Grafičkom dizajnu nesumnjivo je svojstvena pozicija moći – preciznije, pozicija govora (vizualnim jezikom), emisije i komunikacije misli, ideja i poruka. Stoga one dizajnerske prakse koje vlastitim snagama nastoje mijenjati socijalno-politički status quo progovarajući o boljkama društvenog tkiva imaju vrlo važan i snažan aktivistički impuls.
Upravo takvi radovi koji daju glas prethodno nečujnom ili utišanom, nastali u lokalnom kontekstu u posljednjih četrdesetak godina, objedinjeni su na izložbi "Sindikat žena..." u zagrebačkoj HDD galeriji, koja razmatra oblikovanje materijala za različite feminističke organizacije, inicijative i kampanje.
Tročlani autorski tim izložbe – dizajnerice Sanja Bachrach Krištofić i Barbara Blasin, čiji su radovi također uvršteni u izložbeni postav, te voditelj HDD galerije Marko Golub – prikupio je obimnu građu iz raznih osobnih arhiva i arhiva aktivističkih udruga i organizacija te dizajnerskih studija kako bi ponudio uvid u šaroliku produkciju, a kronološkom sistematizacijom u deset cjelina iznio nekoliko zaključaka.
Paralelno s razvojem vizualne komunikacije od razdoblja socijalizma i prvih autonomnih feminističkih inicijativa, organizacija i manifestacija pa do danas, s usvajanjem novih grafičkih simbola i likovne retorike, teče i razvoj feminističke borbe: od prepoznavanja važnosti reproduktivnog rada, preko političkog osvještavanja, pa do osvajanja novih područja i zahtjeva za cjelokupnom transformacijom društva na svim razinama – svakodnevnoj, institucionalnoj, jezičnoj.
Tako će dizajn u posljednjoj dekadi milenija, kada ključni feministički ciljevi dobivaju mirovni predznak, zajedno sa zadaćom liječenja ratnih trauma, slijediti antiratne poruke svojim direktnim, oštrim vizualnim vokabularom i grafičkim rješenjima koja često kombiniraju crnobijeli tisak i tijelo kao dominantni motiv, kao što je to primjerice na naslovnici nultog broja časopisa Kruh & ruže (oblikovala ju je Sanja Iveković), na kojoj su dva naga ženska tijela tehnikom drippinga zašpricana crnom bojom tuša.
Jedna od izložbenih dionica obuhvaća materijale koji su pratili političku mobilizaciju žena (Ženska ad hoc koalicija) krajem devedesetih i početkom nultih, dok se dvije cjeline odnose na kampanje protiv nasilja nad ženama od kraja devedesetih do danas. Među njima su i moćna, vizualno glasna rješenja Goge Golik, poput recentnih plakata kampanje protiv nasilja nad ženama starije životne dobi, na kojima su siluete protagonistkinja izgrađene multipliciranjem riječi "prijavi", ili pak oblikovanje publikacije sastavljene od deset svjedočanstava žena o pretrpljenom nasilju, na čiju je naslovnicu u zagasito crvenom koloritu Golik smjestila lice žene iza pravilne, rešetkaste strukture.
U raznovrsnom materijalu koji uključuje i oblikovanje časopisa Treća, Mia i Roza moguće je prepoznati i artikulaciju snažnih autorskih poetika, poput one koju poigravanjem medijem fotografije i snažnim kolorističkim akcentima baštinjenima iz estetike osamdesetih i ranih devedesetih provodi Sanja Bachrach Krištofić ili pak u rafiniranom minimalizmu ranih nultih Dore Bilić i Tine Müller (studio Bilić_Müller).
Posljednje dvije cjeline posvećene su suvremenim projektima kao što je primjerice Fierce Women i recentnim kampanjama, poput onih koje provodi zaklada Solidarna, čije grafičko oblikovanje potpisuju kako etablirane dizajnerice poput Ire Payer, tako i mlađe generacije umjetnica i ilustratorica (Rina Barbarić, Maša Barišić, Ena Jurov), koje agendu feminističke borbe uspješno vizualno transferiraju u novo doba, prisvajajući jezik "Instagram generacije", ali i dajući obol nasljeđu prošlih generacija njegovanjem DIY-estetike i kulture fanzina.
Upravo ta se logika, kada sadržaj izložbe sagledamo u cjelini, uspostavlja kao ključna u sprezi aktivizma i dizajna: nužnost kretanja već osvojenim područjima kako bi se dosegnuli neki novi prostori, čuli neki novi glasovi i odškrinula vrata prema novoj, ravnopravnijoj i slobodnijoj budućnosti.
