće razaraju međugeneracijsku solidarnost. Od Grčke zahtijevaju da ‘fleksibilizira’ tržište radne snage, kod kuće forsiraju ‘nestandardne oblike zapošljavanja’.

Buržoaski blok u slovenskoj politici jednako je destruktivan kako su to bile buržoaske vlade u Grčkoj. Ali ta destrukcija ujedno je i konstrukcija: kad uništavaju socijalnu državu, uspostavljaju drugačiju državu nove vrste. Pomoću destrukcije socijalne države je kapitalistička klasa u zapadnoj Evropi jednostrano otkazala 'klasni kompromis' fordističke države i započela novi klasni rat

I udaljeniji vremenski pogled govori da se radi o istoj politici. U Grčkoj su prijašnje buržoaske vlade pomoću porezne politike privilegirale kapital i bogataše, te siromašile državni proračun. Zatim su javnim novcem spasile privatne banke. Na kraju su krizu evropskog kapitalizma natovarile vlastitom ljudstvu. I u Sloveniji vlade još od kasnih devedesetih godina pomoću porezne politike privilegiraju kapital i bogataše te siromaše državni proračun. I ovdje su pomoću javnog novca podmirili privatne dugove. Na kraju, krizu evropskog kapitalizma natovaruju svojem vlastitom narodu.

Buržoaski blok u slovenskoj politici jednako je destruktivan kako su to bile buržoaske vlade u Grčkoj. Ali ta destrukcija ujedno je i konstrukcija: kad uništavaju socijalnu državu, uspostavljaju drugačiju državu nove vrste. Pomoću destrukcije socijalne države je kapitalistička klasa u zapadnoj Evropi jednostrano otkazala ‘klasni kompromis’ fordističke države i započela novi klasni rat. U post-socijalizmu je uništavanje socijalne države pak konačna epizoda u otpravljanju socijalizma i pri uspostavljanju perifernog kapitalizma.

Kada ‘stežu javne izdatke’, stežu onaj dio narodne ekonomije koji do sada nije djelovao po kapitalističkim načelima. Privatizacijom društvenih djelatnosti (zdravstva, školstva, mirovinskog sistema, zaštite itd.) podređuju akumulaciji kapitala društveno bogatstvo koje prije toga nije bilo podređeno kapitalističkoj logici. Kada prodaju društveno bogatstvo drugim državama, multinacionalkama i špekulantima, daruju međunarodnom kapitalu višak vrijednosti koji će u budućnosti stvoriti ovdašnji radni ljudi. Ali ujedno i mijenjaju način proizvodnje viška vrijednosti: uvode gore iskorištavanje, povećavaju rezervnu armiju nezaposlenih, otklanjaju dostignuća radničkih borbi, uvode društveni model koji nema obzira ni do društvenog niti do prirodnog okoliša. Mijenjaju i način na koji će se dijeliti višak vrijednosti: što manje državi, malo u poduzeće, što više vlasnicima. U suvremenom evropskom i američkom kapitalizmu poduzećima rukovode tako da što više povećaju dividende za vlasnike i cijenu dionica na burzi. S jednim i drugim prenose novu vrijednost u financijski sektor. A to znači ili u špekulacije, koje stvaraju fiktivni kapital, ili u banke, koje najradije posuđuju državama. Kada se špekulativni baloni rasprsnu, štetu će popraviti države pomoću javnog novca. Zato će se naravno još više zadužiti – ali će državne dugove urediti ‘trojke’, time što će povećati iskorištavanje, ‘smanjiti javne izdatke’ itd., kao što opisuje izvještaj o grčkom dugu.

Država nove vrste, koju stvaraju EU, Međunarodni monetarni fond i ovdašnji blok buržoaskih stranaka je dakle oruđe suvremenog evropskog i američkog kapitalizma. U evro-atlantskom kapitalizmu uvijek su postojale velike razlike (uzmimo između Skandinavije i Sredozemlja), razlike između središta i ruba narastale su čak i u okviru istih država (npr. između sjevera i juga u Italiji). A u sadašnjoj krizi obje se te razlike još i produbljuju. S jedne strane evropske države same sebe mijenjaju po uzoru trećega svijeta u društva s velikim imovinskim i društvenim razlikama, slabom i nesocijalnom državom i surovom vladajućom klasom. Na one koji se opiru toj preobrazbi, pritišću evropske birokracije i neke avangardne vlade. U intervjuu za pariški Le Monde Janis Varufakis je izjavio da je prava meta napada njemačke vlade na Grčku uistinu Francuska, sa svojom socijalnom državom. Istovremeno, sada si sjeverna Evropa pomoću EU stvara ‘unutarnje kolonije’ na Sredozemlju i u postsocijalizmu. Kao da se ugledaju na SAD, koje su već odavno napravile u Južnoj Americi svoje ‘interesno područje’.

Nema lokalne vladajuće klase

U Sloveniji vladajuća politika stvara novu vrstu države, koja je nekakva neokolonijalna tvorba. Destruktivnost vladajućeg političkog bloka posljedica je nedavne povijesti ovdašnjih vladajućih grupa. Stenografski rečeno: najprije je postojala društvena podloga za formiranje nacionalne buržoazije (‘tehnobirokracije’ iz socijalizma), ali ona nije imala političkog zastupstva. Nakon toga je prva Janšina vlada postavila politički projekt da formira kompradorsku buržoaziju, no za njega nije bilo društvene osnove. Najzad je ostao samo čopor pljačkaša i parazita, koji je ovisan o evro-atlantskim vladajućim grupama i sam se ne može sastaviti u lokalnu vladajuću klasu.

Najprije je postojala društvena podloga za formiranje nacionalne buržoazije ('tehnobirokracije' iz socijalizma), ali ona nije imala političkog zastupstva. Nakon toga je prva Janšina vlada postavila politički projekt da formira kompradorsku buržoaziju, no za njega nije bilo društvene osnove. Najzad je ostao samo čopor pljačkaša i parazita, koji je ovisan o evro-atlantskim vladajućim grupama i sam se ne može sastaviti u lokalnu vladajuću klasu

Taj dezorganizirani društveni agregat pokušavaju tako reći izvana disciplinirati pomoću raznih protukorupcijskih i moralističkih kampanja, ali čini se bez posebnog uspjeha. Pravni sistem naime ne može djelovati ako nema uporište u vladajućoj klasi. Kapitalistička pravna država ne organizira samo iskorištavanje radnih ljudi, već i pomoću ideologije i represije (a njihovu sintezu osigurava i afirmira upravo pravni sistem) pogotovo uspostavlja i obnavlja društvenu koheziju, koja omogućava i održava iskorištavanje. Među mehanizme klasne društvene kohezije spada i to da interes vladajuće klase u cjelini prevladava nad interesima pojedinih članova i članica te klase. Taj mehanizam u većini postsocijalističkih država ne djeluje.

Sadašnji povijesni položaj vrti se u začaranom krugu: lokalni pravni sistem ne djeluje, jer nema lokalne vladajuće klase; lokalne vladajuće klase nema jer lokalni pravni sistem ne djeluje. U tome položaju aparati neokolonijalne birokracije EU dobivaju moć koju postsocijalističke države nisu sposobne ograničiti. Klasnu vladavinu sve neposrednije izvršavaju aparati i vladajuće grupe evro-atlantskog kapitalizma. Uzmimo u obzir što nam se može dogoditi u tom položaju. Grčki narod je u dužničku katastrofu dovela kompradorska buržoazija. Kompradorska buržoazija uistinu je ovisna i iskorištavalačka, ali njen zadatak je da osigurava barem minimalnu društvenu koheziju. A ovdje nema niti takve ‘lumpenburžoazije’ (kako se izrazio André Gunder Frank, pionir teorije ‘razvoja u nerazvijenost’).

Ovdašnjim vladajućim grupama nakon dva povijesna poraza preostaje samo još da postanu lokalni egzekutori evro-atlantske kapitalističke klase. To stvara svojevrsnu klasno-političku prazninu u društvenom gospodstvu. Pri radničkom pokretu, koji je za evropske prilike u Sloveniji jak, te pri praznini u organizaciji društvenoga gospodstva, otvaraju se povijesne mogućnosti u borbi radnih masa za društvenu pravičnost i za izlaz iz kapitalizma. Ta borba biti će utoliko uspješnija što više ovdašnji radni ljudi budu sposobni da svoja nastojanja povežu s borbom masa u drugim državama. Početi možemo time da promislimo što nam znači nasilje nad grčkim narodom.

Prvotno objavljeno u novinama Delo, Sobotna priloga, 12. septembra 2015.

Sa slovenskog preveo Srećko Pulig

Rastko Močnik – slovenski sociolog, teoretičar književnosti, prevodilac i politički aktivist. Zajedno sa Slavojem Žižekom i Mladenom Dolarom smatra se jednim od suosnivača Ljubljanske škole psihoanalize. Bio je zadnji urednik Perspektiva prije njihovog gašenja, urednik časopisa Problemi, te novinar u Delu, prije no što je 1984. postao profesor sociologije na FF-u Ljubljani. Bavi se teorijom ideologije, teorijskom psihoanalizom, semiotikom, lingvistikom i epistemologijom humanističkih i društvenih znanosti. U burnom razdoblju između 1989. i 1991. protivio se slovenskom odcjepljenju od Jugoslavije, te bio član UJDI-ja. Stalni je suradnik Aktiva.