Naša sugovornica, slovenska sociologinja Maja Breznik, istraživačica je na Mirovnom institutu i autorica niza knjiga. Područja njezinog interesa su sociologija kulture, kulturne politike, kulturni revizionizam i lanci globalnog kapitalizma, a izravan povod za razgovor je izlazak njene knjige "Najamni rad: kritika teorija prekarnosti".
Što vas je navelo da istraživački reaktualizirate nadničarski rad?
Teorijske prakse i političke organizacije bave se, kako se čini, idejom treba li koncept nadničarskog rada pokopati. Akademsko istraživanje i javne medije preplavili su diskursi o prekarnosti, nakon što su još prije jednog desetljeća bili takoreći zabranjeni. Danas ih posvuda srećemo. Prekarnost pobuđuje empatiju i podršku, jer upozorava na suvremene oblike iskorištavanja. No to nas ne smije spriječiti da se upustimo u kritičko čitanje teorija o prekarnosti, jer pitanja mogu biti problematična. Da ne idem suviše u detalje, neke teorije prekarnosti tvrde da koncept najamnog rada ne odgovara modernim proizvodnim odnosima, a druge da je najamni rad samo privilegija razvijenog dijela svijeta, dok periferni globalni jug mora raditi u neslobodnim oblicima rada. No svi ti novi oblici rada samo su varijacije nadničarskog rada, slično kao što je kapitalizam dosad bio sposoban razviti brojne varijacije i tako odgovoriti na pritiske i prilike okoline. Ako to ne shvaćamo, posljedice mogu biti pogrešna analiza suvremenog kapitalizma i pogrešan politički odaziv.
Prekarnost pobuđuje empatiju i podršku, jer upozorava na suvremene oblike iskorištavanja. No to nas ne smije spriječiti da se upustimo u kritičko čitanje teorija o prekarnosti
Što je mit o fleksibilizaciji?
Prema američkoj sociologinji Beverly J. Silver, koja je proučavala radničke štrajkove iz perspektive Kondratijevljevih dugih valova kapitalističkog razvoja, krajem 1960-ih završio je posljednji veliki val štrajkova u Evropi. Kapital je odnio pobjedu nad radničkim pokretom na ideološkom polju tako što je 1970-ih godina otpor protiv otuđenog, monotonog i oštećujućeg rada preveo u ideologiju fleksibilizacije – da kapitalistička proizvodnja može radnicima ponuditi više autonomije. Primjerice, "tojotizam" je uključivanje radnica i radnika u inoviranje proizvodnih procesa (kaizen) i reorganiziranje rada na tekućoj traci u radničke grupe prikazivao kao revolucioniranje proizvodnih odnosa. "Fleksibilna specijalizacija" poticala je radnice i radnike da se osposobe za više radnih zadataka. Ideologija stvaralačkih grozdova (creative clusters) prikazivana je kao suradnja među poduzećima, koja se ne takmiče nego koordinirano razvijaju strateške privredne grane u regiji, kao što su sjeverna Italija ili Silicijska dolina u Kaliforniji. Umjesto obećanih rezultata, analize su otkrile pounutrenje ciljeva poduzeća i samoiskorištavanje kod radnika, a u poduzećima mnogo proizvođačkih slojeva koje cijede vodeća poduzeća. Možemo primijetiti da ideologije fleksibilizacije slabe dijelom i zbog borbe protiv prekarizacije. U slučaju najnovijeg algoritamskog menadžmenta te ideologije uključuju i tehnološki determinizam, kao da je tehnološki razvoj prirodna nužnost.
Koncept društvenog radnika
Kako je kanoniziran pojam prekarnosti?
Pojam prekarnosti došao je iz francuskog novinarskog i administrativnog žargona, najprije u socijalnoj politici zbog siromaštva, koje je bilo posljedica nezaposlenosti i nesigurnih zaposlenja. Godine 1985. francuski Institut za statistiku i ekonomiju počeo ga je upotrebljavati kao oznaku za kratkotrajne i povremene poslove. Krajem 1990-ih prekarnost je postala središnji pojam antisistemskih društvenih kretanja i masovnih demonstracija Euro May Day, koje su počele u Milanu i Barceloni 2004. Znanstveno proučavanje usvojilo je pojam prekarnog rada tek krajem prvog desetljeća 21. stoljeća, kada su gotovo istovremeno izašle tri knjige koje su kanonizirale sam pojam. Riječ je o naslovima "Dobri poslovi, loši poslovi: Uspon polariziranih i prekarnih sistema zapošljavanja u SAD-u od 1970-ih do 2000 ih" američkog sociologa Arnea L. Kalleberga, "Upravljanje marginama: Rod, državljanstvo i međunarodna regulacija prekarnog zapošljavanja" kanadske politologinje Leah F. Vosko i "Prekarijat: Nova opasna klasa" Guya Standinga, britanskog ekonomista i nekadašnjeg službenika Međunarodne organizacije rada (MOR). Pojam prekarnog rada 2013. počinje upotrebljavati i MOR, kao naziv za sve privremene, kratkotrajne ili sezonske poslove. Simptomatično je da sve tri spomenute knjige prekarni rad definiraju kao nesiguran i slabo plaćen rad koji, između ostalog, karakteriziraju neugodni radni odnosi. No to su zapravo opisi i približne definicije, ali ne i analize i ideje. Zato sam se upustila u kritičko čitanje teorija prekarnosti i u svojoj knjizi izvela četiri koncepta važna za buduće analize onoga što opisno nazivamo prekarnošću. Tri su već bila razrađena, mislim pritom na višak iskorištavanja, suiskorištavanje i klasni sastav, dok sam četvrti, neslobodni najamni rad, osmislila sama.
U tom kontekstu važni su vam bili tehnički i politički sastav klase. Riječ je perspektivama koje su uveli talijanski operaisti. Biste li nam ih pojasnili?
Točno. To su elementi koncepta koji su talijanski operaisti koristili u razmatranju klasnog sastava (composizione di classe). Tehnički sastav obuhvaća podjelu radnih operacija u radnom procesu ili, drugačije rečeno, u "despotizmu tvornice". Tehnički sastav raščlanjuje unutrašnje podjele po funkcijama vođenja, nadzora i izvršavanja radnog procesa, ukratko načine podređivanja rada kapitalu u radnom procesu. S druge strane, politički sastav raščlanjuje strukturu radničkih organizacija, koje se klasnim ponašanjem odupiru tom podređivanju. Dinamike tehničkog i političkog sastava otvaraju uvid u povijesne odnose rada i kapitala s jedne strane te razne grupe radnika i njihove kolektivne zastupnike s druge. Danas nam oni, na primjer, pomažu pojasniti zašto su sindikati postali saveznici kapitala protiv interesa svoga članstva. Operaiste je taj koncept prvenstveno zanimao iz političkih razloga, jer su uz pomoć analize tehničkog sastava pokušali dokučiti avangardu radničke klase koja bi bila nosilac političke borbe. U doba fordizma to je nesumnjivo bio masovni radnik, no s restrukturiranjem privrede 1970-ih to se promijenilo. Prema interpretacijama postoperaista, nova bi avangarda bio društveni radnik.
Ukrajinski eksperiment utjecat će na evropsko radništvo, koje će se za svoja radna mjesta morati takmičiti s Ukrajinom u kojoj je minimalna plaća dvostruko niža od najniže u EU-u
Što u tom smislu podrazumijeva koncept društvenog radnika?
Pojam društvenog radnika potječe iz zadnje, vrlo kritizirane faze operaizma, koju među ostalima predstavljaju Antonio Negri i Carlo Vercellone. Nakon velike reorganizacije u sedamdesetim godinama ključno mjesto proizvodnje za postoperaiste više nije tvornica nego društvo, s obzirom na to da nove vrijednosti više ne stvara rad nego znanost i tehnologija, tj. opća inteligencija. Prema tome, glavni izvor produktivnosti su nematerijalno bogatstvo i intelektualni rad, a njihov je nosilac društveni radnik. Budući da kapital više ne može neposredno nadzirati društvenog radnika, pokušava ga disciplinirati pomoću prekarnosti, što je samo očajnički pokušaj – rentijerske, monopolne – kapitalističke klase da se održi. Drugim riječima, postoperaisti smatraju da komunizam već postoji, ali nas agonija umirućeg kapitalizma priječi da to vidimo.
Za razumijevanje su nam pritom važne i teorije viška iskorištavanja?
Koncept viška iskorištavanja ili supereksploatacije razvio je brazilski ekonomist Ruy Mauro Marini kada je proučavao specifičnosti latinoameričkih ovisnih privreda. Perspektiva globalnog kapitalističkog tržišta omogućava nam da u teoriji ovisnosti pratimo dinamiku privrednih centara i periferije. Zakoni svjetske kapitalističke integracije, naime, na centar utječu drugačije nego na periferiju: u državama centra uspostavljaju procese društvene i privredne homogenizacije, a u državama periferije heterogenizaciju i društveno raslojavanje. Ti učinci se u državama periferije kompenziraju pomoću viška iskorištavanja radne snage, što znači da je radna snaga potplaćena i više se ne može normalno reproducirati. Višak iskorištavanja je obilježje kapitalističkog razvoja, a ne zaostalosti periferije. No višak iskorištavanja nije samo karakteristika ovisnih privreda. Argentinski ekonomist Juan Inigo Carrera dokazao je da poduzeća s manjom koncentracijom i centralizacijom kapitala ne propadaju, kao što je to mislio Joseph Schumpeter, već pomoću viška iskorištavanja radne snage ostaju na životu i čak oslobađaju višak vrijednosti za druga poduzeća. Tako je pomogao objasniti postojanje viška iskorištavanja i u državama kapitalističkog centra.
Lanac posrednika
Što je slobodan, a što neslobodan rad za nadnicu?
Teorije svjetske povijesti rada (world labour history) tvrde da je slobodan najamni rad privilegija radnika u razvijenim državama, dok ostali participiraju u raznim slobodnim i neslobodnim oblicima rada. Sve je više empirijskih istraživanja koja prikazuju specifičnosti neslobodnog rada u Indiji, na Bliskom istoku, u Maleziji i drugdje. Kao prvo, radnici slobodno stupaju u radni odnos, ali ga ne mogu prekinuti iako su radni uvjeti neizdrživi, jer duguju posredniku ili poslodavcu. Kao drugo, u iskorištavanje su u pravilu uključeni posrednici. Dobar primjer toga je zapošljavanje srpskih radnica i radnika u Samsungovoj tvornici u Slovačkoj, koje su u svom radu opisale Rutvica Andrijašević i Tonia Novitz. Zapošljavanje uključuje cijeli lanac posrednika: srpska agencija ih unovači, s mađarskom potpisuju ugovor, slovačka im nađe posao i stan i isplaćuje plaću u gotovini. Jedina granica iskorištavanja je strah da će radnici pobjeći. Htjela sam pomoću formalne analize pojasniti što je bit svih takvih neslobodnih oblika rada, kako u državama centra tako i na periferiji. Posrednik prodaje radnu snagu, doduše samo kada mu radnik privremeno i ugovorno prepusti pravo da raspolaže njegovom radnom snagom. Nakon toga posrednik pregovara o plaći i radnim uvjetima u ime radnika. Pitam se je li čovjek koji nema ništa drugo za prodati osim svoje radne snage još uvijek slobodan, kada izgubi posjed nad svojim jedinim blagom. Zato takav rad nazivam neslobodnim radom za nadnicu.
Proces proletarizacije u povijesti kapitalizma očitovao se u dugim vremenskim razdobljima i kao problem "slobodnog raspolaganja svojom radnom snagom". O čemu se tu radi?
Slobodni najamni rad povijesno je uvjetovan koncept. Za uspostavljanje kapitalističkog načina proizvodnje po Marxu je potrebna dvostruka sloboda radnika: da je razvlašten od sredstava za proizvodnju, koja bi mu omogućila preživljavanje, i da može prodavati svoje jedino bogatstvo, a to znači da je mobilan. Sve ostalo prepušteno je povijesnim borbama. U Engleskoj su radnici do osamdesetih godina 19. stoljeća bili kazneno odgovorni ako su htjeli prekinuti radni odnos. To vjerojatno danas ne bismo smatrali slobodnim radom. S druge strane, radni procesi bili su organizirani pomoću raznih posrednika. Pristup tržištu rada u to je doba radnicima bio omogućen uglavnom preko posrednika i oni nisu mogli slobodno raspolagati svojom radnom snagom. O slobodnoj radnoj snazi možemo stvarno govoriti tek nakon Drugog svjetskog rata, kada su posrednici bili zabranjeni, a ugovori o radu strogo regulirani. Tek tada se u praksi pojavljuje slobodni najamni rad, kako ga je definirao Tom Brass: da radnica ili radnik sam prodaje svoju radnu snagu na tržištu, na određeno vrijeme, a sklopljeni ugovor može uvijek raskinuti. No to je trajalo kratko vrijeme i u ograničenom opsegu. Restrukturiranje privrede 1970-ih vratilo je neslobodan nadničarski rad.
Napisali ste i članak o katastrofalnom stanju radničkih prava u današnjoj, ratom zahvaćenoj Ukrajini. Ugrožavanje radnih prava prolazi ispod radara premda će utjecati na stanje u cijeloj Evropi i šire. O čemu se konkretno radi?
Lanjskog jula u Luganu je održana konferencija o poratnoj obnovi Ukrajine na kojoj su učestvovali njezini zapadni saveznici, uključujući Sloveniju i Hrvatsku. Unatoč njihovom pritisku, odnosno uz njihovu podršku, ukrajinska je vlada počela provoditi reforme za obnovu. Nacrt uključuje privatizaciju državnih banaka, državnih poduzeća, čak i nuklearnih elektrana, fiskalnu, poreznu i carinsku politiku koja pogoduje kapitalu, napuštanje "zastarjelog" radnog zakonodavstva i "ciljanu" socijalnu pomoć umjesto univerzalne. Ukrajinska vlada već prodaje državnu imovinu i priprema poratne zakone. U ljeto 2022. ukrajinski parlament donio je zakone od kojih jedan ozakonjuje ugovore o radu u kojima nije naveden maksimum radnih sati, a drugi predviđa da zaposleni u malim i srednjim poduzećima, što obuhvaća između 70 i 80 posto svih zaposlenih u Ukrajini, mogu jedino individualno sklapati ugovore o radu. Takvi ugovori mogu uključivati čak sto radnih sati tjedno. Iako je u zadnji čas postignut kompromis, pa bi ti zakoni trebali biti na snazi do kraja rata, nema iluzija da je riječ samo o privremenim mjerama. Ukrajinski eksperiment utjecat će na evropsko radništvo, koje će se za svoja radna mjesta morati takmičiti s Ukrajinom u kojoj je minimalna plaća dvostruko niža od najniže u EU-u. To stanje onemogućit će radničkim organizacijama da pruže otpor daljnjoj liberalizaciji radničkog zakonodavstva u Evropi i svijetu.
