U ponedjeljak, 9. rujna u Galeriji Spot se otvara vaša izložba "Wiped Clean". Predstavite nam je.
"Wiped Clean" je rad nastao je iz želje da u svom radu nekako dokumentiram i drugu stranu obitelji jer mi se učinilo da se bavim samo s onom s kojom neposredno živim i sobom. U trenutku kad dobivam ideju još sam student na ADU-u i nemam pojma kako je izgubiti blisku osobu, jer dotada nisam. U međuvremenu se to promijenilo, no ovo je bio inicijalni pokretač ideje. Čuvši da je jedna od teta koje su blizanke doživjela amneziju, osjećam strah ne samo za njeno zdravlje već i svoj odnos s njom ako me zaboravi. Srećom, sjećanje joj se brzo vratilo i sve je bilo dobro. Isti medicinski fenomen doživjela je još par puta, a njena sestra jednom. Strah se nije vraćao jer bih uvijek bio uvjeren da će sve biti u redu. Ali mene je zanimalo kako je doživjeti to. One se ne sjećaju tog stanja, samo onoga što mu prethodi i slijedi. Ovim radom želim sebi i publici približiti iskustvo koje ni nije moje. Htio sam stvoriti privremeni gubitak sjećanja, odmak od onoga što poznajemo. Pitanje "što je ono što svi znamo?" dovelo me do zaključka da je to prostor u kojem se trenutno nalazimo. Stoga sam odlučio napraviti ovu site-specific VR instalaciju. Prostor u kojem gledatelj_ica stavlja naočale prethodno lišavam svega što je suvišno, kako bi se stavljanjem naočala našla u virtualnoj verziji tog istog prostora, sada odjednom lišenog ljudi, predmeta i sebe samog_e. Jedina poveznica i referentna točka je uokvirena fotografija mojih teta koju su one dobile za rođendan od svog tetka i tete, "most između stvarnog i virtualnog, između dviju stvarnosti koje ne mogu istovremeno postojati", kako piše Marta Radman u predgovoru. Nije to jedino što će biti u prostoru, no najbitniji je dio rada.
Iz perspektive intimnosti, fokusa na teme iz vaše obitelji, s naglaskom na stanje ranjivosti bližnjih, "Wiped Clean" se nadovezuje na vaše radove poput ciklusa "Domestic". Što vam je interesantno u toj poziciji umjetničke (auto)refleksije?
Omogućava mi neki oblik odmaka. Stvarnost je surova, trenutna i suviše sentimentalna, odmak i njeno kanaliziranje u neki oblik rada stvara mi potreban prostor da dokinem sklonost racionaliziranju emocija i samo je osjetim, pustim. Ljudskost i ranjivost vidim kao neodvojivu cjelinu.
Obitelj, pamćenje i identitet vrlo su prisutne teme u radovima naših fotografa i fotografkinja. Na koje sve načine naša suvremena fotografija ispituje sliku obitelji u odnosu na njeno konzervativno fetišiziranje?
Kroz dokumentarnu i insceniranu fotografiju, arhive, kao i sve između, razne autorice i autori naše scene koriste neki oblik obiteljske fotografije kako bi pokrili_e teme vezane uz njih same ili nekog u obitelji. Jedan od zanimljivijih pristupa mi je u radu "Delta Oscar Mike" Dee Botica, koji tek naizgled ne spada u obiteljsku fotografiju, ili pak onaj Ivana Gundića koji obiteljsku fotografiju svodi na njenu elementarnu tjelesnu stvarnost koju potom transformira. U suštini se svi bavimo odnosima. Nismo odvojivi koliko se činimo, ne postojimo sami za sebe.
