Diplomirana inženjerka agronomije iz Knina Vanja Gugo (37) više od decenije bavi se izradom modernog nakita i torbi. Svoju kreativnost i ljubav prema modnim dodacima pretočila je u hobi kojem posvećuje gotovo sve svoje slobodno vrijeme, a zbog nemogućnosti da to bude i posao od kojeg bi mogla sebi obezbjediti pristojnu egzistenciju, svoje kreacije najčešće poklanja. Ipak, to je ono što je, kako kaže, čini zadovoljnom i srećnom, jer svaki ručno izrađeni predmet u koji utka jedan djelić sebe za nju imaju vrijednost koja se ne može mjeriti novcem.
Kad se prije deset godina iz čiste radoznalosti i ljubavi prema modnim detaljima odvažila da napravi svoje prve ogrlice, narukvice i minđuše, bili su to ujedno i prvi autentični suveniri koji su svoje mjesto pronašli u muzejskoj suvenirnici Kninske tvrđave. Za početak bez previše znanja i iskustva, prethodnih edukacija i usavršavanja, oslonivši se isključivo na unutrašnji poriv za kreativnošću i stvaranjem nečega što će nositi njen lični pečat, koristila je samo najprostije resurse koji su joj se, u tom trenutku, našli pod rukom.
- Prve komade nakita radila sam sa fimo masom. Fimo masa je posebna vrsta polimer gline, jednostavna za modeliranje i peče se u pećnici. Ti prvi uzorci nisu bili najreprezentativniji, ja sam se time zabavljala kao da pečem neke kolačiće za kuću. Međutim, ubrzo sam savladala tehniku izrade i za neko kratko vrijeme izradila komade nakita koji su ljudima bili zanimljivi, bar zato što su bili neobični i drugačiji - prisjeća se Vanja svojih početaka.
Uvidjevši da se od hobija ne može živjeti, upisala je fakultet i naredni period posvetila obrazovanju na kninskom Veleučilištu. Stekla je diplomu inženjera agronomije, uporedo stvorila porodicu, a potom odlučila ponovo da se vrati onome što je nju činilo dodatno ostvarenom i srećnom.
- Zapravo, ovaj put sam htjela da napravim ono što sam ja željela da nosim, nešto autentično i drugačije, nešto što neće biti jednolično i što će nositi neki moj lični pečat. Uporedo sam pohađala sve moguće tečajeve i radionice koje su se provodile u Kninu. Na radionici heklanja savladala sam tu tehniku, pa se ujedno razvila ideja o izradi heklanih torbi, zatim sam pohađala tečajeve dizajna, izrade nakita, vezenja. U međuvremenu je postao popularan print na majicama, pa sam pomislila kako bi to mogao biti zanimljiv detalj i na nakitu. Otkrila sam i epoksi smolu kao zanimljivu sirovinu, nešto sa čim možete eksperimentisati i što daje mnoštvo mogućnosti za razvoj kreativnosti, i to je neka baza koju i sada najčešće koristim – kaže Vanja.
U novim komadima nakita sa epoksi smolom našle su se presovane biljke. Medaljoni koji u sebi nose ljubičicu, maslačak ili cvijet lavande, nisu nešto što predstavlja rijetkost u njenim kreacijama. Uz dodatke crteža, igranja bojama, nastaju decentni i efektni detalji koji su savršen ukras za gotovo svaku kombinaciju. Ukoliko se previše ne izlažu vanjskim faktorima, intenzivnoj svjetlosti, vlazi ili prejakim udarcima, sve su to detalji koji mogu imati neograničen rok trajanja. Ono što je važno, kaže Vanja, u svakom komadu nakita mogu se oslikati i sačuvati različite uspomene, djelići prošlosti, i to je nešto što daje posebnu važnost ovakvoj vrsti ručno izrađenog nakita.
Posljednjih godina sve češće su aktuelni detalji sa etno motivima, vezovima i medaljonima po uzoru na različite epohe, pa je svoj stvaralački rad djelom usmjerila i u tom pravcu. U udruženju Naše Ognjište, kroz projekat "Očuvanje tradicionalne srpske narodne nošnje i običaja Srba Dalmatinske zagore" sprovodi se i radionica izrade etno nakita, koju Vanja vodi i kroz koju, sa još osam žena, izrađuje nakit sa tkanim detaljima i etno vezom.
- Na tkalačkom stroju otkamo neki sitni detalj narodne nošnje, potom ga obradimo i stavimo u epoksi smolu te od njega napravimo medaljon za ogrlicu, privjesak za narukvicu ili minđuše. Na sličan način iskoristimo, recimo, vez sa košulje koji je autentičan za neke od naših krajeva, i taj spoj tradicionalnog i modernog je nešto čime su žene posebno oduševljene, bilo da se radi o detalju koji će same nositi ili nečemu što može poslužiti kao originalan poklon za uspomenu – pojašnjava Vanja, ističući kako je nemalo primjera kada upravo takvi pokloni najčešće stižu do najudaljenijih država i služe kao neki vid poveznice sa izvornim mjestom porijekla.
Iako se radi o osjetljivim i precizno izrađenim detaljima koji, prije svega, zahtijevaju puno ljubavi, posvećenosti i truda, alati za njihovu izradu, bar naizgled, nisu tipični za taj posao. No, kao i u svemu ostalom, žene su te koje svojom upornošću i zalaganjem mogu savladati i ono što, možda, od njih neki ne očekuju.
- Jedan od glavnih alata je ona bauštelska bušilica, zatim su tu pištolj za lijepljenje, kliješta, pinceta, heklica i uz mnogo repromaterijala, kalupa i sitnih detalja, to je sve što nam je neophodno za rad. Ukorak sa vremenom razvijaju se i nove ideje, tehnike, a osluškujući tuđe ukuse uvijek se trudimo da napravimo nešto drugačije, iako moram reći da često puta ni sama ne znam kako će taj proizvod u konačnici izgledati – iskreno će Vanja, dodajući kako je najveća satisfakcija prepoznati svoj komad nakita na nekoj osobi.
Uporedo sa nakitom okrenula se i izradi torbi, koje zahtijevaju još više rada i posvećenosti. Svaka torba spoj je nekoliko vrsta materijala i tehnika izrade, od eko špaga i recikliranih pamučnih traka, do drveta i mnoštva sitnih detalja. Uz heklanje tu je i šivenje, vezenje pa i bušenje. Zbog ostalih obaveza, nema previše slobodnog vremena za svoj hobi, ali ga sa zadovoljstvom krade kad god može.
- Kada bi ovo što radim bilo isključivo moj posao, a ne hobi, za izradu jedne torbe trebalo bi mi otprilike bar osam radnih sati. No ovako mi treba bar nekoliko dana. Opšte je poznato koliko smo mi žene zahtjevne i izbirljive kada su torbe u pitanju, koliko nam treba prostora kada iste biramo, koliko detalja koje nastojimo uklopiti uz odjevne kombinacije, pa se zaista trudim da sve to imam u vidu kada krenem u izradu. Uz jutarnju kavu, ili kada završim sa svim drugim obavezama, uzmem svoju heklicu i natenane uživam u svakom tom trenutku – skromno kaže Vanja.
Skromni su i njeni planovi za budućnost. Za pretvaranje hobija u posao ne nedostaje joj hrabrosti i odvažnosti, ali materijalna situacija i momenat gdje za svaki posao treba imati bar tu početnu finansijsku sigurnost, ali i siguran put do tržišta za plasiranje proizvoda, nešto su na što u ovom trenutku ne može da se osloni. No, kako i sama kaže, ne smije to biti faktor koji će nas omesti u namjeri da radimo ono što volimo, usavršavamo sebe i iskažemo se u najboljem svjetlu, uživajući u svakom trenutku i prilici koja se ukaže, upravo onako kako ona to radi.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
