Teško da na našim prostorima postoji kućanstvo u koje na ovaj ili onaj način nisu zašli likovi i znakovi Borivoja Dovnikovića – na ekranima televizora, stranicama novina ili na ambalažama prehrambenih proizvoda. Iako je Bordo impozantnu internacionalnu reputaciju ostvario svojim animiranim filmovima, našoj su javnosti zasigurno poznatiji vedri i živahni likovi koji su se osmjehivali (a poneki se smiješe i dalje) s limenki Eva sardina ili kartonskih kutija Agrokoke.
Ikonički crteži već su više od pola stoljeća opće mjesto naše popularne kulture, toliko opće da je vjerojatno mnogima promaknuo podatak tko je njihov autor. A Bordo je u svojoj dugoj ilustratorskoj karijeri, koja se protegnula gotovo koliko i njegov život, otkako je kao četverogodišnjak sredinom 1930-ih počeo crtati, pa sve do njegove smrti u veljači 2022. godine, bio i ostao Autor koji je s lakoćom i dosljednim, agilnim žarom ideje pretvarao u ingeniozne crteže.
Izložba u HDD galeriji – slično kao i ona koju je voditelj galerije Marko Golub, uz Veljka Krulčića ujedno i autor Bordine izložbe, prije gotovo tri godine priredio Dovnikovićevom suvremeniku, kolegi i još jednom velikanu zagrebačke animacije Nedeljku Dragiću – usmjerena je na onaj segment autorova opusa koji se prelama na području dizajna.
Međutim, Bordino djelovanje nije tako lako razgraničiti na dva naizgled različita polja, animaciju i dizajn, jer se ona u većini slučajeva preklapaju i rezultiraju projektima u kojima znakovi i logotipi postaju animacije, dok crteži redovito posjeduju narativnu kvalitetu koja ostaje važan element čak i u onim slučajevima kada Bordo u istome crtežu ne uključuje sukcesivan niz radnji.
Pokret i vrijeme koje Bordo baštini iz filmskog medija ostaju esencija i u njegovom dizajnerskom opusu. Primjerice, kada 1972., uoči prvog izdanja dizajnira logo i animira špicu Svjetskog festivala animiranih filmova (današnjeg Animafesta Zagreb), slovo Z i u pokretnoj i u statičnoj varijanti izranja postupno, iz početnog seta gornjih linija, da bi se potom dijagonalno produžilo do donjeg lijevog kuta i potom u desnom kutu zaključilo u svoj finalni oblik.
Bordin pristup tretiranju prostornosti u ilustraciji i grafičkoj opremi prilično je pak osebujan i inventivan. Kao što je u svom animiranom filmu "Znatiželja" iz 1966. došao do novog rješenja u kojem bijeli papir postaje multifunkcionalna pozadina, što je – kako je to Bordo rekao u intervjuu koji je s njim 2018. za Novosti vodila Nada Beroš – u ovom filmu prvi prepoznao i imenovao talijanski kritičar Giannalberto Bendazzi, tako i u dizajnu primjenjuje domišljate ideje.
Primjerice, vrlo jednostavan, tipografski logotip za Croatia osiguranje izvodi nagoviještanjem 3D-preklapanja i spajanja dvostrukog slova C (koje se čita i kao O), a na naslovnici knjige za djecu "Smjehuljica i Plačuljko" Enesa Kiševića siluetu dječaka tretira kao "prozor" kroz koji se pruža pogled na krajolik. Ne manje važno, Bordina zaigrana lucidnost do izražaja dolazi i u radu s tekstom, pa tako slogan koji je smislio za Agrokoku – "Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje" – i danas ostaje duboko utisnut u pamćenju brojnih generacija, kao i u oštrim, jezgrovitim i duhovitim natpisima koje su pratile njegove "bordoline" karikature koje je iz tjedna u tjedan, godinama priređivao za Novosti kao konciznu reakciju na razne aktualnosti.
I premda ga je dominantna kulturno-politička scena devedesetih u potpunosti marginalizirala, a Bordo bio prisiljen prigrliti identitet pripadnika manjine, njegov kozmopolitski, humanistički duh nastavio je izvirati iz svega što je radio, iz pregnantne sprege mašte, ruke i olovke, svog osnovnog cjeloživotnog alata koji je naposljetku smjestio i u naslov svog autobiografskog eseja "Život s olovkom: Od rođenja do izbjeglištva (1930. – 1941.)", objavljenog 2019. u časopisu Tragovi.
