Dizajnerski kolektiv Oaza prilično je jedinstvena pojava na domaćoj sceni. Za početak, već sama odluka da se nazovu kolektivom, a ne za dizajnersku praksu uobičajenim "studijem", jasno govori o svijesti, usmjerenju i modelu rada koje šest Oazinih članica nesumnjivo dijeli. Nina Bačun, Ivana Borovnjak, Roberta Bratović, Tina Ivezić, Maja Kolar i Maša Poljanec svoje profesionalno djelovanje u okrilju vlastitog kolektiva konstruiraju naime na principima zajedništva i kreativne sinergije, fleksibilne suradnje i otvorenosti prema različitim tipovima angažmana.
Njihove uloge ne samo da se s gotovo svakim novim radnim zadatkom mijenjaju, već se i neprestano transformiraju prema nekim novim područjima. Tako je već jedan od prvih velikih projekata u deset godina djelovanja Oaze bio istraživačkog karaktera, a uloge Oazinih članica naizmjenično su se kretale od inicijatorica i istraživačica preko arhivarki i medijatorica do producentica i kustosica.
Radilo se o opsežnom višegodišnjem projektu koji je započeo istraživanjem i prikupljanjem dokumentacije o ženskom nasljeđu dizajnerske povijesti Jugoslavije, a rezultirao digitalnim arhivom i izložbom. Potaknut interesom Oazinih dizajnerica za povijest marginaliziranih i mahom nehistoriziranih praksi poput primijenjenih umjetnosti, lokalnog obrtništva i ručnog rada, uslijedio je "Projekt Ilica" s festivalskim sljednikom "Readymade Ilica", čiji je cilj bila revitalizacija zatvorenih i zapuštenih prostora u centru Zagreba, te "MADE IN", koji će s godinama prerasti u međunarodnu platformu s ciljem povezivanja dizajnera i obrtnika u samoodržive suradničke zajednice.
Premda je mnogo njihovih projekata i dalje u domeni onoga što smatramo klasičnom dizajnerskom praksom, upravo se istraživački segment pokazao važnom sastavnicom Oazinog rada, s obzirom na to da je kolektiv usmjerio prema dugoročnim projektima izgrađenima na svijesti da je društvena uloga ključan aspekt dizajnerskog djelovanja. Na tom tragu, njihova odluka da krajem pandemijom obilježene 2020. pokrenu malu, ali produktivnu nezavisnu izdavačku kuću s vlastitom internetskom trgovinom s jedne se strane može doimati kao gotovo utopistički pothvat u kontekstu globalne krize izdavaštva, no s druge je posve logičan slijed Oazinog rada.
Pozamašna biblioteka naslova nastalih u njihovoj produkciji, trenutačno izložena u HDD galeriji, impresivan je odraz radnog i kreativnog elana koji gotovo da graniči s prkosom: unatoč krizi i nizu nepogodnih uvjeta, od kojih recentna poskupljenja papira i tiska zasigurno predstavljaju ponajveći pritisak, Oaza je u proteklih nekoliko godina podastrla desetke ukoričenih primjera delikatnog i senzibilnog pristupa grafičkom dizajnu, u kojem iza svake pojedine knjige i publikacije stoji poseban koncept i minuciozna razrada detalja – sadržajnih, estetskih, tehnoloških.
Bibliotečni kaleidoskop nastao Oazinim nakladničkim angažmanom, ovjenčan početkom godine HDD-ovom nagradom za najbolji koncept, u doba sve veće prevlasti virtualnog i sve teže uhvatljivog, doba kada informacija i algoritam zamjenjuju artefakt i dodir, nudi pregršt prilika ne samo za vizualno, nego i haptičko iskustvo. Plastificirani omoti kao korice dekonstruiranih knjiga realiziranih u formi igraćih karata, tekstilom presvučeni ovitci, sitotisak i slijepi tisak, šivani uvezi, perforirani hrbat ili pak knjige u kojima slika i tekst čine doslovno zasebne, tek jednom stranom spojene cjeline od kojih se gornja (crtež) i donja (tekst) mogu čitati paralelno, ali i posve neovisno jedna o drugoj, tek su dio Oazinih knjižnih eksperimenata.
U ispremiješanim primjercima izdanja iz sve tri edicije – publikacija proizašlih iz istraživačkih projekata Oaze (oBook), knjiga umjetnika (aBook) te ilustriranih knjiga za djecu (Oaza&Sons) – na policama HDD galerije doista se reflektira čvrsto uvjerenje da papir nije samo materijal podatan za komunikaciju i interakciju, nego i za nesputanu imaginaciju.
